Identitetski kolaž Crne Gore na slikarskom platnu
Akademski umjetnik iz Rožaja Selver Kardović za “Vijesti” najavljuje svoju samostalnu izložbu u Belgiji, povodom 20 godina od obnove nezavisnosti Crne Gore
Umjetnost, identitet, sloboda, riječi su koje najbolje najavljuju predstojeću izložbu akademskog slikara Selvera Kardovića iz Rožaja. Kardović se večeras predstavlja u Belgiji u prostoru “Hubertushalle” u opštini Lontzen, a povodom 20 godina od obnove nezavisnosti Crne Gore. Postavku će svečano otvoriti ambasadorka Crne Gore u Belgiji Olivera Injac.
“Radujem se ovom značajnom kulturnom događaju i prilici da kroz umjetnost predstavim dio stvaralaštva i duha Crne Gore međunarodnoj publici”, rekao je Kardović čije je stvaralaštvo prepoznato i cijenjeno van granica države, a posebnu pažnju privlače motivi njegovih djela koji prikazuju duh, mentalitet i tradiciju života u Crnoj Gori i Rožajama.
U razgovoru za “Vijesti” Kardović najavljuje samu izložbu, priča o njenom umjetničkom i simboličkom značaju, o svojim motivima i inspiraciji, o Crnoj Gori, ali i o umjetnosti uopšte, onoj koja povezuje i spaja, njenom položaju danas, uspjehu i dosljednosti...
Vaša 23. samostalna izložba biće otvorena danas u Belgiji, povodom 20 godina od obnove nezavisnosti Crne Gore. Koliko za Vas ova izložba ima umjetnički, a koliko simbolički značaj?
Ovo je moje drugo samostalno predstavljanje u Belgiji i zanimljivo je da je povod ponovo isti - Dan obnove nezavisnosti Crne Gore. Prije tri godine imao sam priliku da izlažem u svečanoj sali Ambasade Crne Gore u Belgiji, pa na neki način osjećam jedan lijep kontinuitet i nastavak kulturnog dijaloga koji umjetnost prirodno uspostavlja među ljudima i prostorima. Naravno, umjetnički aspekt izložbe je uvijek u prvom planu, jer svako predstavljanje nosi potrebu da se kroz radove podijeli unutrašnji svijet, iskustvo i likovni jezik koji se godinama gradi. Ipak, ova izložba za mene ima i snažnu simboličku dimenziju. Datum njenog održavanja nije samo kalendarska odrednica, već nosi posebno značenje i emociju. Drago mi je što upravo tim povodom imam priliku da predstavim dio crnogorske kulture drugim narodima, jer Crnu Goru doživljavam kao prostor posebne ljepote i slojevitosti, čija se vrijednost ogleda upravo u njenoj multikulturalnosti i susretu različitih tradicija i identiteta. Istovremeno, ovaj datum za mene ima i ličnu dimenziju. Vezuje me za mog rahmetli oca, koji je na poseban i iskren način volio Crnu Goru. Zato ova izložba u sebi nosi više od jednog umjetničkog događaja - ona je i svojevrsni prostor sjećanja, poštovanja i tihe zahvalnosti.
Koje radove predstavljate publici? S obzirom na povod i ambijent, kako je tekao proces selekcije djela i da li su neka nastala baš namjenski ovom prilikom?
Publici u Belgiji predstaviću oko 15 radova iz mog prepoznatljivog ciklusa “Fermen”, koji traje već godinama i koji je tokom vremena prolazio kroz različite faze razvoja i likovne transformacije. Mogu reći da je taj ciklus značajno evoluirao, razvijajući i svoje podcikluse, pa danas predstavlja jedan složen i živ umjetnički prostor koji se stalno nadograđuje i otvara nova značenja.
