Potražnja za naftom dostigla je svoj vrhunac

Američko-izraelsko-iranski rat mogao bi ostati upamćen po mnogo čemu, a među najznačajnijim posljedicama su zatvaranje Hormuškog moreuza, preoblikovanje geopolitike Bliskog istoka i šteta nanijeta globalnoj ekonomiji. Ipak, tu je još jedna posljedica koja je manje očigledna: najveći poremećaj u snabdijevanju naftom u modernoj istoriji ubrzao je dolazak vrhunca globalne potražnje za naftom.

Prije četiri mjeseca, faktičko zatvaranje Hormuškog moreuza izazvalo je globalnu energetsku krizu. Cijene nafte naglo su porasle, trgovinski tokovi bili su poremećeni, vlade su nastojale da zaštite potrošače od rastućih troškova, a kompanije su bile primorane da se prilagode sve neizvjesnijem energetskom okruženju. Ali usred tih poremećaja pojavio se još jedan trend: zemlje su počele da se prilagođavaju životu sa manje nafte. Ono što je započelo kao šok na strani ponude sve više se pretvaralo u priču o potražnji, primoravajući energetski sektor da preispita jednu od svojih najvažnijih pretpostavki - da će globalna potražnja za naftom nastaviti da raste.

Prije rata, Međunarodna agencija za energetiku (IEA) procjenjivala je da će potražnja za naftom "porasti za 2,5 miliona barela dnevno od 2024. do 2030. godine, dostižući nivo od oko 105,5 miliona barela dnevno do kraja decenije". Rasprava se nije vodila o tome da li će potražnja nastaviti da raste, već o tome koliko će se brzo taj rast usporavati.

Sada IEA predviđa da će globalna potražnja za naftom u 2026. biti približno 1,3 miliona barela dnevno niža nego što se očekivalo prije rata. Dio tog pada posljedica je slabijih ekonomskih uslova i viših cijena, a ostatak odražava period prilagođavanja: suočene sa ograničenim zalihama i dosad neviđenom neizvjesnošću u vezi sa najvažnijom svjetskom energetskom tačkom uskog grla, vlade i industrije ubrzale su napore da smanje svoju zavisnost od nafte.

Tržišta su reagovala u skladu s tim. Cijene nafte rastu nakon novih napada, a padaju kada se pojave izvještaji o diplomatskom napretku. Američka sirova nafta West Texas Intermediate (WTI) u prvoj nedjelji juna bila je iznad 90 dolara po barelu, dok je Brent zatvorio trgovanje na nivou od približno 93 dolara po barelu. Iako su se cijene povukle sa vrhunaca dostignutih u ranijoj fazi sukoba, i dalje su oko 30% više nego prije izbijanja rata.

Istina, suočeni s najvećim poremećajem u snabdijevanju u modernoj istoriji energetike, reakcija tržišta djeluje iznenađujuće uzdržano. Međutim, ta relativna smirenost prikriva zabrinjavajuću stvarnost: globalne zalihe troše se rekordnom brzinom, ostavljajući znatno manji zaštitni jastuk ukoliko se poremećaji nastave. Prije sukoba, kroz Hormuški moreuz svakodnevno je prolazilo između 125 i 140 brodova. Taj plovni put smatran je ranjivim, ali pouzdanim, a svaki dugotrajniji prekid saobraćaja ocijenjen je kao malo vjerovatan.

Posljednja tri mjeseca pokazala su da Hormuški moreuz ne mora biti formalno zatvoren da bi njegov kapacitet bio ozbiljno ograničen. Smanjen promet tankera, prijetnje u pomorskom saobraćaju, postavljanje mina, povlačenje osiguravajućih kuća, vojne operacije i trajna neizvjesnost poremetili su trgovinske tokove i primorali vlade i kompanije da preispitaju dugogodišnje pretpostavke o energetskoj bezbjednosti. Čak i ako bude postignuto primirje, saobraćaj se normalizuje, a mine na kraju budu uklonjene, iskustvo posljednja četiri mjeseca ne može se izbrisati.

