Anđeo od cigaretnog dima

Slike iz djetinjstva su rijetko jasne. Obično ih prekriva oblak duvanskog dima. Vidim sebe kraj prozora u autobusu. Radosno uzvikujem riječi, imenujem ono što vidim. Obraćam se majci. Vidi čovjeka na konju. Vidi šumara, zamiče atarskim drumom. Vidi vrane nad žitnim poljem. Vidi drveće. Bukva. Hrast. Breza. Vidi kuće na brdu. Majka je na sjedištu do mene. Namrštena. Obično razgovara sa mnom, ali sada ćuti. Smeta joj duvanski dim koji se izvija iznad svakog drugog sjedišta, upliće se, plavičast, pa siv, pretvara se u oblačiće, pa u dimnu zavjesu. Ljudi jedni druge sve slabije vide. Pred sobom imaju pepeljare ugrađene u naslon sjedišta. Otvaraju ih, uz nešto muke. Tresu svoj pepeo unutra, mada u tim kutijicama rijetko ima mjesta. Izgleda da ih niko ne prazni. Otvorio sam i ja svoju. Unutra vidim mnogo zgnječenih opušaka, na nekima prepoznajem trag karmina.

Vonj bajatog, sagorjelog duvana natjera me da brzo zatvorim pepeljaru, još prije nego me majka opomene. Okrećem se prozoru. On je zamagljen od ljudskog disanja u pretrpanom vozilu. Na staklu crtam čovjeka sa cigaretom u ustima.

Kao da slutim da ću i ja jednom biti takav.

Na putovanjima je umjelo da mi se smuči od mješavine napadnih mirisa. Miris duvana koji je draškao mlade nozdrve natopio bi se ljudskim znojem. To nije bilo samo vrijeme kolektivnog pućkanja u autobusima, već i vrijeme bez dezodoransa. Pa miris jeftinog parfema na jeftinoj tkanini. Onda mirisi staje, sira i turšije, koji su se podizali iz cegera i torbi pod nogama pušača. Miris nafte i kolomasti, miris krvotoka autobusa koji brekće uz brdske krivine.

Na pauzi žudno udišem svjež vazduh. Stajalište je okruženo šumom. Zakoračim u paprat. Iz želuca mi se vraća sve što sam doručkovao. Udrobljen hljeb - preliven vrelim mlijekom i šećerom.

Pušači su bili većina. Pušili su učitelji i nastavnici u zbornici, na čelu sa brkatim direktorom škole. Znam igrače lokalnog fudbalskog kluba koji bi poslije treninga stavljali cigaretu među zube.

Vojnik i duvan

Moja prva cigareta, ispućkana u Tuzlanskoj pivnici, nije mi se posebno svidjela. Ponudio mi ju je drug iz razreda, dobar fudbaler i ponavljač. Uz pivo, koje je skoro uvrijedilo moja šesnaestogodišnja nepca, cigaretni dim je imao odbojan ukus i miris. I pored najbolje volje ne mogu da se sjetim koja je to cigareta bila. Tada, sedamdesetih godina prošlog vijeka, vjerovao sam svom nagonu za samoodržanje. Nisam postao pušač.

To će se promijeniti kada poslije gimnazije odem u vojsku. Mada sam još kao gimnazijalac imao solidan staž gluvarenja po kafićima i povremenim druženjima u kafanama, potrebu da bježim od stvarnosti u mehane dobio sam u jednoj zagrebačkoj kasarni. Moja odbojnost prema poretku zasnovanom na bespogovornoj poslušnosti i katkad očiglednoj gluposti bio je toliko veliki da sam bježao preko žice - tako smo nazivali ogradu visoku preko dva metra - skoro svaki dan. U dubravskim krčmama cjevčio sam pivo i posmatrao lokalne pijance i šofere kako nestaju u oblaku dima. Nije prošlo mnogo, pa sam i ja, zajedno sa bjeguncima iz kasarne, pred sobom imao otvoreno zeleno paklo cigareta na kojem je pisalo 57.

Alkohol i duvan su rijetke utjehe prašinarima. Iz vojske sam izašao kao pušač.

Studentski dani u Sarajevu samo su učvrstili naviku. Kafei, bistroi i kafane u tom gradu bili su nalik na onaj autobus iz detinjstva. Dušegupke. Ritualno paljenje cigareta na pauzama predavanja, kalemljenje jedne cigarete na drugu na studentskim žurkama, pune limene pepeljare i gomila smeđih boca piva na stolu u jeftinim bistroima.

Upoznao sam sve vrste konzumiranja duvana uz koje idu i razne priče: Zapališ čim otvoriš oči da bi zavarao glad. Uz kafu, meračeći, svakako. Čuvena cigareta poslije vođenja ljubavi.

