Albanci Evropi drže lekciju iz samopoštovanja

„Tako smo ga pronašli. Doplivali smo do ostrva, bosi se popeli do vrha i bili potpuno očarani. Tokom mnogo godina razvili smo mogućnost da pomognemo da se ostvari njegov potencijal.”

Da je žena koja govori o svojoj želji da unaprijedi strano ostrvo sišla sa krijumčarskog čamca, njen san bio bi slomljen u jednom od onih centara za pritvor migranata koje je albanska vlada nedavno izgradila u saradnji sa Italijom. Ali brod o kojem je riječ bila je višemilionska jahta, a žena koja se bosa popela do vrha bila je Ivanka Tramp. Da bi se san ostvario, bilo je potrebno samo pozvati premijera te zemlje Edija Ramu i angažovati njenog supruga Džareda Kušnera, kao i jednu od njegovih kompanija, da zaštićenu zonu divljih životinja pretvore u luksuzne nekretnine.

Albanska vlada insistira da nikakav dogovor nije finalizovan. Ali nije krila ni oduševljenje. Ko bi joj mogao zamjeriti? Nakon decenija tranzicije iz komunizma u kapitalizam i dugotrajnih pregovora o pristupanju Evropskoj uniji, Albanija je zbog migracija izgubila više od 1,2 miliona svojih građana. Nivo proizvodnje je nizak, poljoprivrednom sektoru je prijeko potrebna modernizacija, a sektor visokog obrazovanja u krizi je još od privatizacije univerziteta devedesetih godina. Pošto na globalnom tržištu nema industrijski, finansijski ni ljudski kapital koji bi mogla da ponudi, jedino što joj je preostalo da proda jeste priroda. Čak je i turizam, koji je posljednjih godina u usponu, zahtijevao usklađenu vladinu kampanju kako bi se popravio imidž zemlje.

Lako je zagovarati održivi razvoj i zaštitu životne sredine, ali ih je skupo i teško sprovesti. U uslovima konkurentske globalizacije, nekretnine i luksuzni turizam brže stvaraju rast, čak i kada povećavaju nejednakost i iscrpljuju prirodne resurse. Modeli koji se nude isti su oni koje su bogatije zemlje isprobale prije 30 godina i zbog kojih se sada kaju.

Daleko od regresivnog nacionalizma ili nostalgije, jedini poklič pokreta, „Albanija nije na prodaju”, odražava nešto što je socijalistička vlada zaboravila: da je samopoštovanje preduslov da vas drugi poštuju, i da će narod spreman da proda dušu zbog investicija na kraju shvatiti da je ta duša bila jedino vrijedno što je imao

Albanci su svjesni da špekulacije nekretninama bez podrške države znače da će obični građani teško moći da kupe stan ili plate kiriju. Znaju da luksuzni turizam znači da odmor u sopstvenoj zemlji postaje privilegija malobrojnih. Bez sindikata vrijednih pomena i radničkog pokreta koji se pojavljuje samo na arhivskim snimcima prvomajskih parada iz komunističkog doba, uslovi rada toliko su izrabljivački da su samo ljudi iz još očajnijih zemalja spremni da prihvate poslove koji se otvaraju. Albanci jednostavno spakuju stvari i odlaze u druge zemlje, gdje ih dočekuju uvrede i ksenofobija. Drže glavu pognutu, znajući da je to cijena koju plaćaju za budućnost svoje djece.

U maju 2025. vladajuća Socijalistička partija četvrti put je pobijedila na izborima. Izlaznost od oko 44 odsto bila je istorijski niska, uprkos tome što je pravo glasa prvi put prošireno i na Albance iz dijaspore. Nije bilo izbornog manifesta, niti principijelne debate sa opozicijom, čiji je lider Salji Beriša na vladinim društvenim mrežama uglavnom prikazivan kao sova. U zemlji u kojoj više od 90 odsto građana podržava evropske integracije, bilo je dovoljno oblijepiti bilborde fotografijama evropskih pasoša i uporno ponavljati jedan datum: članstvo do 2030.

