Razuđena meditacija o graničnim situacijama: Filozofska sila tijela - osvrt na djelo nobelovke Han Kang

Nerijetko pomislim, nakon odgledanog filma vrhunskog reditelja, da se po prvom kadru djelo poznaje; urezivost početne slike što obuzima čula odražava se dalekosežno i duboko pamti. Svi ostali prizori, do kraja priče, ako je djelo dostojno, ostaju povezani, skladni i opravdavaju veliki, sveprožimajući početak. Je li prvi kadar otjelotvorenje nadahnuća, šapata muze ili pak proizvod dugotrajnog razmišljanja, osvješćivanja, želje za tematizovanjem svijeta i sapripadnih mu fenomena, ili pobude za aktualizovanjem problema što tište čovjeka - to ponajbolje zna autor sâm, a tek naslućuje privržena i osjećajna publika. Isto vrijedi i za prvu rečenicu romana maestralnog pisca. Šta god da ju je izlilo, koji god joj motiv bio znamenje: ako je izliv silovit, resak, iskren, ogoljen, sržan - nezaboravna je. Roman silnog, obećavajućeg početka ne ispušta se iz ruku. I njegov se nastavak i svršetak podjednako rimuju. Han Kang je književnica takvoga soja. Redovi koji su pred vama skroman su osvrt na tri njena romana iz kojih, od prvih rečenica, izbija neukrotiva sila nezaborava. I možda, ponajprije, sila tijela koja, posve filozofski, čitaoca priziva da dosegne i obasegne značenje i držanje tog (propadljivog) ljudskog obilježja. Te konačnosti, neumitnosti, fatuma, no čija se datost i potencije ne smiju poreći niti zanemariti. Stoga mu se i pridaje glas. Najzad, romani Han Kang ne mogu se ni (pro)čitati, a da čitaočevo tijelo ne bude duboko aficirano i izmijenjeno. Izmješteno. Preispitano.

Ćutnja koja uznemirava

Može li se tijelo preoblikovati, može li se mišlju i odlukom tijelu dodijeliti drukčija sudbina? Roman Vegetarijanka, kojim se Han Kang proslavila, uprkos nazivu koji sugeriše da je riječ o odbijanju ili odricanju od konzumiranja mesa, predstavlja svojevrsnu, donekle radikalnu filozofsku meditaciju o tijelu, nasilju i granicama slobode. U središtu ovoga djela je transformacija glavne junakinje, koja odbacivanjem hrane životinjskog porijekla (što joj se projavljuje u zgusnutom snu) započinje proces samoponištavanja, ali ujedno i samopotvrđivanja. U prvi mah, njen odabir se doima kao čin gadljivosti, možda i etičke preosjetljivosti, no kako radnja odmiče, na površinu izbija utisak da je posrijedi temeljni egzistencijalni otpor. Ona prestaje da jede meso, ali ispod te površine, nešto je tiho odvaja od svijeta. Sva tkiva njenog bića opiru se jeziku kojim su do tada bila imenovana. Ruke više ne pripadaju radu, usta ne pripadaju govoru, tijelo ne pripada drugima. Tijelo se polako vraća nečemu prvobitnom, sporijem, nenasilnosti sklonom. Odbijajući da učestvuje u lancu nasilja, protagonistkinja odbacuje i samu strukturu društva, koje počiva na hijerarhiji, kontroli i disciplinovanju tijela. Njeno tijelo se upušta u borbu između društvenih normi i unutrašnje potrebe za oslobađanjem. Fukoovski kazano, u tijelu se ispisuju mehanizmi moći. Junakinjino odbijanje hrane nije samo lični izbor, već subverzivni čin kojim ona izmiče tim mehanizmima. Ipak, njena pobuna nije artikulisana intimnim jezikom ili političkim diskursom: ona je potmula, skoro neizreciva, što je čini zastrašujućom za okolinu. U svojoj želji da preinači sudbinu vlastitoga tijela tj. u težnji da postane biljka, junakinja ispotiha postavlja pitanje identiteta i granica ljudskog. Ona teži stanju potpune nenasilnosti: postojanju koje ne povrjeđuje i ne konzumira drugo. Ona sanja lišće i svjetlost koji ne traže ništa zauzvrat, sanja korijenje koje ne proždire nego se gotovo neprimjetno širi u mraku. U tim snovima nema krvi, krika, ni smrti: samo postojanje koje ne diše i ne opstaje nauštrb drugom. Provejava neizgovoreno pitanje, čini se prožeto šopenhauerovskim pesimizmom: svijet je pozornica neprekidne patnje i borbe, te stoga, ako je svako djelovanje ujedno i čin nasilja, onda je jedini izlaz prestati djelovati, prestati željeti, prestati biti. No, upravo u tome prebiva tragična srž romana Vegetarijanka: društvo ne može da prihvati takav oblik slobode. Ono reaguje nasiljem - fizičkim, psihološkim i simboličkim - pokušavajući da vrati tijelo u granice “normalnosti”. Junakinja, koja želi da se oslobodi nasilja, postaje njegova žrtva. Time Han Kang razotkriva duboku ironiju: pokušaj da se izmakne nasilju često završava njegovim pojačavanjem. Tijelo je “stvar” koju drugi žele da ukrote: posmatraju ga, oblikuju, kažnjavaju, tumače - ali ga ne razumiju. Jer kako razumjeti odluku da se nestane iz poretka koji čovjeka stalno iznova potvrđuje kao objekt? Kako dokučiti želju da se bude biljka - ne iz potrebe za bijegom, već iz želje da se više nikada ne povrijedi, niti bude povrijeđen? Struktura romana, ispričana iz perspektive drugih likova, dodatno naglašava ovu otuđenost. Protagonistkinja gotovo da nema vlastiti glas; ona postoji kao tajanstvo, zagonetka, praznina koju drugi pokušavaju da ispune svojim projekcijama. Njena tišina nije samo nedostatak govora, nego radikalno odbijanje da učestvuje u jeziku koji je već kompromitovan nasiljem. Okruženje ne zna šta da radi s takvom ćutnjom. Ona ga uznemirava više nego bilo kakav krik. Njena pasivnost postaje prijetnja, jer odbija da učestvuje. I zato tijelo, koje je željelo da postane šuma, biva vraćeno u granice mesa - silom, pogledima, uvredljivim riječima. Vegetarijanka ostavlja čitaoce pred uznemirujućim pitanjima: da li je moguće živjeti potpuno nenasilno u svijetu koji je po prirodi surov? I ako nije - šta znači pokušati? Šta ako bismo bili, poput biljke, nepokretni ali živi, ranjivi, no bez nagona za povrjeđivanjem? I da li bi nas takav svijet uopšte poimao kao ljude? Nema utjehe: suočeni smo s granicama sopstvene moralnosti, uronjeni u filozofski prostor neumoljivog iskustva nelagode.

