Gdje ne raste građansko, bujaće šovinizam: Da li je održiv model po kom je Crna Gora ustrojena kao građanska država

Može li se građanskom zvati zemlja u kojoj oni koji barjače tim konceptom, jadikuju danas da Crnogoraca nema u Vladi, a Bošnjaka u Ustavnom sudu i nekim lokalnim institucijama, dok su oni drugi, koji ne “mirišu” građanski model, prije njih godinama pričali da su Srbi izopšteni iz državnih institucija?

To je jedno u nizu pitanja koja se nameću povodom prošlonedjeljnog velikog jubileja - 20. godišnjice od obnove nezavisnosti Crne Gore - i koja otvaraju usput još važniju temu: je li u ovoj i ovakvoj zemlji, u kojoj, uz to, gotovo da nema šireg konsenzusa ni o jednom važnijem pitanju - uključujući državne simbole - građanski aranžman održiv?

Crna Gora skrojena je formalno po njemu: u Ustavu, donesenom u jesen 2007, piše da je ona građanska (član 1) i da je nosilac suverenosti građanin koji ima crnogorsko državljanstvo (član 2).

To bi, u praksi, trebalo da znači da svi građani imaju jednaka prava, bez obzira na njihov identitet, tj. to kako se nacionalno izjašnjavaju, koje su vjeroispovijesti, kojim jezikom govore...

No, da li je to i zaista tako?

Gorenavedeni primjeri samo su djelić mozaika koji ne govori u prilog tome, već nečem suprotnom - da “građansku Crnu Goru”, kao ustavni koncept, “buše” i oni koji svojim potezima prizivaju njeno pretvaranje u državu naroda, i oni kojima je taj model neprekidno na usnama, ali ne preduzimaju ama baš ništa da ga “žive” u stvarnosti.

Između Ustava i prakse

Za analitičara Stefana Đukića, Crna Gora je upravo to - građanska samo po Ustavu. Ne zato što je, kako objašnjava, ustrojena kao nacionalna ili kao neka druga zemlja, već zato što su se, kako tvrdi, oni koji odlučuju i imaju uticaj - politička klasa, nevladin sektor i drugi - zadovoljili onim što piše u prvom članu najvišeg pravnog akta, kao i svojom pričom o zalaganju za “građanske vrijednosti”.

A šta su, uopšte, građanske vrijednosti? Kako je sagovornik pisao, one su u nastavku člana Ustava u kom se govori o građanskoj zemlji - odnose se na demokratiju, socijalnu pravdu, vladavinu prava, ali obuhvataju i poštovanje ljudskih prava, toleranciju i međusobno uvažavanje, poštovanje javnog dobra...

“Kad dolazimo do primjera zalaganja za te vrijednosti, obično se tu stane. A građanske vrijednosti su u velikoj mjeri prazan pojam u Crnoj Gori. Smatra se, na primjer, da građansko nije nacionalno, ali to je vrlo mali dio objašnjenja. Štaviše, nekad se to koristi na drugi način - pričom da građansko ukida nacionalno, što takođe nije istina. Crna Gora ne može biti građanska ako se na definisanju građanske države ne radi”, ocijenio je Đukić za “Vijesti”, dodajući da je Crna Gora građanska država isto koliko i ekološka - što takođe piše u Ustavu.

Izvršni koordinator Građanske inicijative (GI) “21. maj” Rade Bojović, rekao je listu da je građanski koncept održiv, iako bi, kako tvrdi, “domaći neautentični i navođeni nacionalisti i lokalne klerikalne zamlate” voljele da ga učine nemogućim.

Građanska država, ma koliko ranjiva bila, ima, prema njegovim riječima, podršku političke većine u Crnoj Gori, pa makar ta podrška, kaže, bila i na nivou instinktivnog otklona od nacionalističkih obrazaca i straha od produbljivanja obesmišljenih identitetskih podjela.

“Tako su i trabunjanja o etničkom prebrojavanju radnih mjesta u javnom sektoru prevashodno partijske komercijalne manipulacije s identitetskim osjećanjima. U Crnoj Gori je ipak svih prethodnih godina dovoljno osnaženo građansko društvo uprkos malignim stranačkim politikama, tako da je i koncept građanske države još uvijek politički dominantan uprkos etničkim preduzetnicima ili preovlađujućim bulažnjenjima o vječno ‘ugroženom srpstvu’ koje ne može opstati bez pogubne identitetske federalizacije Crne Gore”, navodi Bojović.