Više puta sam govorio o tome šta “Fermen” predstavlja, ali smatram da je važno to uvijek iznova pojasniti kako bi publici bio bliži i razumljiviji njegov simbolički sloj. Fermen je dio narodne nošnje, konkretno gradske nošnje - svojevrsni prsluk koji se ne zakopčava, najčešće bogato ukrašen zlatovezom i finim detaljima. Njegova uloga nije bila samo estetska, već i društvena - da istakne pojedinca unutar zajednice, njegov identitet, dostojanstvo i određenu prefinjenost. Moglo bi se reći da ga je nosila otmena gradska raja, pa je upravo zbog te simbolike fermen za mene postao mnogo više od odjevnog predmeta. U mom slikarstvu on je prerastao u likovni znak i metaforu - prostor u kojem se susreću tradicija i savremenost, kolektivno pamćenje i lično iskustvo. Zato se ovaj ciklus ne bavi folklorom u doslovnom smislu, već pokušava da kroz jedan prepoznatljiv kulturni motiv govori o identitetu, pripadanju i unutrašnjem dostojanstvu čovjeka.
Radovi koji će biti izloženi izvedeni su u tehnici ulja na platnu, a riječ je o pažljivo odabranoj selekciji koja obuhvata i novije slike i djela nastala ranijih godina. Sam proces odabira tekao je prirodno, vodeći računa da radovi međusobno komuniciraju i da zajedno predstave razvoj i unutrašnju dinamiku ciklusa “Fermen”. Neka djela nastala su u novijem periodu i na poseban način korespondiraju s ambijentom i povodom izložbe, iako nisu isključivo namjenski rađena za ovu priliku. Važno mi je bilo da postavka djeluje kao zaokružena cjelina i da publici u Belgiji približi ne samo određene slike, već i jednu priču koja traje i koja se još uvijek razvija.
Izložbu otvara ambasadorka Crne Gore u Belgiji, što događaju daje i diplomatsku dimenziju. Koliko su kultura i umjetnost važni u predstavljanju jedne države svijetu?
Uvijek je lijepo i značajno imati podršku svoje ambasade ili konzulata kada predstavljate rad u inostranstvu. Takva podrška ne znači samo organizacionu pomoć, već nosi i osjećaj međusobnog poštovanja i svijesti da umjetnost može biti važan most između država i ljudi. Posebna je čast kada izložbu otvara ambasadorka, jer to cijelom događaju daje dodatnu simboličku i diplomatsku dimenziju.
Vjerujem da se upravo kroz kulturu i umjetnost možda i najiskrenije može pokazati lice jedne države svijetu. Političke i društvene okolnosti se mijenjaju, ali kultura ostavlja dublji i trajniji trag, jer govori o vrijednostima, senzibilitetu i duhovnom prostoru jednog naroda. Zato smatram da su umjetnost i kulturna diplomatija među najljepšim načinima povezivanja sa drugim narodima i kulturama. One ne počivaju na nametanju, već na dijalogu i uzajamnom upoznavanju. Istovremeno, takvi događaji imaju poseban značaj i za našu dijasporu koja živi u inostranstvu, jer kultura često postaje most između mjesta u kojem čovjek živi i prostora kojem emotivno pripada. U tom smislu, izložbe nijesu samo umjetnički događaji, već i prilike za susret, razumijevanje i očuvanje veze sa vlastitim identitetom.
Izlagali ste širom svijeta. Kada predstavljate svoj rad međunarodnoj publici, osjećate li da predstavljate i Crnu Goru, Vaš grad i kulturu, senzibilitet, prostor, mentalitet i duh? Kako to utiče na Vas i Vaše stvaralaštvo?
Naravno da osjećam tu vrstu odgovornosti i pripadnosti. Kada izlazim u svijet sa svojim izložbama, ne predstavljam samo sebe kao umjetnika. Sa sobom nosim i svoju porodicu, svoju čaršiju, prostor iz kojeg dolazim i svoju Crnu Goru. Čovjek možda može fizički biti daleko od mjesta iz kojeg je potekao, ali ono suštinsko - iskustvo, senzibilitet i unutrašnji pejzaž - uvijek ostaje dio njega i prirodno se prenosi u umjetnost. Vjerujem da umjetnik, htio to ili ne, u svojim djelima nosi trag podneblja iz kojeg dolazi. To nije nužno nešto planski naglašeno niti folklorno određeno, već se često prepoznaje u senzibilitetu, emociji, odnosu prema prostoru, simbolima i načinu na koji posmatra svijet. U tom smislu, osjećam da moje slikarstvo sa sobom nosi i dio duha sredine iz koje sam ponikao.