Susreti na ivici jezika

Iskušenja što se na čovjeka sručuju glede tijela nesaglediva su i bolna, istovremeno pak otkrivajuća i oslobađajuća, formirajući sasvim novi odnos prema sebi i svijetu, obzorja koja može dokučiti samo biće kojem su izmakle moći - vida, sluha ili govora. Han Kang u romanu Časovi starogrčkog priređuje filozofsko-književnu pripovijest o jeziku, gubitku i granicama ljudske komunikacije. Junaci ovog djela, žena koja postepeno gubi sposobnost govora i profesor starogrčkog jezika kojeg izdaje vid, na svojim plećima nose svjedočenje o suštini izražavanja, pokušavajući da prevaziđu zjap između govora i ćutnje. Ženu govor ne izdaje naglo i dramatično, već skoro neprimjetno: riječi lelujaju i rasipaju se između misli i daha, ostavljajući za sobom prazninu, raskotvljenost. Kao da svijet više nema ime, a bez imena - kako ga zadržati? Han Kang pred čitaoce podastire svojevrsni paradoks, oličen u odluci junakinje da se, dok joj vlastiti jezik izmiče nemogućnošću govora, okrene starogrčkom, jeziku kojim više niko ne govori. Time sugeriše da je komunikacija mnogo više od sredstva puke razmjene informacija: posrijedi je ontološki topos čovjekovog samopotvrđivanja. Gubitak jezika nije samo fizički i psihološki problem, premda tijelo grčevito na njega reaguje, nego provala egzistencijalnog propitivanja i loma, u kojem subjektu izmiče tlo pod nogama i biva lišen pristupa svijetu. Slavna tvrdnja Martina Hajdegera da je “jezik kuća bića” ovdje se preokreće: junakinja, kroz muk i fragmentaciju počinje da nazire drugačiji oblik prisutnosti - manje racionalan, ali autentičniji. Sada je tišina kuća bića, a jezik ranjivost i otpornost tijela. Lik profesora, koji predaje starogrčki uprkos njegovoj “beskorisnosti”, dodatno produbljuje ovu ideju. Njegova posvećenost zamrlom jeziku može se tumačiti kao čin prkosa savremenom utilitarizmu: vrijednost jezika ne leži samo u funkcionalnosti, već u sposobnosti da (pre)nosi tragove prošlih svjetova, značenja i osjećanja. Starogrčki je u romanu simbol trajanja, nadvremenosti. Valja preživjeti u pukotinama vremena, a svevremeni jezik jedino je jemstvo toga. Na više mjesta u romanu Časovi starogrčkog referiše se na antičke filozofske autoritete i slojevite pojmove koji su sâmo izvorište i srž mišljenja i znanja. Protagonisti romana susreću se na ivici jezika: njihova blizina narasta iz zajedničkog gubitka a ne iz razumijevanja. Nalikuju dvjema linijama što se ne sijeku, ali se kreću jedna uz drugu, u istom pravcu nestajanja. Uspostavljaju vezu u prostoru nesigurnosti, dokazujući da istinska komunikacija ne zavisi od jasnoće nego od spremnosti da se dijele tišina i neizvjesnost. To čine tjelesno, nježno, bez riječi, ponajčešće dugim i netremičnim pogledima, pauzama koje vrve od značenja, kao da komunikaciju žele vratiti počelu, najranijoj formi - prije jezika, strukture, prije logosa, prije naloga (o) jasnosti. Tijelo je meta-medijum: dok savremeni jezik izmiče, ono tanano i neuhvatljivo iza svakog izgubljenog značenja otvara (novu) mogućnost osjeta. Najzad, roman Časovi starogrčkog postavlja filozofsko pitanje: ako izgubimo jezik, da li gubimo i sebe ili tek tada imamo priliku da se iznova pronađemo? Han Kang nije sklona dati konačan odgovor, premda sugeriše da riječi možda nikada nisu bile jedini način da postojimo jedni za druge. Najdublje razumijevanje odvija se upravo tamo gdje jezik prestaje: u pogledu, prisustvu, povezujućoj tišini. U sili tijela.

