Misterija jasnog i odjeci patrijarhalnog svijeta

O romanima, koji su poput “Razgovora s Vješticom” Vladimira Vujovića, te romana “Bekos” Enesa Halilovića, ili pak romana “Kraljevski paviljon” Vladimira Vučkovića, bili na putu da dobiju ovogodišnju NIN-ovu nagradu, može se razgovarati iz više uglova, a ne samo iz ugla zašto nisu postali laureati ove prestižne nagrade. Ovo tim prije, što gorepomenuti pisci kroz svoja djela nude mnogo toga što je na prvi pogled teško uočljivo u pogledu dosegnutog nivoa poetskog, i pogotovo teoretskog prosedea, a to će reći onoga što su relevantni mislioci savremenosti mislili i zaključili o savremenom čovjeku.

U ovom eseju autorka je izabrala da to bude ugao erotskoga, obzirom da erotsko kao kategorija ima tijesnu vezu s umjetnošću i kategorijom estetskoga uopšte. Još eksplicitnije, pošlo se od teze da se erotska i seksualna energija transponuje u različite čovjekove djelatnosti, pa između ostalog i u umjetnost. Ovu, koju možemo opipati u vidu građevina, skulptura, slika, i napose knjiga. Ali kako su pomenuti autori već napisali svoja djela, dakle, izabrali su knjigu kao vid vlastitog erotskog ovaploćenja, nama kao čitaocima i kritičarima ostaje da se Erosom bavimo iznutra. A to će reći da se odvažimo na svojevrsnu Odiseju i pronađemo nekakav dekoder svih onih situacija pred kojima kao čitalac/kritičar stojimo dok čitamo roman. U našem slučaju dok čitamo ova tri navedena romana.

Sve je jasno, i ništa nije jasno

Vladimir Vujović i njegov roman Razgovori s Vješticom čini nam se, najzanimljiviji je od ova tri izabrana djela kad je u pitanju ova problematika. Ako se na pr. sjetimo romana Silencio i njegovog Bobija Fišera, pogotovo ako se sjetimo njegove mlade ličnosti koja odrasta uz snažnu ličnost majke, vidimo da Vujović nije napustio ovaj relacioni model ni u svom posljednjem djelu, ovom koji je žiri za NIN-ovu nagradu vrlo visoko rangirao, umalo mu ne dodijelivši samo prvo mjesto. U njemu je, kao i Bobi Fišer u Silenciju, umjetnik Vid Latinović u mladosti prošao još malo pa isti proces formiranja ličnosti. Tamo je to bila jaka majka, a ovdje u Razgovorima ništa manje snažna tetka s majčine strane. Tetka koja kao surogat majka preuzima tu ulogu pošto joj sestra gine u NOB-i, pripadnica je solidnosituirane kotorske porodice Tripica, o čemu nas Vujović izvještava opšitno (Razgovori, st.27.). Obje žene, majka Bobija Fišera, kao i Vidova tetka, uočile su naročit talenat za nešto veliko i značajno, jedna kod sina, a druga kod nećaka. Sljedstveno tome, konsekventno, i u okviru zadatosti koje su nudile sredine u kojima su živjeli i one i dječaci, radile su da ti talenti ne ostanu zakržljali i da se mladi Bobi i mladi Vid, ostvare jednoga dana tako što će ih svijet prepoznati kao veličine, Fišera kao vrhunskog šahistu, a Latinovića kao velikog slikara. Nije nevažno da su se kroz njih dvojicu i one same realizovale, što je svakako bio pokretač i motivacioni faktor njihove ambicije. Istina, nikad izrečene eksplicitno i do kraja jasno. Kao odrasli ljudi pokazali su teško razumljivo nesnalaženje u odnosu sa ženama. Vujovićev Bobi Fišer kao odrastao muškarac nikako ne uspijeva da održi ljubavnu vezu sa mladom Mađaricom, iako je bilo više nego očigledno da je erotski naboj između ovo dvoje mladih postojao. To što je slikar Vid Latinović saznao da mu je tetka bila u stvari majka, ne mijenja mnogo na stvari, obzirom da se to dešava kasno, u vrijeme kad su procesi kako formiranja ličnosti ovog umjetnika bili završeni i kad je njegov umjetnički opus bio takav kakav je bio. To konačno saznanje više šokira u funkciji razumijevanja istorijskog i socijalnog konteksta koji je od mlade žene koja ostaje trudna s okupatorskim oficirom, tražio da iznađe tako devijantna rješenja, da se umjesto majke, preobrazi u tetku, da bi tu istu sredinu onemogućila u vrlo vjerovatnom ostrakizmu nje same, a pogotovo njenog čeda.