On ocjenjuje da je prednost građanskog aranžmana u tome što vam je, ako ste građanin, onda stalo do slobode, pravde i jednakosti za sve, dok istovremeno nećete biti nacionalistički, populistički ili konfesionalni “korisni idiot”.

Mana je, dodaje, u tome što je to neuporedivo teži politički i društveni put od sakupljačkog kolektivizma koji je lagodniji, ali istovremeno inferioran i razarajući.

Korak dalje od Bojovića ide pisac Nikola Nikolić, koji ne samo što tvrdi da je građanski model održiv, već poručuje da kao takav - mora biti održiv.

“Svako insistiranje na ekskluzivitetu ovog ili onog dresa, vodi nas u šovinizam. Princip kompetentnosti jedini je relevantan jer je direktno vezan s idejom vladavine prava”, podvlači on.

Govoreći o dobrim i lošim stranama koncepta građanske države, Nikolić konstatuje da je problem to što je demokratija ne najbolji, nego najmanje loš oblik vladavine. A kao takav, obilježen, kako kaže, kriminogenim crnogorskim specifičnostima, drži crnogorsko društvo u stanju konstantne tenzije i sukobljavanja.

On stoga navodi da vjeruje da bi se demokratija od logike nadmetanja, morala pomjerati ka logici šireg društvenog konsenzusa.

“U suprotnom, svaki iskorak će proisticati iz nekakvog teškog ‘remplovanja’ ((udbalska tehnika guranja protivnika prilikom oduzimanja lopte), gdje će jedna strana potom dugo vući frustraciju poraženoga. I drugo: često se na reforme ovdašnjeg nakrivo nasađenog sistema gleda kao na obavezu prema EU (Evropska unija), umjesto prema nama samima. I to upravo potenciraju neuki, do srži korumpirani političari. Većina njih evropske integracije doživljava kao pogodnu masku vlastitog karijerizma”, rekao je Nikolić “Vijestima”.

“Autentični” rušitelji

Mnogi crnogorski političari - što iz vlasti, što iz opozicije - najdirektnije osporavaju građanski koncept države predstavljajući se kao (ili pledirajući da su) “autentični zastupnici” nekog naroda.

To rade uprkos tome što poređenje rezultata popisa stanovništva i izbora jasno pokazuje da članovi tih grupa ne glasaju isključivo njih (te političare), odnosno njihove stranke.

Kako su “Vijesti” pisale, da imaju “ekskluzivno” pravo da zastupaju srpski narod, godinama tvrde iz Nove srpske demokratije (NSD) i Demokratske narodne partije (DNP), isti “monopol” u slučaju predstavljanja bošnjačkog naroda za sebe je prigrabila Bošnjačka stranka, dok je u slučaju albanskog naroda to učinilo više albanskih stranaka.

Slično je i u slučaju Crnogoraca, za koje su predstavnici Demokratske partije socijalista više puta u proteklih nekoliko godina govorili da ih nema u Vladi, iako su se neki od onih koji su u izvršnoj vlasti javno izjasnili da pripadaju crnogorskoj naciji.

Zbog takve političke klime - ali i brojnih drugih opasnijih poteza - postavlja se pitanje: klizi li država u etnofederalizaciju? Neki politički teoretičari tvrde da je to već stvarnost i da crnogorsko društvo “sve više liči na konfederaciju otuđenih etničkih skupina koje, sticajem okolnosti, žive jedna do druge i čiji se glavari povremeno dogovore oko podjele vlasti”.

Šta je onda, u takvim prilikama, potrebno raditi? Treba li građanski model unaprijediti, transformisati - ili eventualno zamijeniti nekim drugim? Kakvim?

Rade Bojović na taj upit odgovara riječima da se građanski koncept može ubrzano politički unaprijediti tako što će “etnički preduzetnici svih profila i svih vazalnih oblika i podoblika” biti uklonjeni s vlasti i smješteni u “nacionalističku, folklornu i niskointeligentnu opoziciju”.