Ono ispod snijega

Filozofskim promišljanjem podjednako je pregnantan roman Ne rastajemo se, inspirisan istorijskom tragedijom, no i tematikom sjećanja, traume i nemogućnosti konačnog razdvajanja između živih i mrtvih, naglašenom pitanjem: kako živjeti sa onim što se besprekidno vraća? Polazeći od stvarnih događaja povezanih sa pobunom na ostrvu Đeđu, Han Kang istražuje kolektivno pamćenje, sabrano u imperativu o vazda otvorenoj prošlosti. Ono što je nasilno potisnuto ne nestaje: naprotiv, opstaje kao sablasno prisustvo koje oblikuje sadašnjost. Kao da autorka opsjeća na misli Žaka Deride o “duhovima” istorije: prošlost nije iza nas, već nas progoni, zahtijeva da bude priznata i ispričana. Odnos između likova u romanu, naročito kroz čin svjedočenja i slušanja, otvara pitanje etike pamćenja. Šta znači nositi tuđu bol? Da li je moguće svjedočiti bez prisvajanja? U tom kontekstu, navire filozofija Emanuela Levinasa, za kojeg je odnos prema Drugom uvijek etička odgovornost. U poetskom i ličnom svijetu Han Kang, sjećanje nadilazi lični čin: sjećanje je moralna obaveza prema onima koji više ne mogu govoriti. I u ovom romanu, tijelo zadobija osobeni prostor i iskaz. Projavljuje je, pored ostalog, u simbolici snijega čija je bjelina izgubljena pod bremenom neizgovorenih imena, glasova zarobljenih između daha i zemlje. Snijeg prekriva tragove, utišava zvukove, ali istovremeno čuva ono što je ispod njega. On je metafora zaborava koji nikada nije potpun, jer zatrpano i dalje postoji, spremno da se pojavi u prorezima tišine. U romanu Ne rastajemo se ljudi ne odlaze. Oni se razlivaju u pejzaž, postaju dio vjetra, soli, snijega. Njihovo odsustvo je gustina što se osjeća u grudima, poput pomamnog a neudahljivog daha. Kao da svaki susret nosi u sebi sve prethodne i buduće rastanke. Mrtvi nisu potpuno odsutni; nastavljaju da postoje kroz sjećanja i tijela živih, kroz samu strukturu svijeta. Nerastajanje je ontološka kategorija. Smrt nije konačnost: postojanje je vazda isprepleteno sa onim što je izgubljeno. Stoga Han Kang u ovom romanu insistira na prisutnosti, ostajanju uz bol, sjećanje, uz druge. Jer možda se uistinu nikada ne rastajemo: niti od onih koje smo izgubili, niti od istorije koja nas i dalje oblikuje. U tijelu svagda nosimo jedni druge, kao teret, ranu i svjetlost. Snijeg ne pada da bi zatro tragove, nego da rastrijezni i trgne. Roman Ne rastajemo se nalikuje snijegu: (u)pada, prije nego što smo ga i otpočeli i poželjeli (čitati), ne pitajući jesmo li spremni. A kad se upustimo u podvig neumoljive sile jezika-tijela, valja se kretati oprezno, jer snijeg ukriva i put i provaliju. Svaki je korak bezdano sjećanje.