Kod Vladimira Vujovića na prvi pogled sve je jasno, pa ipak suočavamo se sa nekom vrstom kontroverze, svojevrsnim misterijem jasnog - mogli bismo s pravom tu kontroverzu nazvati.

U njegovom djelu nalazimo mnogo momenata koji nas čude i ne daju da jednom shvaćeno uzmemo kao postulirano i definitivno završeno. Uzmimo na primjer njegovo odbacivanje da rani dječiji crteži budu osnova za objašnjenje umjetnikovih djela i kasnije ispoljenog talenta. Iako je on Vid Latinović/Vladimir Vujović protiv pomodnog manira da se “…Dostojevski tumači kroz njegovu epilepsiju, Prust/kao) je astmatičar…”, pisac ovog djela daje nam dovoljno materijala da rekonstruišemo ne samo kako je nastalo slikarsko djelo Vida Latinovića, nego i da rekonstruišemo njegov CV, kako to kažemo danas malo modernijim rječnikom (Razgovori s Vješticom, st 26.).

Analitičaru i kritičaru, koji i samog sebe stavlja pod lupu, ovo čuđenje ne ostavlja na miru, i on, taj kritičar/analitičar u permanentnoj je potrazi da konačno iznađe uzroke tog i takvog uznemirenja. Tim prije, što je taj misterij veći jer je Vujovićev stil njegoševski i selimovićevski kao u stijeni isklesan, pa pored načina pisanja jednog Ognjena Spahića, ili Aleksandra Bečanovića, predstavlja sam vrh savremene crnogorske spisateljske akribije.

Šta se dešava? Dešava se da je sve jasno, da je jasnoća teksta ravna kristalnoj jasnoći, pa nema potrebe vraćati se pročitanom, pa ipak, kao kod Andrića, uvijek nešto novo nađemo kad se ipak odlučimo za to novo čitanje. Tim prije, što je i ovaj roman, poput Andrićevog Razgovora s Gojom, svojevrstan piščev manifest o umjetnosti. Njime Vujović objavljuje ono što misli o samoj umjetnosti, a prije svega o kompleksnosti procesa, koji u teško razumljivoj genezi, rezultira rađanju istinski rasnog umjetnika - u ovom slučaju slikara Vida Latinovića. Zanimljivo je da je i ovdje, kao i kod Andrića u njegovom Razgovoru upotrijebljena tzv. “ja forma”, iako se radi o piscima koji uglavnom biraju treće lice da bi, pretpostavljamo, naglasili da su autentični i da imaju apsolutnu kontrolu nad onim o čemu pišu.

Slučaj “Bekos”, oliti, udarila vila na Halila

Dok nas Vujović svojom pričom, kao i svojim krajnje utegnutim stilom pisanja koji je još malo pa u potpunosti ukrotio vragolana Erosa, pa nas još i uznosi u ekstremno visoke estetske sfere u kojima načešće boravi njegov glavni junak slikar Vid Latinović, Enes Halilović pokušava da prizemlji erotsko i seksualno. Prije svega kroz svoje junake, a nešto i kroz svoj svjesno rasterećeni stil pisanja. To mu u Bekosu uglavnom uspijeva, iako se poznavaoci Halilovićevog pjesničkog opusa mogu s pravom upitati kud se uputio njegov spisateljski brod. Biće najprije da se uputio da raskrinka hipokriziju u koju je upao patrijarhalni mentalitet sa svojim, savremenom trenutku neadekvatnim načinima rješavanja seksualnih i erotskih nedoumica, a u kojima se do grla zaglavilo naše balkansko društvo, pa u velikoj mjeri i druga društva današnjeg svijeta. On je otvoren, čak brutalno otvoren, još bacajući crvenu krpu pred neman koja se zove patrijarhalno društvo. Halilović, koliko je do njega, daje ruku onima koji su podjarmljeni, a prije svega onima koji žele da se poput Cace, sestre Lemeza, jednog od njegovih junaka, oslobode svakog jarma.