“To je, naravno, proces koji traži odlučnost i posvećenost demokratskih, građanskih i sekularnih snaga koje su uglavnom lijeve ideološke orijentacije, ali to ne isključuje društveni sporazum s liberalno-centrističkim krugovima i umjerenim konzervativcima”, napominje sagovornik.

Za Stefana Đukića rješenje je, naizgled, jednostavno:

“Prva stvar je da postoji neko ko se stvarno zalaže za građanske vrijednosti, da ih jasno definiše i da se principijalno za njih svuda zalaže. Čak i ako to znači da će opomenuti svoje istomišljenike, da će uraditi nešto kontra uske dobiti sopstvene organizacije, sebi bliskog kruga ljudi i sl. Jedino može tako - ako se borite za njih i ako dokazujete da su vam te vrijednosti stvarno vrijednosti, a ne bič koji ćete koristiti da opomenete političkog neprijatelja”.

Ukoliko toga nema, upozorava on, opasnost je da koncept bude zamijenjen drugim, nebitno kakvim.

“Ako svi građani - kako god se identifikovali, šta god bili njihovi prioriteti - vide da je jedan sistem samo mrtvo slovo na papiru, a da neki drugi nude neki svoj sistem, pa čak i ako im se on manje sviđa, ali ako ga ti drugi stvarno nude i stvarno personifikuju - onda će taj sistem biti odabran. Neće ta opcija biti izabrana zato što je sjajna, već zato što je njena alternativa, koja je navodno zvučala bolje, djelovala kao prazna ljuštura...”, naglašava Đukić.

Kakav patriotizam je potreban

Kao aranžman koji bi potencijalno mogao da bude “najmanji zajednički sadržalac”, odnosno da okupi sve društveno-političke aktere u Crnoj Gori - a koji je na fonu s građanskim modelom - jeste tzv. ustavni patriotizam. On je definisan kao oblik patriotizma koji se zasniva na univerzalnim demokratskim vrijednostima i vladavini prava definisanim najvišim pravnim aktom.

Profesor Ilija Vujačić pisao je da je to, za razliku od drugih normativnih strategija političke integracije, posebno pogodna strategija za “kulturno diferencirana društva”, jer podrazumijeva “široko inkluzivan koncept građanstva i identifikaciju s političkim principima i vrijednostima koje su zajedničke svim građanima, bez obzira na etničku, vjersku, lingvističku ili neku drugu grupnu pripadnost”.

Rade Bojović kaže da ustavni patriotizam, iako je na teorijskoj ravni u korelaciji s građanskom državom, ima problem s “emotivnom prazninom”. On stoga tvrdi da je za crnogorske prilike sasvim dovoljno da ubjedljiva većina građana svoj patriotizam zasniva na “pozitivnom sentimentu prema domovini”.

“I osjećanju državnog zajedništva bez kog su svi kolektiviteti samo tragične ljušture, kao i respektu prema državi od koje treba tražiti da bude posvećena pravdi, slobodi, jednakosti i antifašizmu i, naravno, zaštiti našeg prostora i prirode, bez čega bi naši životi gubili smisao”, poručuje on.

Stefan Đukić ocjenjuje da je ustavni patriotizam “solidna ideja”, ali da je, u crnogorskim prilikama, problematična.

“Zato što se konstantno nameće da je Ustav plod nekog konsenzusa, a znamo da nije. Znamo da je bio proizvod dogovora tadašnje vlasti i Pokreta za promjene, čiji je lider (Nebojša Medojević) tada glasajući za to rekao da oni koji su ga glasali na izborima ne bi podržali Ustav, ali da on smatra da je dobar...”, podsjeća sagovornik.

Ustav, prema njegovim riječima, mora imati široki društveni konsenzus, da bi moglo da se priča o ustavnom patriotizmu.

“Ako danas govorimo da je to nekakav sveti akt koji se nikad ne smije mijenjati - iako vidimo da se širom svijeta ustavi mijenjaju, da napreduju, itd - onda ne možemo da pričamo o ustavnom patriotizmu...”, tvrdi on.