Istovremeno, međunarodne izložbe za mene nijesu samo prilika za ličnu promociju, već i mogućnost da se kroz kulturu i umjetnost povezujemo sa drugim narodima. Umjetnost posjeduje jednu tihu, ali snažnu moć da prevaziđe granice jezika, politike i svakodnevne podjele. Upravo zbog toga smatram da su ovakvi susreti dragocjeni, jer kroz slike ne predstavljamo samo estetiku, već i mogućnost međusobnog razumijevanja i poštovanja.
Govorili ste već o samim motivima koji dominiraju Vašim opusom. Šta biste rekli da je ono autentično crnogorsko što se, svjesno ili nesvjesno, provlači kroz Vaše slikarstvo?
Motivi koji dominiraju mojim slikarstvom prisutni su od samih početaka, iako su se kroz vrijeme mijenjali - nekada su bivali nadograđeni novim slojevima značenja, a nekada “pročišćeni” i svedeni na ono suštinsko. Taj proces nikada nije konačan i upravo je u tome jedna od tajni stvaranja. Ne mogu unaprijed znati kuda će me slika odvesti, jer se u radu uvijek nešto novo rađa, dok se istovremeno nešto drugo oslobađa suvišnog i postaje jasnije i tiše.
Često se na mojim slikama mogu prepoznati detalji i vizuelni tragovi koji pripadaju različitim, pa i manjinskim, ali autohtonim kulturama i tradicijama Crne Gore. Ti motivi nijesu prisutni kao ilustracija prošlosti niti kao puko dekorativni elementi, već kao dio jednog dubljeg kulturnog pamćenja koje nosimo, svjesno ili nesvjesno. Zapravo, upravo je to za mene Crna Gora - prostor različitosti koje ne poništavaju jedna drugu, već zajedno grade identitet. Njena posebnost nije u jednoj slici, jednom simbolu ili jednom narativu, već u susretu različitih slojeva tradicije, iskustava i kultura koje su se kroz vrijeme dodirivale i oblikovale zajednički duh prostora. Možda se zato ti motivi stalno vraćaju u moje slikarstvo; ne kao unaprijed zadata tema, već kao prirodan dio mog unutrašnjeg svijeta i ličnog osjećaja pripadnosti.
Kako vidite kulturni identitet Crne Gore 20 godina nakon obnove nezavisnosti? Kako komentarišete situaciju na polju umjetnosti i umjetnika, prvenstveno na likovnoj sceni?
Kulturni identitet Crne Gore doživljavam kao nešto slojevito i dragocjeno, nastalo na susretu različitih tradicija, religija i kulturnih uticaja. Upravo u toj raznolikosti vidim njenu posebnu vrijednost i potencijal. Međutim, kultura nije nešto što postoji samo po sebi - ona traži pažnju, kontinuitet i ozbiljan odnos društva prema njenom značaju.
Kada je riječ o likovnoj sceni, mislim da u Crnoj Gori postoji mnogo talentovanih i posvećenih umjetnika, ali da uslovi u kojima stvaraju često nijesu na nivou njihovog kvaliteta i energije. Umjetnici se nerijetko oslanjaju na sopstveni trud i lične inicijative kako bi ostvarili vidljivost i kontinuitet rada, posebno kada je riječ o međunarodnim predstavljanjima. Ne govorim to iz pozicije pesimizma, već iz potrebe da budemo iskreni prema stvarnosti. Umjetnost ne bi smjela biti na margini društvenog interesa, jer ona nije luksuz niti ukras, već važan dio identiteta jednog društva i način na koji ono govori o sebi. Uprkos izazovima, vjerujem da likovna scena ima snagu i potencijal, ali da zaslužuje više sistemske podrške, prostora i povjerenja.
Koliko je izazovno biti umjetnik iz male zemlje i graditi vidljivost na međunarodnoj sceni?
Naravno da je izazovno. Graditi umjetnički put i međunarodnu vidljivost iz male zemlje zahtijeva mnogo više od samog talenta. Potrebni su strpljenje, ozbiljna organizacija i dugoročna posvećenost. Lično, uvijek imam svoje kratkoročne i dugoročne ciljeve i nastojim da im pristupam odgovorno, bez improvizacije, sa jasnom sviješću da ozbiljne stvari traže vrijeme. Neke izložbe pripremam i dogovaram po godinu dana unaprijed. Iza svakog predstavljanja stoji mnogo rada koji publika često ne vidi - od komunikacije i organizacije do promišljanja same postavke i načina na koji će radovi živjeti u određenom prostoru i kontekstu. Upravo zato međunarodna scena nije prostor brzih rezultata, već kontinuiteta i istrajnosti.
