Leptiri „Mladosti” plivaju kroz život

Kako miriše strah? Kako zvuči strah? Kakvog je oblika strah?

Odgovori na ta pitanja često ostaju nedorečeni ili otvoreni, ali upravo zato djeluju toliko snažno. Strah je, možda, jedan od najsnažnijih motiva filma “Leptir” mlade crnogorske rediteljke Sare Stijović. Strah, ali i nada.

Nastao u saradnji sa štićenicima JU Doma za nezbrinutu djecu “Mladost” u Bijeloj, “Leptir” je prvobitno zamišljen kao edukativni proces kroz koji bi djeca učila o filmu, glumi, kameri, zvuku i režiji. Međutim, kako sama autorka ističe, stvarnost je vrlo brzo nadvladala scenario. Umjesto filma koji je planiran, nastao je onaj koji je bio potreban i koji je, praktično, život osmislio.

Tako, za razliku od filmova koji o sličnim, životnim temama govore glasno, licem u lice, koji imaju tačan cilj i sredstvo, “Leptir” Sare Stijović bira drugačiji put. Ni rediteljka ni učesnici ne pokušavaju da proizvedu neki šok, senzaciju, patetiku, niti da “prodaju” tuđu bol i sudbinu pogledima publike, već samo svjedoče, kroz riječi djece-leptira koji su, uprkos svemu, samo djeca.

Jedna od najvećih vrijednosti filma definitivno jeste način na koji pristupa djeci. Njihova lica ostaju zaštićena, anonimnost obezbijeđena, glasovi prilagođeni, a njihove priče se ne iskorišćavaju kao sredstvo za izazivanje jeftinih emocija, već za duboku zapitanost nad samim sobom, društvom, sistemom, porodicom, svim, svakim i svačim. Iako pogled i lice nekada govore mnogo, oni ipak ne dokazuju istinu izrečenih iskustava, dovoljni su podrhtavajući i iskreni glasovi djece koja nose teret sjećanja i svjedočenja, onaj teret koji nijedno dijete ne bi smjelo da nosi.

Kroz film slušamo ispovijesti o nasilju, siromaštvu, o porodicama razorenim zlostavljanjem, smrću... Čujemo rečenice koje djeluju gotovo nepodnošljivo dok bivaju tako lako i jednostavno izgovorene u dječijoj nevinosti i tihoj patnji. Ubistvo starijeg brata, nasilje nad majkom, nemaština, razdvojenost od braće i sestara, samo se nižu traume i tjeskobe koje malo ko može podnijeti. Jedno dijete kaže i da ne voli svoje roditelje... Ne vole ih ni njegova braća i sestre, dodaje nakon kraće pauze... Lebdi ta rečenica dok poražavajuće ruši jednu od najosnovnijih pretpostavki djetinjstva - da su roditelji mjesto sigurnosti, topline i bezuslovne ljubavi. Drugo se ne bi vratilo kući... Treće bi željelo da kod kuće nije gladno, žedno i da mu nije hladno. Sljedeće bi da, kada poraste, privredi svojoj majci dovoljno za bezbrižan život... Jedno od djece je razmišljalo o načinu na koji sebi da oduzme život...

Za mnogu djecu, bezbrižnost nije stvarnost već nepoznanica... No, “Leptiri” “Mladosti” žive i pobjeđuju... Savršeno to prikazuje Stijović u balansu različitih životnih ekstrema. Vidimo ih kako se smiju, igraju, uče, druže, pospremaju, jedu, plivaju... Tako “Leptir” ne prikazuje krajnje beznađe, niti apsolutni spokoj... Uprkos svim traumama, pred nama nijesu žrtve nego djeca koja (pokušavaju da) rastu, uče, vole i sanjaju. Vidimo njihovu disciplinu, radoznalost i spremnost da otkrivaju svijet. Posmatramo ih kako uče nove vještine, kako postavljaju pitanja i traže odgovore. Kako se šale. Kako trče, plivaju, uživaju, kako se zajedno raduju, kako šapte... Kako se raduju Sari (Stijović), kako se druže sa glumcem Pavlom (Prelevićem). Upravo zbog svega toga film ostaje duboko humanistički, optimističan i snažan u prikazivanju otpornosti, upornosti, humanosti i (trenutaka) sreće.

Vizuelno, film kompletnu priču povezuje sa motivom vode i plivanja. Kroz cijelo ostvarenje smjenjuju se kadrovi plivanja, skakanja u vodu, uranjanja i izranjanja. Nije slučajno što film nosi naslov “Leptir”, što je ranije i objasnila Stijović. Leptir - kao stil plivanja, jedan je od najzahtjevnijih i najtežih za savladavanje. A kao živo biće, leptir je nježan, krhak, poletan i zadivljujuće otporan. U spoju tih simbola sadržana je čitava ideja filma, a djeca, tzv. štićenici Doma “Mladost”, uprkos okolnostima u kojima odrastaju, svakodnevno plivaju leptir kroz sopstvene živote i istinski su leptiri različitih ciljeva i želja... Bore se sa teretima koje većina njihovih vršnjaka nikada neće upoznati ali ostaju poletna, radoznala i sposobna da vjeruju u ljepotu svijeta.