Počeo sam da zalazim i u redakcije. Po koncentraciji duvanskog dima nisu se razlikovale od kafana. Tako je bilo i u beogradskim redakcijama. Rijetko koga se sjetim iz tog vremena, a da mu moje sjećanje ne udjene cigaretu među prste.

Pamtim da sam u redakciji tuzlanske izdavačke kuće u kojoj sam radio kao urednik prije rata - maloj kancelariji u koju su jedva stala dva pisaća stola - od ranog jutra maltretirao svog dobroćudnog šefa, zapalivši uvijek po cigaretu-dvije uz kafu koju su nam donosile kuvarice iz menze. Radilo se od sedam, a doručak je bio tek oko pola deset. Cigarete kojima varaš glad.

Sarajevska plava Morava ostala je i poslije studentskih dana moja cigareta.

Šef je bio nepušač, ali nikada se nije pobunio. Tada je postojalo opšte uvjerenje da pušači imaju prirodno pravo da začade i sebe i okolinu.

U prvoj knjizi koju sam potpisao kao urednik, danas vidim ironični mig sudbine - bila je to naučna studija o štetnosti pušenja.

Indijanci u Njemačkoj

Kada sam početkom devedesetih došao u Njemačku, duvanski dim je takođe bio prisutan u pivnicama, kafićima, finijim lokalima. Samo su cigarete bile skuplje. Kupovao sam ih na automatima. Ubaciš kovanicu, automat ti izbljune paklo cigareta. Najprije sam izređao sve one cigarete koje su u Jugoslaviji bile skupe. Na kutijama je pisalo Marlboro, Camel, Lucky Strike.

U Nirnbergu ili Ahenu, posljedice izlazaka bile su iste kao i na Balkanu - odjeća je zaudarala kao da je bila u sušnici i morala je na balkon, pa u mašinu za veš. Jutarnji osjećaj u ustima - kao da si mezio opuške iz pepeljare.

Iva, poznanica iz šireg kruga ljudi s kojima sam se družio u Regenzburgu, porijeklom negdje iz Dalmacije, imala je momka Martina, plavokosog, skoro prozirnog Njemca. Jednom sam mu ponudio cigaretu. On je oklijevajući prihvatio. Iva mu je odmah rekla da to nije za njega, jer je drži kao da ne zna šta će sa cigaretom. Onda je pokazala na mene: “Vidi ovog čovika, ko da je rođen s njom”. Mada je zvučalo kao kompliment, poslije sam shvatio da se tada prvi put u mojoj glavi rodila zabrinuta misao - nisam li se previše srodio sa duvanom?

Počeo da razmišljam o putu biljke čije mljevene listove pušimo, tek kada sam upoznao čovjeka koji dolazi sa istog mjesta. Huan - nazovimo ga tako - priča svoju priču u pivnici Knajtinger. Oslovio me prvi. Ni on ni ja ne gasimo cigarete, držimo se za krigle kao za ručke u autobusu.

Rođen je negdje na graničnom području između Nikaragve i Hondurasa. Rekao mi je i ime plemena iz kojeg potiče, ali ono je procurjelo kroz rešetke pamćenja u mulj zaborava. Znam da je mahao rukama, dok je užareni štapić u njegovoj ruci pravio sve zamršenije dimne poruke.

Bježao je zbog rata preko granice. Jednom ga uhvate desničarski kontraši, a on izvadi minijaturnu Bibliju iz nedara. Oni ga pušte. Pa ga uhvate ljevičari, sandinisti. On pokaže Če Gevarinu sliku sakrivenu u Bibliji. Pa ga i oni pušte. Domogao se Evrope preko neke humanitarne organizacije iz Švajcarske. Dobio je posao u kuhinji. Jednog švajcarskog kuvara koji je urlao na njega zviznuo je prvim što je dohvatio. Tiganj se ulubio. On dobio uslovnu. Oženio se Švajcarkinjom. Ljubav se pretvorila u rat. Razveli su se. Sa njom ima svog poluindijanskog sina. Viđa ga jednom mjesečno.

Za rastanak mi je poklonio sliku svog sveca. Huana nikada više nisam vidio. Ali je to bio dobar povod za razmišljanje o duvanu. Indijanci su ga koristili hiljadama godina prije dolaska Evropljana. Arheologija kaže - i prije 12300 godina. Utješno je to da je moj porok bio star. Španci i Portugalci su prvi donijeli duvan u Evropu 1518. godine. Za popularizaciju duvana s ove strane Atlantika najzaslužniji je francuski diplomata Žan Niko, koji ga je donio na francuski dvor. Niko je doduše bio i jedan od rodonačelnika francuske leksikografije, ali malo ko mari za to. Ime mu se ovjekovječilo u nikotinu.