Nasilje kao struktura postojanja

Pomenuti romani Han Kang povezani su prepoznatljivom mrežom motiva koji se preobražavaju, produbljuju i međusobno osvjetljavaju. Njena proza nije ciklična u fabularnom smislu, ali jeste u tematskom: isti temeljni nemiri pojavljuju se iznova, svaki put u drugačijem obliku. Jedan od najuočljivijih zajedničkih motiva je tijelo koje nikada nije neutralno; ono je izloženo nasilju, ali i sposobno za otpor. U Vegetarijanki odbija da učestvuje u lancu konzumacije i postaje subverzivno; u Časovima starogrčkog gubi glas, čime se razotkriva njegova krhkost i zavisnost od jezika; u Ne rastajemo se je nosilac sjećanja - pamti i onda kada svijest pokušava da zaboravi. U svim navedenim varijacijama, tijelo je istovremeno granica i mogućnost: mjesto u kojem se razdori pojedinca i svijeta najdirektnije osjećaju. Drugi ključni motiv je nasilje kao struktura postojanja. Han Kang ne prikazuje nasilje spektakularno; ono je često tiho, sistemsko, gotovo nevidljivo. U porodičnim odnosima, društvenim normama ili istorijskim događajima, nasilje je fenomen što prožima svakodnevicu. U Ne rastajemo se nasilje ima istorijsku dimenziju, povezanu sa pobunom na ostrvu Đeđu, dok je u Vegetarijanki intimno i porodično, ali podjednako razorno. U svim prikazima upečatljiv je osjećaj da nasilje nije izuzetak, već pravilo koje oblikuje ljudske odnose. Treći očevidan motiv je tišina kao alternativni oblik izražavanja. Likovi Han Kang počesto gube glas ili ga svjesno odbacuju. U Časovima starogrčkog tišina nastaje iz nemogućnosti govora; u Vegetarijanki iz odbijanja da se učestvuje u već kompromitovanom jeziku; u Ne rastajemo se iz granica samog jezika kada se suoči s traumom. Tišina kod Han Kang je pak zasićena značenjem snažnijim od riječi. S tim je tijesno povezan i motiv jezika kao nestabilnog, nepouzdanog medija. Jezik u njenim romanima ne jemči razumijevanje; naprotiv, često ga onemogućava. U Časovima starogrčkog paradoks mrtvog jezika otvara pitanje šta zapravo znači komunicirati. U drugim djelima, fragmentirana naracija i višestruke perspektive pokazuju kako se istina raspada kroz pokušaje da bude ispričana. Jezik je istovremeno nužan i nedovoljan: oruđe bez kojeg ne možemo, ali nas stalno iznevjerava. Motiv transformacije, na granici između stvarnog i simboličkog, takođe je ključan. U Vegetarijanki transformacija ide ka biljnom, odnosno odustajanju od ljudskog; u Ne rastajemo se granica između živih i mrtvih postaje porozna; u Časovima starogrčkog transformacija se odvija kroz gubitak jezika i identiteta. Ove promjene su ambivalentne, istovremeno otvarajuće i razarajuće. Sjećanje i trauma čine još jedan tematski stub. Kod Han Kang prošlost nikada nije zatvorena. Ona opstaje u fragmentima, tijelu, pejzažu. U Ne rastajemo se kolektivna trauma biva maltene opipljiva, dok u Vegetarijanki poprima intimniji oblik, ali zadržava istu razornu snagu. Sjećanje je uporno, iako na ivici između prisustva i nestanka. Priroda je još jedan važan motiv, ali ne kao romantična pozadina. Uglavnom je suprotstavljena ljudskom svijetu, kao topos drugačijeg načina postojanja. Biljke u Vegetarijanki predstavljaju ideal nenasilnog života, dok snijeg u Ne rastajemo se istovremeno skriva i čuva sjećanja. Doduše, prirodu u djelima Han Kang ne bi trebalo razumjeti kao lagodno pribježište i jedinstveno utočište, bez dvosmislenosti: ona je tek mogućnost različitog, čovjeku teško dosegljivog bivanja.

Najzad, opus Han Kang je razuđena meditacija o graničnim situacijama. Likovi njenih romana katkad stameno, katkad krhko vojuju sa opozicijama: jezik-tišina, tijelo-duh, život-smrt, nasilje-nenasilje, svjetlo-tama, a njena književnost, svagda obuzeta filozofijom, rađa se i istrajava u toj međuzoni, zasipajući nas pitanjima i insistirajući na jednom od ključnih ljudskih zadataka: suočenju sa tijelom, istorijom, drugima, i (bes)konačno, sa sopstvom.

( Kristina Bojanović )