To je druga strana evropskih integracija: kritika vlasti postaje protivljenje samoj Evropi. Izbor nije između suprotstavljenih vizija društva, već samo između različitih upravljača istim neizbježnim pravcemm. Kada se politika svede na tehnokratsko upravljanje, jedina prizma kroz koju se tumači politički sukob jeste „korupcija”: kao da je postkomunistička društva nose u krvi, kao da su problem pojedinačni prestupi, a ne sama pravila.

Albanci su godinama to prihvatali s istim fatalizmom s kojim se prihvata prirodna katastrofa. Sada se mladi tome suprotstavljaju. Aktuelni protesti tiču se nedavno usvojenog zakona o strateškim investicijama, koji učvršćuje oligarhijsko zarobljavanje države. Protesti su eskalirali kada je teška mehanizacija ušla u zaštićenu obalnu močvaru, a viralni snimak pokazao kako privatni zaštitari tuku demonstranta dok državna policija stoji po strani.

Generacija naučena da misli kako su jedina pitanja koliko brzo treba graditi infrastrukturu za turizam, koliko se brzo integrisati u EU i koliko efikasno privući investicije sada pita: mora li zaista biti tako? Mora li demokratija značiti vladavinu šačice superbogatih?

To je inspirativan primjer građanskog aktivizma kakav nisam vidjela od pada komunizma, a njegovoj međunarodnoj vidljivosti nesumnjivo pomaže pažnja koju kod medija privlači porodica Tramp. Međutim, postavlja se pitanje zašto sada? Opozicija je godinama uzalud pokušavala da mobiliše javnost protiv, pa, „korupcije”. U parlamentu su paljene vatre, a na zgrade vlade bacani Molotovljevi kokteli. Ali u slučaju Kušnera opozicija je na istoj strani kao i vlast. Možda je upravo to omogućilo hiljadama mladih da preplave ulice: izvjesnost da neposlušnost neće biti prisvojena. Dirljivo je gledati ih kako pjevaju, igraju, čiste ulice poslije protesta i daju cvijeće policiji. Za razliku od stare opozicije, oni ne odustaju od države, već insistiraju da ona pripada njima.

Posljednjih godina, odgovor na političko obespravljivanje u postkomunističkoj Evropi bio je rast ksenofobnih pokreta. Samo je krajnja desnica ubirala korist od protesta protiv sistema. Albanski slučaj pokazuje da je moguća i drugačija vrsta mobilizacije. Daleko od regresivnog nacionalizma ili nostalgije, jedini poklič pokreta, „Albanija nije na prodaju”, odražava nešto što je socijalistička vlada zaboravila: da je samopoštovanje preduslov da vas drugi poštuju, i da će narod spreman da proda dušu zbog investicija na kraju shvatiti da je ta duša bila jedino vrijedno što je imao.

Ima nečeg vrijednog divljenja, ali i krhkog, u pokretu bez lidera, bez programa i bez infrastrukture koja bi ga dugoročno održala. Pokrete bez lidera teže je staviti pod političku kontrolu, ali ih je lakše infiltrirati i raspršiti. Da bi bili djelotvorni, moraju preći sa otpora na predlaganje rješenja, pronalazeći političko jedinstvo koje je potisnuto okupljanjem oko jednog cilja.

Ipak, dokle god je demokratska politika zarobljena u rukama malobrojnih bogataša, političari dolaze i odlaze, antikorupcijska suđenja zadovoljavaju potrebu za kažnjavanjem, a građanski aktivizam stvara iluziju promjene. Jedno po jedno, društva se nalaze u istim paradoksima kapitalističkog razvoja. Izazov nije samo kako zamijeniti pojedince, već kako izgraditi novi sistem.

Ipak, ovog puta Albanija ne mora da sustiže Evropu - može da je predvodi. Generacije spremne da se mobilišu za alternativni model razvoja, onaj koji odbacuje oligarhijsko zarobljavanje i povezuje zaštitu životne sredine sa demokratskim legitimitetom, ne treba se plašiti, već je slaviti. Umjesto da postane „kao i ostali u Evropi”, kako je glasio stari slogan, Albanija bi starom kontinentu mogla da održi lekciju iz samopoštovanja.

Autorka je profesorka političke istorije i filozofije na Londonskoj školi ekonomije.

Tekst je preuzet iz Gardijana

Prevod: N.B.

( Lea Ipi )