Gorki Božić jednog filmskog majstora

Pedro Almodovar nikada nije zazirao od snimanja filmova koji su duboko lični, niti od tematizovanja samog čina stvaranja filma. U svom najnovijem ostvarenju, “Gorki Božić” (Bitter Christmas), gradi paralelne priče o uspješnom piscu i reditelju koji prolazi kroz ozbiljnu kreativnu blokadu, te o grupi ljudi iz perioda dvadeset dvije godine ranije, koji mogu, ali i ne moraju, postati dio njegovog novog scenarija. Kroz ovaj koncept Almodovar postavlja pitanje koliko je opravdano živote nama najbližih pretvarati u fikciju - ili, preciznije, autofikciju - kada se sjećanja njegovog glavnog junaka i svojevrsnog alter ega možda prepliću s istinom, a možda je i iskrivljuju.

Potrebno je izvjesno vrijeme da gledalac shvati kako zapravo prati dva različita filma, koja će se, intrigantno i neizbježno, na kraju spojiti u jednu cjelinu, iako se odvijaju kao zasebne priče u različitim vremenskim okvirima.

Radnja smještena u sadašnjost prati filmskog autora Raula Rosetija (Leonardo Sbaraglia), čovjeka zarobljenog u dubokoj stvaralačkoj krizi, nesposobnog da ponovo pronađe inspiraciju koja ga je učinila jednim od najuspješnijih scenarista i reditelja svoje generacije. Udoban život dijeli sa odanim partnerom Santijem (Quim Gutierrez), dok mu je dugogodišnja saradnica Monica (Aitana Sanchez-Gijon, jedno od zaštitnih lica Almodovarovog opusa) privremeno odsutna zbog lične krize. Ipak, sa sobom nosi primjerak njegovog novog scenarija pod naslovom “Gorki Božić”. Iako naslov sugeriše prazničnu tematiku, ovaj dio priče smješten je u ljeto 2026. godine i nema gotovo nikakve veze s božićnim praznicima.

Druga paralelna priča vodi nas u Madrid decembra 2004. godine, ali ni ona ni najmanje ne odiše božićnim raspoloženjem. U njenom središtu nalazi se Elsa (Barbara Lennie), rediteljka koja je nakon nekoliko neuspjelih dugometražnih filmova svoju kreativnost usmjerila prema svijetu reklama i marketinga. Istovremeno ulazi u vezu sa znatno mlađim Bonifaciom (šarmantni Patrick Criado), čovjekom neobične biografije koji radi kao striper, što film prikazuje kroz cijelu jednu tačku, ali i kao vatrogasac. Njegova svestranost gotovo djeluje kao Almodovarova šala.

Elsina prijateljica i koleginica Patricia (Victoria Luengo) uvjerena je da joj muž nije vjeran, dok treću važnu žensku figuru predstavlja Natalia (Milena Smit), žena slomljena tragedijom nakon što joj je sin poginuo u saobraćajnoj nesreći dok je ona bila za volanom. Natalia je povezana s Monicom, a upravo će ta veza, zajedno sa odnosom između Santija i Bonifacija, postati ključni element koji spaja dva vremenska perioda i dva naizgled odvojena svijeta. Njena direktna, nemilosrdno iskrena procjena Raulove kreativne blokade pokazaće se presudnom.

Film se energično kreće između prošlosti i sadašnjosti, sve dok se obje priče ne sjedine u jednu, usredsređenu na ponovno buđenje stvaralačke energije šezdesetogodišnjeg autora. Raul mora da pronađe način da prekine vlastiti period tame i povrati ono bez čega ne može živjeti - zadovoljstvo pisanja scenarija koji bi mogao biti primljen jednako dobro kao njegova najveća djela, ali prije svega strast prema samom pripovijedanju. Plaši ga prolaznost vremena i mogućnost da godine polako nagrizaju njegovu sposobnost da radi ono što je oduvijek radio i što, čini se, mora nastaviti da radi.

Paralele sa samim Almodovarom toliko su očigledne da se nameće pitanje nije li snimanje filma o stvaranju filma svojevrsna lična terapija ovog velikog filmskog autora. U jednom trenutku Monica podsjeća da su čak i Felini i Bergman prolazili kroz kreativne suše, ali da su i “manji Fellini” i “manji Bergman” i dalje predstavljali dragocjen dar publici. Ta misao djeluje kao Almodovarovo vlastito opravdanje za povratak temama iz vlastitog života, čak i ako ovaj film ne doseže umjetničke visine njegovog autobiografskog ostvarenja “Bol i slava” (Pain & Glory) iz 2019. godine.

Međutim, razloga za brigu nema. Malo je filmskih stvaralaca čije su karijere tekle bez uspona i padova, a Almodovar je odavno osigurao mjesto među najvećima zahvaljujući svojim remek-djelima i brojnim priznanjima, uključujući i Oskare. “Gorki Božić” možda jeste, uslovno rečeno, “manji Almodovar”, vjerovatno ne film koji će mu je konačno mogao donijeti dugo iščekivanu Zlatnu palmu, ali ostaje zanimljivo, iako nesavršeno, putovanje kroz unutrašnji svijet jednog filmskog majstora. Do svoje pune snage dolazi tek u završnoj trećini, kada donosi nekoliko izuzetno prodornih dijaloga kakve publika od Almodovara s pravom očekuje.

Leonardo Sbaraglia uvjerljivo dočarava čovjeka izgubljenog u potrazi za inspiracijom, koji je na kraju pronalazi upravo među ljudima koji su mu cijelo vrijeme bili pred očima. Ostatak glumačke postave: Barbara Lennie, Aitana Sanchez-Gijon, Victoria Luengo i Milena Smit, savršeno se uklapa u Almodovarov prepoznatljivi, naglašeno melodramatski univerzum.

Manje uspješan utisak ostavlja muzika Alberta Iglesiasa. Njegova partitura, inspirisana Hičkokovskom atmosferom napetosti, djeluje previše grandiozno za intimnu prirodu ove priče i ne uspijeva uvijek da pronađe pravi tonalitet.

Producent filma je Agustin Almodovar. “Gorki Božić” prikazan je u zvaničnoj konkurenciji Filmskog festivala u Kanu, gdje je premijerno predstavljen, nakon što je ranije ove godine već započeo svoj bioskopski život u Španiji.

( Nina Vujačić )