Ipak, vjerujem da naše podneblje jeste rasadnik talenata. Na ovim prostorima postoji snažna kreativna energija i mnogo darovitih ljudi, ne samo u likovnoj umjetnosti već i u drugim oblastima stvaralaštva. Međutim, talenat je tek početak puta. Kada umjetnik zakorači prema svijetu, jednako važni postaju disciplina, dosljednost i spremnost da se istraje i onda kada put nije jednostavan. Na kraju, mislim da umjetnik iz male zemlje možda nosi dodatni izazov, ali i određenu prednost - autentičnost iskustva i senzibiliteta koji mogu biti prepoznati i razumljivi mnogo šire nego što ponekad mislimo. Zato vjerujem da granice nijesu presudne kada postoji ozbiljan rad i iskrena umjetnička potreba.
Da li umjetnost lakše prelazi granice nego društva iz kojih dolazi? Osjećate li možda da je nekada potrebno prvo se dokazati van Crne Gore da bi satisfakciju stekli u svojoj zemlji?
Mislim da umjetnost često lakše prelazi granice nego društva iz kojih dolazi. Slika, muzika ili književnost ne traže prevod u onom klasičnom smislu - one komuniciraju emocijom, iskustvom i unutrašnjim osjećajem koji ljudi prepoznaju bez obzira na jezik ili geografiju. Upravo zbog toga umjetnost ima posebnu moć da povezuje prostore i ljude. Kada je riječ o priznanju i vrednovanju umjetničkog rada, često se može čuti ono nepisano pravilo da umjetnika ne cijene dovoljno dok se ne potvrdi i van granica svoje zemlje. Vjerovatno u tome ima određene istine, ne samo kod nas nego i šire. Ipak, o tome ne bih previše govorio niti posmatrao stvar kroz prizmu ogorčenosti. Za mene je važnije da umjetnički put ostane iskren i dosljedan. Naravno da prija kada rad bude prepoznat i u međunarodnom kontekstu, ali istinska satisfakcija dolazi prije svega iz osjećaja da ste ostali vjerni svom izrazu i da ono što stvarate ima svoj život i svoju komunikaciju sa publikom, bez obzira gdje se ona nalazi.
Šta biste voljeli da publika u Belgiji ponese iz susreta sa Vašim radovima, neku emociju, pitanje, sliku Crne Gore ili možda nešto univerzalno ljudsko?
Volio bih da publika ponese pomalo od svega toga. Naravno, bilo bi mi drago da kroz moje slike osjete i vide Crnu Goru - ne samo kao geografski prostor, već kao osjećaj, slojevitu kulturu i prostor različitih tradicija i senzibiliteta koji zajedno grade njen identitet. Ali, podjednako mi je važno da se pred slikom dogodi i nešto lično, unutrašnje. Umjetnost ne mora uvijek dati odgovor; nekada je dovoljno da probudi emociju, sjećanje ili pitanje koje čovjek nosi sa sobom i nakon izlaska iz galerije.
Vjerujem da, kada neko iskreno osjeti Crnu Goru kroz moje slike, on će u njima prepoznati i emociju. A emocija je, možda, najuniverzalniji jezik umjetnosti, nešto što prevazilazi granice, jezike i razlike među ljudima. Upravo u tom susretu lokalnog i univerzalnog vidim smisao svakog umjetničkog dijaloga.
Često izlažete vani, da li će i kada publika u Crnoj Gori moći da vidi Vaša djela?
