Dokumentovani ponor ljudskosti

Nekada su, tokom 90-tih, inspiratori mržnje i zla bili akademici SANU iza kojih je stajala nemilosrdna moć oružja koju je oličavao Slobodan Milošević. Danas su to “intelektualci” okupljeni u “najvećoj srpskoj think tank organizaciji” koja se zove Centar za društvenu stabilnost. Iza njih stoji Aleksandar Vučić, najambiciozniji đak Slobodana Miloševića i najdarovitiji nasljednik Vojislava Šešelja.

Rezultat je mogao biti samo jedan – na površinu je izbila sva moguća oholost, primitivizam i besprizornost koja trenutno stanuje u vladajućoj Srbiji. To je sve što treba znati o “dokumentarnom filmu” o Crnoj Gori koji su joj, preko TV Prva i TV Adria, “darovali” povodom proslave dvije decenije od obnove državne nezavisnosti.

Monstruozna uvreda na račun žena sa Cetinja tokom Drugog svjetskog rata, izrečena od strane autora “dokumentarnog filma”, ostaće upamćena kao primjer da beščašće nema granica. A ključna je implicitna poruka da će Vučić ukinuti samostalnu Crnu Goru i vratiti je u naručje Srbije.

Iako bi oni koji se predstavljaju kao najveći srpski mislioci voljeli da Vučić ponovi 1918. i zagospodari Crnom Gorom, njihovo nedjelo koje predstavljaju kao dokumentarni film ima drugu, sasvim prizemnu svrhu. Cilj je pomoći poljuljanom Vučiću da zadrži vlast zbog pobune koju predvode studenti.

Igraju na kartu da opet probude snove o velikoj Srbiji, koju sada nazivaju “srpski svet”, sastavljen od Srbije, Republike Srpske i Crne Gore, poručujući da samo Vučić to može sprovesti u djelo. Računaju da će time zamagliti sve vidljiviju činjenicu da im je gospodar gurnuo Srbiju u živo blato kriminala, korupcije i nasilja.

Poslije poraza velikosrpske politike u Hrvatskoj i na Kosovu, ostale su im Republika Srpska i Crna Gora. Podgrijavanjem starih snova i dodatnim sluđivanjem naroda nastoje dobiti još jedne izbore i zadržati poluge moći u Srbiji.

Međutim, vrlo je moguće da su se “mislioci” iz Vučićeve partijske ćelije koja se zove Centar za društvenu stabilnost preigrali.

Prvo, dobar dio onih grlatih Srba iz Crne Gore radije će biti gazde u svojoj kući nego namjesnici Beograda bez imalo stvarnog uticaja. To se vidi iz istraživanja javnog mnjenja da bi danas procenat podržavaoca nezavisnosti bio značajno veći nego u maju 2006. Možda i iz ponašanja Andrije Mandića.

Drugo, bestidnost koji emituje Vučićeva ekipa, od Jovane Jeremić i Dragana Vučićevića, preko “intelektualaca iz najvećeg srpskog think tanka” do vladika koji bi četničkim zločincima da podižu spomenike, može da izazove kontraefekat. Zanimljivo, kada je vladika Metodije krenuo da diže spomenik Pavlu Đurišiću nije naišao na masovan odziv.

Bez obzira na trenutne motive autora “dokumentarnog filma”, važno je znati da su za takve Radovan Karadžić i Ratko Mladić heroji, a ne zločinci.

Zato oni ne postavljaju pitanja od čijih odgovora zavisi preporod Srbije. Na primjer, šta se dešava u glavama zlikovaca koji su u stanju da hladnokrvno uzmu tuđi život, pucajući sa Trebevića na Sarajevo ili na bespomoćne ljude u Srebrenici?

Kako su mogli tada, u prvoj polovini 90-ih, neki akademici, istoričari, pisci, urednici i voditelji tda tako olako šire laži, siju mržnju i fabrikuju ratnu psihozu iza koje je ostalo preko 100.000 mrtvih, neopisiva patnja i razorena zemlja?

Mogli su zato što je iznad njih stajao neki autoritet, politički i vjerski centar moći, koji im je pružao iluziju da nijesu monstrumi nego borci za nacionalnu stvar. Oni u svojim očima više nijesu bili kompleksima osakaćene ličnosti nego jurišnici koji su se takmičili ko će zaslužiti da ih njihov vođa primijeti i pohvali.

Drugi razlog je taj što su bježali od toga da sami sebi postave pitanje što će kada sve prođe, hoće li moći da se suoče sa sobom i hoće li ih se njihovi najbliži stidjeti. Birali su da vjeruju da će trajati vječno, da će trijumfovati i da će ih pamtiti kao nacionalne heroje.

I tako su srljali do ponora ljudskosti. Do najvećeg Vučićevog “think tanka”.

(Rmedia)

( Neđeljko Rudović )