Mundijalska groznica, grupa D: "Jenkiji" uz fanfare željni domaće slave, prijeti im talentovana Turska

Mundijalske grupa D nema super-sila - selekcija top svjetskog kalibra, iz razloga što je pozicija D1 i prije žrijeba bila namijenjena jednom od domaćina, zapravo najvećem domaćinu: selekciji Sjedinenih Američkih Država.

SAD

"Jenkiji" zato u grupnoj fazi neće mrdati za zapadne obale, pa će Paragvajce 13. juna dočekati u Los Anđelesu, Australijance 19. juna sjeverozapadno, u Sijetlu, a Tursku 25. juna ponovo u LA-u.

Ako osvoje prvo mjesto u grupi, izabranici Maurisija Poketina ostaće na zapadnoj obali i preseliti se u San Francisko, a tek ako budu drugi zagaziće u unutrašnjost i meč 1/16 finala igrati u Dalasu.

Iako su Amerikanci velika fudbalska nacija u usponu, imaju dugu mundijalsku tradiciju, preko 40 godina (propustili su samo sp u Rusiji 2018), a najveći uspjeh ostvarili su još na prvom svjetskom prvenstvu, 1930. u Urugvaju kada su osvojili treće mjesto.

Nakon toga, samo su 2002. godine stigli do četvrtinfinala (eliminisani od Njemačke), a imaju i četiri učešća u osmini finala - 1994. kao domaćini sa Borom Milutiovićem, te 2010, 2014. i 2022. godine, kada su izgubili 3:1 od Holandije.

Od reprezentacije koja je domaćin, koja ima provjerenog trenera, te nekoliko istakntih igrača, domaća javnost očekuje da ide duboko u nokaut fazu.

Upravo bi ta pompa, uloga domaćina, navijačka "buka" koja će pratiti cijeli put, mogla da predstavlja i problem Poketinijevom sastavu, kome dodatni pritisak nije potreban.

Tim čija je najveća zvijezda Kristijan Pulišić iz Milana, a kojeg prate Juventusov Venston Mekeni, Timoti Vea iz Marseja, talentovi Folarin Balogun iz Monaka, te supetalentovani Malik Tilman iz Bajer Leverkuzena, definitivno je sposoban da prođe prvu nokaut fazu.

A od osmine finala - sve je moguće, zavisiće i od protivnika i od inspiracije...

PARAGVAJ

Iza Paragvajaca je teško razdoblje - čak 16 godina bez mundijala, stvaranje nove generacije uz puno turbulencija.

Posljednje svjetsko prvenstvo "La Albiroha" (bijelo-crveni) igrala je u Južnoj Africi 2010, kada je u osmini finala umalo šokirala tada neprikosnovenu Španiju, svjetskog šampiona - "furija" je jedva slavila sa 1:0.

Nije ovo, međutim, Paragvaj za koji igraju legendarni golman Čilavert, ili napadač Roke Santa Kruz.

Selektor Gustavo Alfaro, Argentinac koji nikad nije radio u Evropi, vodi u Sjevernu Ameriku prilično izbalansiran tim, bez super-zvijezde, ekipu koja je uglavnom sastavljena od igrača koji nastupaju na južnoameričkom kontinentu.

Tri najskuplja igrača igraju u Evropi, a to su Diego Gomez iz Brajtona, Hulio Ensisko iz Strazura i Omar Alderete iz Sanderlenda.

Vrela južnoamerička krv najveći je adut Paragvajaca, koji mogu do nokaut faze, iako neće biti iznenađenje ni ako završe posljednji u u grupi.

Prvu utakmicu igraju sa domaćinom Sjedinjenim Američkim Državama u Inglvudu, nadomak Los Anđelesa, 13. jula.

AUSTRALIJA

Popularni "sokerosi" su od 2006. redovni učesnici Mundijala, nakon što su u kvalifikacijama prebačeni u azijsku zonu. Prije toga su igrali samo 1974. u Zapadnoj Njemačkoj.

Bliska istorija pokazuje koliko mogu da budu neugodini, 2006. i 2022. prošli su u osminu finala, a oba puta su tijesno eliminisani od budućih svjetskih prvaka - prije 20 godina od Italije 1:0 (gol Totija iz penala u produžetku) a prije četiri od Argentine (2:1).

Sada ponovo žele u nokaut fazu, sa selektorom Tonijem Popovićem, 52-godišnjakom, nekadašnjim reprezentativcem, učesnikom Mundijala 2006.

Zvijezde poput nekada Harija Kjulela, Tima Kejhila ili Marka Viduke, sada ne stanuju među "kengurima", čija je glavna snaga timska igra - ritam i discpiplina.

Alesandro Ćirkati defanzivac Parme, najveća je zvijezda Australije, a tu je i iskusni golman, član Levantea Metju Rajan.

Ima dosta igrača iz Evrope, ali i domaćeg prvenstva, dosta ih igra i u američkom MLS-u - šarolik, ali kompaktan tim, koji definitivno nije među favoritima da prođe grupu, ali bi mogao da bude neugodan za sve: i ne bi bilo pretjerano iznenađenje da završi u nokaut fazu.

TURSKA

Generaciju punu talenta i kvaliteta Italijan Vinćenco Montela vodi na sjevernoamerički kontinent.

Nakon čuvene bronze na Svjetskom prvenstvu 2002. i polufinala Eura 2008, Turska je prošla kroz dugu smjenu generacija i godine traženja pravog puta.

Čini se da ga je našla - povratak na Mundijal čekala je čak 24 godine, dok je u međuvremenu postala redovan učesnik Evropskih prvenstava.

Danas Turci s mnogo optimizma gledaju ka najvećoj sceni. Okosnicu tima čine mlade zvijezde Arda Guler iz Reala i Kenan Jildiz iz Juventusa, uz iskusnog kapitena, Interovog Hakana Čalhanoglua. Prosjek godina nglavnih aduta pokazuje da je riječ o jednoj od najmlađih i najtalentovanijih generacija u Evropi.

Primarni cilj je plasman u nokaut fazu, ali upravo tu leži potencijal ove selekcije. Analitičari Tursku vide kao reprezentaciju koja može da bude i najveće iznenađenje i najveće razočaranje turnira. Potencijal je nesporan, a očekivanja u zemlji velika.

Može li Montela da ih "amortizuje"?

Iako je rano porediti ih sa slavnom generacijom iz 2002. predvođenom "bikom iz Anadolije" Hakanom Šukurom, te Rustuom Rečberom i Hasanom Šašom, mnogi u Turskoj vjeruju da sadašnja ekipa ima kvalitet da jednog dana nadmaši njihove domete.

( Danilo Mitrović )