U skupštinskoj proceduri trenutno je više predloga za izmjene najvišeg pravnog akta, od kojih je većina vezana za pregovore Crne Gore s EU. S druge strane, partije bivšeg Demokratskog fronta (NSD i DNP) javno traže (iako ne podnose predlog) da se Ustav mijenja tako da srpski jezik, uz crnogorski, bude službeni. Najviši pravni akt Crne Gore od usvajanja je mijenjan samo jednom (2013).

Na pitanje šta misli o ideji ustavnog patriotizma, Nikola Nikolić odgovara duhovito ozbiljno - ako ne zaživi taj koncept, on je za to da se vrati odlučivanje u režiji najmudrijih, kao u vrijeme plemenskih prvaka.

“Samo što bih ovoga puta obavezno uključio i žene. A ako bi i tu zaškripalo, založio bih se za istinsku žensku revoluciju, jer je civilizacija zasnovana na maskulinizmu odavno potrošila sve kredite”, poručuje on.

Nezavisna, u EU i zdrava zbog promjena vlasti

Upitan gdje vidi Crnu Goru u narednih 20 godina, Nikola Nikolić navodi da se suzdržava od prognoza, da svijet toliko nepredvidljivo zna “otići dođavola”, što je, kaže, rezultat opšte politike srljanja, te da je besmisleno “izvijati vrat više no nam je omogućeno”.

Međutim, ističe da zato smatra da se pod hitno treba pozabaviti sadašnjicom.

“Ne bi loše bilo kad bismo za početak svi, koliko nas ima, konačno prihvatili nezavisnu Crnu Goru kao neopozivu činjenicu. Utemeljenu u istoriji i imunu na podmukle političke angažmane spolja i iznutra. Nema to veze s nekakvim jednostranim nacionalizmom; država Crna Gora je prosto okvir za dugotrajnu stabilizaciju života njenih građana, kako god da se izjašnjavaju. Tribalne partikularizme napokon treba umiriti zarad više, objedinjujuće ideje”, rekao je Nikolić, dodajući da bi se tako, jednom zavazda, arhiviralo to pitanje i lakše se okrenulo unutrašnjim devijacijama.

Na isti upit, Rade Bojović odgovara riječima da državi vidi kao članicu EU i zemlju koja nije bez šansi da počne ličiti na odgovornu, civilizovanu i pristojnu političku zajednicu.

Prethodni uslov za to, prema njegovim riječima, podrazumijeva smjenu aktuelne vlasti, nestanak “mrtvila od opozicije” i rađanje antipartitokratskih i progresivnih političkih alternativa.

“Crna Gora će se stabilizovati i razvijati u mjeri u kojoj uspije da napravi otklon od niskih moralnih dometa bivšeg i sadašnjeg režima. Opstanak Crne Gore neće biti doveden u pitanje, ali će za postanak integrisane i prosperitetne Crne Gore trebati proliti još mnogo znoja i izgraditi vjerodostojnu političku misao i produktivnu društvenu praksu”, podvlači sagovornik.

Stefan Đukić kaže da je optimista u pogledu toga gdje će država biti kroz 20 godina i da misli da će promjene vlasti na izborima popraviti prilike.

“Mi smo mlada država, koliko god se pozivali na hiljadugodišnju državnost. I ono što je glavna tekovina savremene politike - smjenjivost na izborima - u tome smo još mlađa, jedna od najmlađih. Samim tim, tek time da su institucije promjenljive, da su ljudi koji ih vode promjenljivi, da politike mogu da se mjenjaju - to će biti jedna od glavnih tekovina koja će, nadam se, da nam donese bolja politička rješenja i politički okvir”, ocjenjuje on.

Đukić navodi da je za promjene nabolje potrebno vrijeme.

"Kao što se priča o institucionalnoj memoriji, isto tako postoji i društvena memorija. Ako univerzitet postoji 50 godina, ne može da funkcioniše na isti način kao onaj koji postoji 300. Ako su promjene na izborima se desile dva puta, ne može biti isto kao u zemlji u kojima su se desile 20 puta u sedam godina. Te stvari će da poprave političku situaciju kod nas vremenom... i mogu da imaju samo bolje i bolje efekte", zaključuje on.

( Nikola Dragaš )