Kao i svaki dobar pisac i Halilović se igra skrivalica u svom romanu, tako što dimenziju patrijarhalnog i uzvišenog katkad glorifikuje, kao onda kada traži čitaočevu empatiju kad su u pitanju siroti svekar i svekrva goropadne im snahe, već pomenute Cace, a koji ne razumiju ništa od onoga što im se dešava. Ali koji upravo zbog tog nerazumijevanja bivaju kažnjeni i moraju da progutaju gorku pilulu istine kad im snaha otvoreno, i direktno u lice, saspe jasno sročen razlog svog mladalačkog nezadovoljstva: ”A sestra moja Caca, slušala, slušala…. pa podigne suknju. I drži dugo podignutu… troje starih sagnu glave, u pod gledaju, a ona sikće. Daj pite - ona neće. Daj sira-neće! Ja hoću kitu, hoću muško!”, na st.14/ 15. odvija se direktan prijenos utakmice dviju generacija, dva shvatanja erosa i seksualnosti sudarili su se po principu već dobro poznatom kao ‘Udarila vila na Halila’. Sve u svemu, ili summa sumarum, kad se ovaj roman pročita i sravni s kredom romana, onim o narativnom kao najvažnijem u jednom romanu, shvatimo da nas je autor Bekosa pokušao zavesti. “Mi ne tražimo da naše price uvijek imaju neki smisao, važno je da su zanimljive…”, navodi Halilović igrajući se skrivača, dok se ispod te pričine priče skriva dubok smisao izražen u zahtjevu da toliko toga u aktuelnoj stvarnosti koja okružuje pisca bude preispitano. Pa ako može i radikalno da bude promijenjeno. Od golim okom vidljivog erosa, do onog koji se skriva i ne da lako razobličiti, a kamoli svrgnuti s trona.

Pored erotskog tu je naravno i relacioni momenat, pa još i porodični, a onda i društveno-politički, te društveno-ekonomski kontekst, elementi koji svemu ispričanom u ovom romanu daju boju, a istovremeno su dio slagalice koja, kad je u pitanju eros, tek treba da se posloži.

Ovoliku jasnoću, treba naglasiti, obzirom da Halilovića poznajemo najvećma kao pjesnika rafiniranih i često rilkeovski zatvorenih poetskih slika, na koje nalazimo u njegovoj poeziji, nije lako razumjeti. Možda je neka vrsta šifrarnika koji će ponuditi sam autor biti dobro došla da se poezija i proza Enesa Halilovića potpuno harmonizuju i dovedu u sklad.

“Kraljevski paviljon” Vladimira Vučkovića

Mirno, a nekako podrivački, i reklo bi se potmulo i subverzivno, uz to nekako kafkijanski zagonetno, Vladimir Vučković nas uvodi, i prosto nam ne da da izađemo iz zabrana koji je on uokvirio, a koji se zove ništa manje nego Kraljevski paviljon.

Tu i tamo, kao na primjer kad se jedan od pacijenata dodirne za određene dijelove tijela smještene u njegovom donjem dijelu, jasnije postaje da su iritacije pacijenata smještenih u ovoj instituciji uslovljene Erosovom rabotom i kojekakvim seksualnim iritacijama, manjkom tog seksualnog prije svega, a sljedstveno tome i devijacijama u ponašanju pacijenata koje su proistekle upravo iz te libidalne nedovršenosti i neobičnog puta koji je ta strana ljudskog postojanja izabrala. Vučković, uostalom, ne taji da su pokretači života krajnje jednostavni, da se održanje našeg jastva sastoji u potrebi da jedemo i seksualno opštimo. On to, uostalom, kristalno jasno izgovara kroz jednog od svojih junaka.