Zadovoljstvo koje te ostavlja bez daha

Sjećam se da sam jednom u Vangenu ugostio komšije. Ako sada sklopim oči, vidim nas za stolom u živom razgovoru - i svi imamo cigarete u rukama. Ali tu praksu sam uskoro ukinuo. Mada sam prvu vijest da ću postati otac primio u zadimljenom kafeu Melani u Berlinu, pa sam buduće ljudsko biće u jednom zapisu nazvao “Anđeo od cigaretnog dima”, kada mi se rodio sin, pušenje je protjerano iz stana na terasu ili balkon.

Sjećam se niza zima u Kelnu. U mom kraju koji se zvao Osendorf posmatrao bih ledenu kišu i susnježicu sa terase, umotan u debelo ćebe. Te cigaretne meditacije bile su trenuci kada su iz nekog unutrašnjeg trezora izlazili stihovi, najprije kao slike, a onda kao fluidne riječi. Gasio bih dopola ispušene cigarete i žurio u dnevnu sobu da zabilježim ono što je najčešće neuhvatljivo poput dima.

Bavio sam se nervoznim poslom. Radijske emisije i vijesti su svojom dinamikom povećavale napetost. Cigareta je značila predah. Nagrada, kada nešto dobro obaviš. Razgovor sa kolegama otet od radnog vremena. Ali postajao sam nervozan pušač. Potezao sam za paklicom bez uživanja, rutinski, da razbijem kolotečinu, da produžim piće ili razgovor koji su prijali.

Jutarnji kašalj je bio sve nesnošljiviji. Prvi put sam ostavio pušenje početkom prve decenije novog milenijuma. Trajalo je to pola godine. Na nekom slavlju, iza ponoći, neko mi je ponudio cigaretu. Prihvatio sam. Ovaj put sam uživao u njoj. I sve je opet počelo tamo gdje se prije pola godine prekinulo.

Kašalj se vratio brže nego što sam mislio.

Frankfurtsko finale

Onda je došao i taj dan. U sajamskom bifeu u Frankfurtu sjedjeo sam desetak sati s piscima iz Sarajeva, Splita, Bijelog Polja, Zemuna. Bili smo gladni druženja i razgovora. I žedni. I veoma lakomi na duvan. Tog jutra me blaga prehlada upozorila da bi možda trebalo da odem na voz i da kod kuće, u Kelnu, pijem čajeve. Ali ovakvo druženje ne bih propustio ni za šta na svijetu. Bili su to istoplemenici po senzibilitetu u svijetu koji je već upoznao i pad njujorških kula i laži koje su poslije toga dovele do još većeg krvoprolića. A svi mi za stolom još nismo svarili ni ono što se desilo našoj zemlji.

Strast prema riječima, strast prema životu i druženju, bile su dobro okađene beskonačnim nizom cigareta.

Uspomene na neočekivani kraj jedne kobne ljubavi - moje ljubavi prema duvanu - prate me na putovanju od Beograda do Leskovca. Ovo bilježim u autobusu. Primjećujem da se moje djetinjstvo puno cigaretnog dima ipak neprimjetno pretvara u skoro nevjerovatnu priču. U autobusima se odavno ne puši. Tamo gde su nekada bile pepeljare, sada se šepure ekrani ugrađeni u sjedišta. Digitalno doba. Druga vrsta toksina je u vazduhu. Neumorno, glasno brbljanje ljudi u svoje mobilne telefone. Pandemija logoreje.

Ponovo sam u Frankfurtu početkom milenijuma. Poslije sajamskog kafanskog maratona, narednog jutra sam ustao potpuno raspuklog glasa. Jedva sam disao. Pomisao na cigaretu mi se gadila. Nije to bio prvi put da sam - kako se kolokvijalno tačno kaže - prepušio. Ali poslije sedmodnevnog gripoznog drhtanja u postelji i beskonačnog noćnog kašlja, osvanuo je dan kada mi je bilo bolje. Cigareta mi se još uvek gadila.

Prošlo je još desetak dana. Bio sam začuđen lakoćom s kojom sam prihvatio sebe kao nepušača. Nikada više nisam zapalio, ako se ne računaju oni dimovi džointa koje sam prihvatio od drugara na Skadarliji ili u Strugi.

Otišao sam 2006. na tri godine u Beograd. Tamo sam zatekao svoje omiljene balkanske krčme u stanju hibernacije iz osamdesetih. U tom vremeplovu sam često sjedjeo kao pasivni pušač i posmatrao svet koji odbija da se promijeni, koji duvanom i rakijom rastjeruje demone.

Kada sam početkom prošle decenije ponovo došao u Njemačku, tu je duvan već bio protjeran iz restorana, redakcija, kancelarija, ustanova. Ljeti su pivske bašte prikrivale tu činjenicu, ali zimi su ljudi izlazili pred lokale i okupljali se oko pepeljara, cupkajući oko njih kao beskućnici oko bureta sa vatrom. Nisam ih previše žalio, pošto sam sada bio na drugoj strani nevidljive granice. Nekada nisam mogao da zamislim život bez cigarete. Onda sam zavolio život više od mirisa duvana.

( Dragoslav Dedović )