Naravno. Iako često izlažem u inostranstvu, veoma mi je važno da budem prisutan i na domaćoj likovnoj sceni. Aktivni sam član Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, član i predsjednik Likovnog kluba “Kula” iz Rožaja, kroz koji već godinama nastojimo da doprinesemo kulturnom životu i afirmaciji umjetnosti. Posebno mjesto u mom sadašnjem radu zauzima grupa “Nas 9”, koju čini devet umjetnika iz Crne Gore. U proteklim mjesecima ta umjetnička ekipa veoma je aktivna i iza nas su brojna predstavljanja, kako u Crnoj Gori tako i van njenih granica, uključujući i izložbu u Nju Delhiju u Indiji. Takva saradnja za mene ima posebnu vrijednost, jer pokazuje koliko zajednička energija i umjetnički dijalog mogu otvoriti nove prostore djelovanja. Kada je riječ o publici u Crnoj Gori, ona svakako ima priliku da prati moj rad. Upravo je u toku naša izložba u galeriji “Most” u Podgorici, dok je naredno predstavljanje već dogovoreno u Porto Montenegru. Smatram da je važno održavati taj kontinuitet i biti prisutan i među domaćom publikom, jer svaki prostor i svaka publika donose drugačiji dijalog sa umjetničkim djelom.
Umjetnost koja komunicira daleko od mjesta iz kojeg potiče
U martu ste se predstavili i u Njujorku. Kako je protekla ta izložba?
Kada je riječ o Njujorku, to je bilo moje drugo samostalno predstavljanje u tom gradu, što za mene ima posebno značenje. Prvi put sam izlagao 2024. godine u Bošnjačkom kulturnom centru, a ista izložba bila je predstavljena i u hotelu Hilton na Tajms skveru. To iskustvo ostalo mi je u snažnom sjećanju, ne samo zbog samog prostora i grada, već i zbog susreta i komunikacije koju umjetnost tamo prirodno ostvaruje.
Na zahtjev naše dijaspore, ovog marta sam ponovo imao samostalnu izložbu u Bošnjačkom kulturnom centru. Posebno me raduje što ovom događaju nijesu prisustvovali samo naši ljudi koji žive i rade u Americi, već i pripadnici drugih naroda, među njima i Amerikanci, što potvrđuje da umjetnost može otvoriti prostor dijaloga i onda kada dolazimo iz različitih kulturnih i životnih iskustava. Dodatnu težinu događaju dalo je i obraćanje Merlinde Ketz, koja obavlja funkciju okružne tužiteljke Queensa. Takvi trenuci pokazuju da umjetnički događaji mogu imati širi društveni i kulturni značaj, prelazeći granice same galerijske scene.
Za mene je izuzetna čast što sam u periodu od dvije godine dva puta izlagao u tako značajnom centru i u gradu kakav je Njujork. To doživljavam ne samo kao lično priznanje, već i kao potvrdu da umjetnost nastala na našim prostorima može pronaći svoju publiku i ostvariti iskrenu komunikaciju i daleko od mjesta iz kojeg potiče.
Trajno prisutni motivi tradicije
Vaš opus se godinama oblikuje i nadopunjuje, obuhvatajući brojne cikluse i faze. Kada pogledate unazad, šta osjećate da se mijenjalo u Vašem izrazu, a šta je ostalo isto?
Kada pogledam unazad, rekao bih da se mijenjao način na koji se pojedini motivi razvijaju i transformišu, ali da je suština mog pristupa slici ostala ista. Taj odnos prema slikarstvu oduvijek je bio temeljan, slojevit i u izvjesnom smislu tradicionalan. Volim proces građenja slike, njeno postepeno nastajanje kroz podslikavanja i slojeve, kroz strpljiv rad koji ne traži brza rješenja, već vrijeme i unutrašnji dijalog sa platnom.
Motivi tradicije ostali su trajno prisutni u mom radu. Čak i kada su slike izrazito apstrahovane, gotovo uvijek postoji neka nota nasljeđa i kulturnog pamćenja - često se to prepoznaje kroz zlatovez ili detalje koji nose duh tradicije, ali prevedene u savremeni likovni jezik. To nije svjesna potreba da se tradicija ilustrativno prikazuje, već nešto što prirodno pripada mom senzibilitetu i načinu na koji doživljavam sliku.
S druge strane, mnogo putujem i učestvujem na različitim umjetničkim simpozijumima i međunarodnim susretima, što neminovno donosi nove impulse, iskustva i ideje. Svaki susret sa drugim umjetnicima, kulturama i prostorima ostavlja trag i otvara nova pitanja. Ipak, ono što mi je važno jeste da, uprkos tim uticajima i novim iskustvima, sačuvam vlastiti izraz i svoj slikarski rukopis. Vjerujem da se umjetnik razvija upravo tako - ne zatvarajući se pred novim, ali ni odričući se onoga što ga suštinski određuje.
( Jelena Kontić )