Poseban oblik filmu Sare Stijović daju Pavle Prelević i dječak Petar Begović, koji se poput tihe niti provlače kroz priču ali je čine punom, vjerodostojno i jako. Njihovo prisustvo daje strukturu i ritam ostvarenju, istovremeno podsjećajući da je odrastanje proces koji traje, svakome kompleksan na svoj način... Podsjećaju da se pitanja identiteta, straha i pripadanja ne završavaju izlaskom iz jedne životne faze, ali i da je duša djeteta čistija od svakog krupnog kadra kamere, da je iskrena i istinita riječ nekada hrabrija od bilo kakvog djela, a da su oči koje gledaju direktno u teški život one najvedrije i najbezazlenije. Pavla i Petra praktično gledamo u filmu filma, dok sami kreiraju tok radnje i bez nametanja ili lažne glume igraju u njemu... Kroz sve to, Stijović ponovo pokazuje da snaga, umijeće i ljepota filma najčešće leže u humanosti i pravom pristupu.

Ono što “Leptira” čini posebno vrijednim jeste činjenica da, ne samo da ne ostavlja publiku ravnodušnom, već je od prvog kadra, prvog svjedočenja i ispovijesti izmješta iz komfora sopstvenog mikrokosmosa i stvara empatiju, podstiče želju da se svijet promijeni i bude bolji...

Nakon projekcije čuju se uzdasi i aplauzi koji odjekuju do obale mora. Divljenje i podrška, ali istovremeno i neka razarajuća tuga i osjećaj odgovornosti, nepravde, makar zbog neznanja, ako ne šta više... Ostaje pitanje kako je moguće da nijedno dijete iz Doma godinama nije nastavilo školovanje nakon izlaska iz sistema. Ostaje i osjećaj ogorčenosti zbog zajednice, sistema, društva, države i svijeta koji takve činjenice prihvata kao normalne. Ali ostaje i nada koju hrabra, snažna i vesela djeca ulivaju. Oni podsjećaju koliko nekada vrijedi samo trenutak sreće, pažnje i ljubavi. Oni, na čelu sa rediteljkom Stijović, pokazuju da umjetnost može otvoriti prostor za razgovor i pokrenuti enormno važne teme, ostavljajući nadu da jedan film može nekoga podstaći da drugačije pogleda djecu koju često posmatramo samo kroz statistike i institucije. Tu je i nada da će iskustvo koje im je Sara Stijović pružila, ostati mnogo duže od samog procesa snimanja, ali i da će se nešto, zbilja, promijeniti u gluvom i ignorantskom prostoru u kojem su najbespomoćniji najčešće i zanemareni.

“Leptir” nas ponovo usmjerava ka djeci iz Doma “Mladost” u Bijeloj, ka potrebi da svi budemo viđeni, saslušani i prihvaćeni, ali i da sami malo bolje vidimo, pažljivije slušamo i milije prihvatamo. Mladi “Leptiri” su prerano spoznali strah, ali nijesu odustali, sanjaju o lijepom životu i svim mogućim radostima...

Stvarnost važnija od fikcije

Na samom početku filma, ali i u sinopsisu, izneseni su poražavajući podaci koje je, do sada, očigledno, najozbiljnije i najpotresnije shvatila ekipa filma “Leptir”, a onda i preduzela nešto tim povodom...

“U posljednjih sedam godina nijedno dijete, po izlasku iz Doma, nije nastavilo školovanje. U želji da se to jednog dana promijeni, 15 djece - uzrasta od 6 do 12 godina - bili su sudionici iza i ispred kamere. Od nas, filmske ekipe, učili su o glumi, kameri, zvuku, režiji. Ipak, njihove životne priče savladale su pripremljeni scenario. Stvarnost je postala važnja od fikcije, a iskren razgovor vredniji od napisanog dijaloga. Tako je lekcija o filmu postala lekcija o životu”, piše u opisu “Leptira”.

Film je nastao u produkciji Fakulteta dramskih umjetnosti Cetinje, a premijerno je prikazan na prestižnom Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma Beldocs u Beogradu. U pitanju je diplomski rad na specijalističkim studijama filmske režije na FDU Cetinje, nastao pod mentorstvom redovnog prof. Marije Perović. Ekipu filma upotpunjuju i direktor fotografije Nemanja Dabanović, montažer Will Domingos, dizajner zvuka Luka Barajević.

Glume Pavle Prelević i Petar Begović, a prvi put se na filmu pojavljuju: Pavle Benderać, Nemanja Damjanović, Filip Đuričić, Nikola Gudeljević, Viktor Konjević, Danilo Nikolić, Petar Njegovac, Andrija Preočanin, Vasilije Satara, Nikola Tomašević, Maksim Vlaović.

( Jelena Kontić )