Ali, ono što je najzanimljivije u svemu kod ovog pisca jeste što čitava priča romana služi jednom dugom cilju. Naime, rehabilitacija dinastije Obrenovića, kralja Milana ponaosob, kako njegovog unutrašnjeg, tako i spoljnopolitičkog kursa, su ono što proizlazi kao jedan od smislova čitave priče ispričane u Paviljonu. Ovako uvezanoj priči ne bismo imali nekog ozbiljnijeg prigovora, tim prije što je Vučković odličan pripovjedač, dobro je istražio građu iz tog perioda, što je vidljivo na svakom mjestu u ovom romanu.

Ono što je problematično jeste nedostatak ženske perspektive. Tako se, recimo, Draga Mašin, žena kralja Aleksandra Obrenovića, dakle, niko drugi nego srpska kraljica, pominje u jednoj aluziji da ju je kao laku ženu mogao imati i seksualno upotrijebiti niko drugi do Aleksandrov otac kralj Milan Obrenović. Ovakav tretman ženskog faktora u godini kad je roman objavljen ne može prosto biti adekvatan situaciji. Ne dugujemo li malo razumijevanja za sirotu srpsku kraljicu, koja je završila kako je završila, makar prije toga bila i dama sumnjivog morala u prethodnom životu? Uopšte, Vučkovićev manir da svijet vidi prilično crno i besperspektivno, da u ojađenu srpsku državu - koju alegorično vidi kao Nojevu lađu, što takođe ima svoju težinu - doda i psihički poremećene stanovnike niškog kraljevskog paviljona, tjera nas na razmišljanje. Na pitanje: kuda može stići srpski politički i društveni brod ovako opterećen i natovaren. Da li ovu Vučkovićevu Nojevu lađu treba shvatiti kao lađu spasenja, ili suprotno, kao lađu koja daje nadu, makar ona bila mala i nejasna, ali još uvijek nada. Nada koju, zna to Vučković kao dobar istoričar, srpska država, ipak zaslužuje.

Za kraj. O erotskom bez ženske perspektive

Kad kao čitaoci i kritičari pročitamo nešto od ovogodišnjih romana koji su se našli u konkurenciji za NIN-ovu nagradu, a u svjetlu teme koja je definisana naslovom ovog teksta, zaključićemo slijedeće:

Samodisciplina je postala sveopšta kategorija koju je žiri na čelu sa Aleksandrom Jerkovim, pa onda i sa njegovim članovima Vladimirom Gvozdenom, te Adrijanom Marčetić, Jelenom Mladenović, i Mladenom Veskovićem promovisao kao vrhunski kredo. Kad ovo kažemo, mislimo na kratki roman koji je postao jedinom formom koju je žiri postulirao kao uslov da se uopšte bude u konkurenciji. Čini se da nema govora da u uži krug, a nedaj bože, da nekim slučajem pobijedi roman tipa romana “Tai”, ili pak roman kao što je “Poslije zabave”, Steva Grabovca. Siroti grčki bog Eros kao da je prisiljen da bude potisnut višestruko, ukinuta mu je sloboda da se razmaše, njegovim djelima prijeti opasnost da uskoro budu svedena na tvit ili fejsbuk poruku.

Šta je sa ženskim likovima?

Nije li postalo signifikantno što su junaci, poput sirotog uzgajivača golubova, uz sve još i narečenog doktora nauka iz golubarstva u fiktivnoj srpskoj državi, nastaloj u jeku posljednjeg balkanskog rata, ti tako nedorasli muškarci, još s bolesnom i infantilnom priljubljenošću uz oca/babu, kako kazuje, inače odlični stilista i veliki fantasta kakav je pretposljednji dobitnik NIN-ove nagrade Marinko Arsić Ivkov, pisac romana “NGDL”, postali miljenici žirija u ovom turnusu.

Gdje su normalne žene sa svojim potrebama, naravno i frustracijama, o čemu tako divno i muzilovski poetično piše jedna Tanja Stupar Trifunović, kojoj NIN-ova nagrada uvijek izmiče za prsa, kako bismo to rekli sportskim rječnikom. Ili neke druge spisateljice koje vjerovatno nikada neće dobiti ovo prestižno priznanje, a napisale su toliko sjajnih i zanimljivih romana, o čemu jetko, iako krajnje mirno, ali snažno i optužujuće govori kritičarka i teoretičarka Vladislava Gordić Petković.

( Ljiljana Bulajić )