Šta mogu i šta hoće jemenski Huti?

Nakon dva mjeseca pauze, jemenska milicija Huti ponovo je napala Izrael. Njihov vojni portparol Jahja Sari izjavio je u ponedeljak (8.juna) da su ispaljene rakete na Izrael i istovremeno najavio za Izrael „potpunu blokadu“ plovidbe u Crvenom moru. Sva izraelska kretanja na tom prostoru ubuduće će se smatrati vojnim ciljevima. Prema izraelskim podacima, iz Jemena je i u utorak izvršen pokušaj napada na Izrael. Većih oštećenja izgleda nije bilo, pošto su dosadašnji napadi očigledno u velikoj mjeri odbijeni.

Ova najava poklopila se sa ponovnim uzajamnim napadima Izraela i Irana i treba je razumjeti kao podršku Huta savezničkom iranskom režimu.

Obije strane – i Iran i Izrael – proglasile su direktnu vojnu konfrontaciju završenom još u ponedeljak, barem do daljeg.

Zašto se Huti vraćaju na scenu baš u ovoj situaciji?

Za politikologa Abdulganija Al-Irijanija iz jemenskog istraživačkog centra „Sanaa Center for Strategic Studies“ (SCSS), koji živi u Jordanu, odgovor leži prije svega u ratu između Izraela i Hezbolaha u Libanu – čime je i Iran, između ostalog, obrazložio svoje nedavne vojne akcije protiv Izraela.

„Napredovanje Izraelaca u Libanu izazvalo je takav bijes među stanovništvom Jemena da su Huti bili primorani da reaguju“, kaže on u intervjuu za DW. Ovim napadima su istovremeno ispunili očekivanja svojih pristalica, kao i Hezbolaha i Irana, sa kojima čine savez.

Al-Irijani, međutim, ne očekuje da će ova milicija ponovo sprovesti veću blokadu Crvenog mora. Takav korak bi teško opteretio odnose sa Saudijskom Arabijom, a Jemen je ekonomski zavisan od svog sjevernog suseda.

„Bilo bi gotovo samoubilački pokvariti te odnose“, ocenjuje Al-Irijani. Vjerovatnije su ograničene akcije protiv brodova koji imaju direktnu vezu sa Izraelom. „Teško da će Huti učiniti nešto više.“

„Unutrašnji legitimitet i spoljna demonstracija moći“

Nešto drugačije na to gleda Kristof Leonhart, zamjenik izvršnog direktora berlinske konsultantske kompanije „Middle East Minds“ i stručnjak za paravojne grupe. Iz perspektive Huta, raketno granatiranje je prije svega političko-strateški signal.

„Granatiranje Izraela manje služi jasno definisanom operativnom cilju, a mnogo više unutrašnjem legitimitetu i spoljnoj demonstraciji moći“, rekao je Leonhart u razgovoru za DW.

Međutim, mora se napraviti razlika između direktnih napada na izraelsku teritoriju i odvraćanja na moru. Čak i ako Huti odustanu od daljih raketnih napada, mogli bi da nastave aktivnosti u Crvenom moru.

„Zbog toga će Huti vjerovatno i ubuduće izvoditi precizno ciljane, ali efikasne operacije, na primjer u moreuzu Bab el Mandeb, dok zbog ograničenih kapaciteta direktna eskalacija sa Izraelom ostaje malo vjerovatna“, analizira Kristof Leonhart.

Pritom Huti ostaju zavisni od podrške iz Teherana. Iran podržava ovu miliciju u okviru svoje „Osovine otpora“, kaže Leonhart. Teheran obezbjeđuje oružje, obuku i stratešku podršku, dok Huti zadržavaju svoju operativnu nezavisnost – glasi njegova procjena.

Kolika je stvarno zavisnost Huta od Irana, stručnjaci vide različito.

„Ozbiljna vojna sila“

Uprkos značajnim gubicima u proteklim godinama, Huti su i dalje ozbiljna vojna sila, ocijenila je nedavno Međunarodna krizna grupa (ICG). Ova milicija je „daleko od toga da bude istrošena sila“. Njihove akcije služe kako podršci Iranu, tako i osiguravanju sopstvene političke budućnosti.

ICG takođe smatra da su napadi Huta na Izrael dijelom unutrašnjepolitički motivisani. Od početka rata u Gazi, oni se još snažnije predstavljaju kao dio regionalnog saveza protiv Izraela i SAD, čime jačaju svoju popularnost i pravo na regionalni značaj. Istovremeno, konfrontacija sa spoljnim neprijateljem može da skrene pažnju sa tekućih ekonomskih problema u Jemenu, navodi se u analizi ICG-a.

Istovremeno, njihove mogućnosti su ograničene. Duži konflikt mogao bi da iscrpi zalihe raketa, dronova i municije, navodi se u analizi ICG-a. Pored toga, nejasno je u kojoj mjeri bi Iran u budućnosti uopšte mogao da snabdijeva svoje saveznike, ukoliko se i sam nađe pod još većim vojnim pritiskom.

Regionalne ambicije za moć

Ipak, stručnjak Leonhart smatra da su dalje akcije zamislive. Huti jesu vojno zavisni od Irana, ali prate sopstvene strateške ciljeve i imaju regionalne ambicije za moć. Čak ni stabilno primirje između Izraela i Irana ne bi ih automatski odvratilo od daljih napada, smatra on.

Pritom prava snaga Huta ne leži toliko u konvencionalnom ratovanju, koliko u njihovoj sposobnosti da dronovima, raketama i napadima na trgovačke rute izazovu značajnu ekonomsku štetu. Posebno im njihov vojno povoljan položaj i vlast nad moreuzom Bab el Mandeb daju stratešku težinu.

„Širenje pomorskih aktivnosti Huta moglo bi dodatno da ugrozi stabilnost globalnog snabdijevanja naftom i dodatno podigne cijene energenata“, kaže Leonhart.

Rizici po same Hute

Međutim, veći napadi bili bi povezani i sa značajnim rizicima za samu miliciju. Saudijski novinar Abdulrahman Al-Rašed napisao je na platformi Iks (X) da je Iran sada pokrenuo svoju „treću ruku“. Ona bi potencijalno mogla da ugrozi plovidbu u Bab el Mandebu. Takva prijetnja doduše pojačava pritisak na protivnike Irana, ali istovremeno povećava opasnost da u kontranapadima budu uništene preostale vojne sposobnosti Huta.

Slično argumentuje i jemenski politikolog Abdulkarim Ganem. On je za televiziju „Yemen Shabab“ izjavio da su Huti svakako sposobni da uvedu djelimičnu blokadu moreuza. Međutim, potpuna blokada bila bi „strateško samoubistvo u korist Teherana“.

( Deutsche Welle )