Tramp sve više liči na Kartera
Poput 39. predsjednika SAD, sadašnji stanar Bijele kuće prepustio je Iranu kontrolu nad narativom
Teško je zamisliti dvoje ljudi, a kamoli dvojicu američkih predsjednika, manje sličnih od Donalda Trampa i Džimija Kartera. Jedan je bio oličenje skromnosti u javnoj službi; drugi je Tramp. Ali zajednički im je Iran. Karterov mandat je zarobila talačka kriza u Iranu - katastrofa od koje nikada nije uspio da se otrgne. Operacija "Epski bijes" je zamka u koju je Tramp ušao lakomisleno. Iranske teokrate tako sada oblikuju i njegovo predsjedništvo.
Obojica dijele odbojnost prema američkim vojnicima koji se kući vraćaju u mrtvačkim sanducima. Kartera je grizla savjest nakon što je izgubio osam Amerikanaca u neuspjelom pokušaju spasavanja talaca. Tramp je zasad izgubio 13 američkih vojnika u Zalivu. Strahuje od negativne reakcije javnosti na nove američke žrtve.
"U samom početku bilo je trenutaka kada smo razmišljali o tome", rekao je Tramp prošle sedmice, upitan da li planira da zaplijeni iranske zalihe visoko obogaćenog uranijuma. "Nisam želio da budem Džimi Karter."
Ipak, Tramp upravo to postaje. Kada se jednom ustali predstava da je američki predsjednik talac odluka drugih, teško se može otresti utiska nemoći. To priziva opasnost. Karterova nesposobnost da oslobodi taoce uticala je na odluku Sovjetskog Saveza da napadne Avganistan nekoliko sedmica nakon što je zauzeta američka ambasada u Teheranu. Da nije bilo djelovanja pape Jovana Pavla Drugog i Karterovog savjetnika za nacionalnu bezbjednost Zbignjeva Bžežinskog, Sovjeti bi vjerovatno izvršili invaziju na Poljsku.
Tramp je talac u središtu današnjeg bliskoistočnog lavirinta. Ovog vikenda predsjednik mi je rekao: "Ja odlučujem. Ja donosim sve odluke." To djeluje sumnjivo.
Iako je pozvao Izrael da ne uzvraća na iranske raketne napade u nedjelju, Izrael je to ipak učinio. Nekoliko sati kasnije, premijer Benjamin Netanjahu je naredio napad na Iran. Moguće je da je Tramp prećutno odobrio odgovor Izraela. Ali gotovo opšti utisak da nije u stanju da kontroliše Netanjahua mogao bi biti poguban po njegove izglede da okonča ovaj rat. Iran neće učiniti nijedan krupan ustupak predsjedniku koji ne može da kontroliše odgovor Izraela.
Tramp je tako talac i iranskog načina razmišljanja. Kao preduslov za pregovore, Iran insistira na potpunom prekidu vatre u Libanu. Svaki put kada Izrael pogodi mete u Libanu, uključujući i kao odgovor na raketne napade Hezbolaha, Trampu se podiže ljestvica za postizanje sporazuma. To što Hezbolah nije pristao ni na jedan prekid vatre dodatno pojačava taj utisak. Sam Iran podriva svaku šansu za mir u Libanu. To samo dodatno naglašava Trampovu nemoć; Iran i Izrael sada određuju pravac i trajanje ovog rata.
Kako može pobjeći iz te noćne more? Tako što će učiniti tri stvari koje će mu biti mrsko da uradi. Prva bi bila da dokaže da ima pravo veta na poteze Izraela, prijetnjom da će obustaviti američku vojnu pomoć ukoliko se Izrael ne bude držao prekida vatre i ne povuče snage iz svih djelova Libana osim uskog pojasa. Druga bi bila da okupi stručni tim jednako spreman kao iranski pregovarači da se cjenka oko detalja koliko god bude potrebno. Treća bi bila da dosljedno poručuje da će ostati na ta dva kolosijeka. Ali njemu nedostaje strpljenja. Zaokreti u karakteru su rijetki kod ljudi koji se približavaju osamdesetoj.
Ali gotovo opšti utisak da nije u stanju da kontroliše Netanjahua mogao bi biti poguban po njegove izglede da okonča ovaj rat. Iran neće učiniti nijedan krupan ustupak predsjedniku koji ne može da kontroliše odgovor Izraela
Ostaju mu, dakle, potezi kojima bi nadomjestio gubitak kontrole. Tu se Tramp razilazi s Karterom. Trideset deveti predsjednik SAD pretvorio je talačku krizu u mjerilo sopstvene moći. Prihvatio je "strategiju Vrta ruža", odbijajući da vodi kampanju za reizbor - pa je čak i Nacionalnu božićnu jelku kod Bijele kuće ostavio neosvijetljenu. Time je kontrolu nad narativom prepustio Irancima. Tramp je takođe izgubio kontrolu nad zapletom. Ali on je šoumen, a ne propovjednik, pa mu je instinkt da promijeni priču. To znači poteze na terenima na kojima može da pobijedi.
Suština Trampove strategije nacionalne bezbjednosti, objavljene prošlog decembra, bila je da se ponovo potvrdi američka dominacija na zapadnoj hemisferi. Riječ Iran je pomenuta tri puta, ali samo da bi se hvalilo time što je prekid vatre prošlog ljeta između Izraela i Irana bio jedan od osam navodnih mirovnih sporazuma koje je Tramp ispregovarao. Taj dokument je objavljen ubrzo nakon što je saopštena odluka o Nobelovoj nagradi za mir. Dobitnica, Marija Korina Mačado, liderka venecuelanske opozicije, poklonila je svoju nagradu Trampu, koji je bestidno vodio kampanju da je dobije. Iako Tramp sada kontroliše režim u Venecueli, Mačado još nije vidjela nikakvu korist od svog gesta.
Tu Tramp i Karter ulaze u paralelne svjetove. Karter je odbacio Monroovu doktrinu, na kojoj je Amerika zasnivala svoju prvobitnu dominaciju na hemisferi. Tramp ju je oživio. Kuba bi trebalo da bude na oprezu. Kanada nikada ne može mirno da spava. Danska bi trebalo da ima na umu da je Grenland i dalje na Trampovom nišanu. Karter je Nobelovu nagradu za mir dobio dijelom zato što je posredovao u sklapanju mira između Izraela i Egipta. Tramp je pokazao da nije u poziciji da posreduje bilo gdje izvan sopstvenog dvorišta.
Prevod: A. Š.
( Edvard Lus (Fajnenšl tajms) )