Ova prinudna adaptacija najvidljivija je u Aziji, gdje bi Kina mogla predstavljati jednu od najvažnijih priča ovog rata. Prije sukoba, Kina je uvozila približno 11 miliona barela nafte dnevno. Od tada je uvoz naglo opao, jer je zemlja počela da koristi postojeće zalihe, prilagođava rad rafinerija, djelimično zamjenjuje naftne sirovine za petrohemijsku industriju ugljem, usporava povećavanje zaliha i sprovodi mjere štednje. Prema mišljenju više analitičara, upravo je sposobnost Kine da smanji uvoz jedan od glavnih razloga zbog kojih cijene nafte nisu porasle onoliko koliko su mnogi strahovali.

Uloga Kine posebno je značajna zato što je tokom protekle decenije ona bila glavni pokretač rasta globalne potražnje za naftom. Između 2015. i 2024. kineska potražnja za naftom porasla je za gotovo 6 miliona barela dnevno, što čini približno 60% ukupnog rasta svjetske potražnje. Ipak, još prije rata IEA je očekivala da će kineska potražnja za naftom dostići vrhunac tokom ove decenije, zahvaljujući sve većoj upotrebi električnih vozila, kamiona na tečni prirodni gas, brzih željeznica, kao i demografskim promjenama koje će ograničiti budući rast potrošnje. Čini se da je rat dodatno ubrzao taj trend.

Kina u tome nije usamljena. Vlade širom Azije i u drugim djelovima svijeta sve češće pribjegavaju mjerama koje se mogu opisati jedino kao mjere preživljavanja. Četvorodnevna radna nedjelja, proširena primjena rada od kuće, ograničenja korišćenja klimatizacije, racionalizacija industrijske potrošnje, hitne subvencije, poreske olakšice i direktna podrška poljoprivrednim inputima postali su dio standardnog arsenala javnih politika. Više od 100 zemalja uvelo je mjere kako bi ublažilo ekonomske posljedice izazvane ovim poremećajem.

Te politike osmišljene su da omoguće funkcionisanje ekonomija, očuvaju društvenu stabilnost i zadrže vlade na vlasti - potvrđujući argument koji smo nedavno iznijeli Richard Haass i ja u jednom komentaru. Energetska bezbjednost više se ne može posmatrati samo kao obezbjeđivanje dovoljnih količina goriva. Ona mora da obuhvati i diverzifikaciju izvora, redundantne kapacitete, strateške rezerve, otpornu infrastrukturu, alternativne transportne pravce, fleksibilnost u korišćenju goriva i smanjenu zavisnost od pojedinačnih kritičnih tačaka sistema. Rat sa Iranom postao je stvarni test tog koncepta.

Velika ironija je u tome što se američki predsjednik Donald Trump vratio na vlast zagovarajući energetsku dominaciju SAD i nastavak rasta proizvodnje ugljovodonika. Ipak, poremećaji povezani s njegovim ratom ubrzavaju upravo ono čega su se mnogi proizvođači nafte pribojavali: raniji dolazak vrhunca globalne potražnje za naftom. Taj ishod nije ubrzan zato što je klimatska politika iznenada odnijela pobjedu, niti zato što su vlade kolektivno odlučile da troše manje nafte, već zato što je energetska nesigurnost primorala sve aktere da se prilagode.

Zbog toga se trajno nasljeđe ovog rata ogleda u načinu na koji je promijenio razmišljanje vlada, kompanija i potrošača o energetskoj bezbjednosti. Pretpostavke koje su oblikovale predratni energetski sistem - obilna ponuda, pouzdan prolaz kroz Hormuški moreuz i uvjerenje da će poremećaji biti privremeni - više ne važe. Tri mjeseca poremećaja, nestašica i prinudnog prilagođavanja pomjerila su vrhunac potražnje sa horizonta u retrovizor.

Autorka je pomoćnica dekana i profesorica u Centru za globalne poslove pri Školi za profesionalne studije Univerziteta u Njujorku; osnivačka je direktorica Laboratorije za energiju, klimu i održivost pri NYU-u

Copyright: Project Syndicate, 2026.

( Carolyn Kissane )