Dionis u Pompejima

Prvo smo se popeli na Vezuv da osmotrimo počinioca. Onda smo se spustili na obalu i uputili se ka žrtvi.

Gledajući palme, limunova stabla i čokote, Napuljski zaliv boje indiga, ne mogu a da ne pomislim kako su blagoslov i prokletstvo djeca istog oca. Ova plodna zemlja, ova ljepota, ne bi bili ovakvi da nije vulkanske iznutrice koja je promijenila lice zemlje desetinama kilometara unaokolo.

Vožnja ne traje dugo. Od davnih školskih lekcija o mjestu koje je ubio vulkan, preko pričica iz Politikinog zabavnika, do televizijskih reportaža – ukupno znanje o Pompejima pripremalo me je za ovaj susret. I već smo tu.

Unaokolo je nekoliko autobusa. Ovo arheološko nalazište je turistička atrakcija kojoj nije potreban marketing. Dva miliona posjetilaca godišnje. Svi rado dolaze u grad mrtav 2 000 godina. Jer je okamenjen u trenutku užasa. O tome razmišljam dok nam očitavaju karte i ulazimo u Pompeje.

Stigli smo sa južne strane, od mora, koje je u vrijeme kada su ljudi ovde živjeli, bilo nadomak grada. To me podsjetilo na Efes, na istoku tadašnjeg carstva. I njemu je tektonska nesreća oduzela more.

Koračamo ulicama koje su veće i moćnije nego što sam očekivao. Pet širokih ulica se ukrštalo u gradu, a između njih je bila mreža sokaka. U glavnim ulicama su bile radnje. Slušam jednog vodiča kako Japancima na engleskom objašnjava da se nalaze pred nekom vrstom antičkog Mekdonaldsa. U Pompejima je bilo gladnih ljudi koji nisu imali vremena. Inače, 25 pekara i 27 vinarija govore da su hljeb i vino bili osnovne životne namirnice tadašnjeg stanovništva.

Put nas nanosi pored gladijatorskog vježbališta. Zanimljivo mi je da su vrata kojima su gladijatori izlazili na sam teren bila poprilično niska. Njihova prosječna visina nije mogla biti veća od metar i šezdeset, najviše metar sedamdeset.

Nema vremena za uživljavanje u svijet Spartaka, čeka nas još mnogo toga. Na primjer, Malo pozorište, prva takva građevina u gradu nakon što su Rimljani zagospodarili ovim krajem. Mnogo je bolje očuvano od velikog pozorišta u komšiluku.

Zamišljam muzičare, ali ne mogu da zamislim muziku. Kamene tribine ćute. Ovdje se recitovalo, pantomimičari su zabavljali publiku, ali su i muzičke večeri bile redovne jer je mjesto, prema izvorima, imalo odličnu akustiku.

Hodamo ulicama, vrelina dana već zagrijeva kamen pod nama. Tražimo sjenku. Nalazimo je u jednoj raskošnoj građevini.

KUĆA LJUBAVNIKA

U građevinu sa lijepim atrijumom ulazimo zadivljeni mirnom ljepotom mjesta. Prepoznaje se rukopis koji će docnije biti uzor svim bogatim unutrašnjim dvorištima. Ovo dvorište je staro dvadeset i jedan vijek. Arheolozi su vilu otkopali tek 1933. Ali kao da će domaćin u togi svakog časa izaći nama u susret da nas dočeka.

Kuću su tek nakon iskopavanja nazvali Casa degli Amanti – Kuća ljubavnika, jer je na fasadi pronađen natpis: Amantes ut apes vitam melitam exigunt. Ljubavnici kao pčele vode medeni život.

Mada je kuća vjerovatno nastala kao dom imućnog čovjeka, o čemu svjedoče raskošne boje na zidnim slikama – njih nije sebi mogao da priušti baš svako. Izgleda da je kuća docnije pretvorena u radionicu. Možda poslije zemljotresa koji je 62. godine, 17 godina prije erupcije Vezuva, poprilično oštetio grad. Arheolozi su pronašli alat. Osim toga, na nekim od zidnih prizora boja nije bila obnavljana, što govori o tome da prostorije više nisu imale reprezentativan karakter. Postoji i pretpostavka da su neke od prostorija na spratu služile kao bordel.

Za prostituciju vole da kažu da je to najstariji zanat na svijetu. Nakon što su postali rimska kolonija, Pompeji su navodno njegovali kult Venere, boginje seksa. Izlazimo iz Kuće ljubavnika. Naša sljedeća destinacija je Lupanar – bordel. Lako ga je naći. Na ulicama su u kamenu kao putokazi urezani stilizovani – muški polni organi.

U GOSTIMA KOD VUČICE

Na latinskom su žargonski prostitutke zvali „lupa“, vučica. U skladu sa tim, naziv bordela, Lupanar, označava neku vrstu vučje jazbine. U gradu je bordel bio posebno izgrađen za tu svrhu. Imao je desetak sobica gdje su žene na kamenim posteljama primale mušterije.

Postoji i drugo tumačenje naziva bordela. Navodno su prostitutke skretale pažnju na sebe životinjskim oglašavanjem. Recimo, vučjim zavijanjem.

Ranije se smatralo da je grad imao više javnih kuća, ali se ispostavilo da to nije bilo tako. Prostitutke su iznajmljivale i sobice duž prometnih ulica ili sobe na spratovima. Neke konobarice u gradskim krčmama dodatno su se bavile i prostitucijom. Ali jedino je Lupanar bio od samog početka pa do propasti grada – bordel.

U samoj unutrašnjosti očuvani su prizori vođenja ljubavi. Smatra se da su oni predstavljali neku vrstu kataloga, jer su na zidovima prikazivali različite poze.

Stari Rim nije imao seksualne tabue kao vjekovi koji su uslijedili poslije njegove propasti. Pompeji nisu bili grad razvrata – barem ne više od ostalih rimskih gradova. Erotski prizori u kućama bogatih Rimljana, lascivne izreke urezane u zidove, sve to je spadalo u sasvim uobičajenu dekoraciju. Tek je hrišćanstvo naknadnom pameću proglasilo propast grada u erupciji Vezuva – božjom kaznom.

Ostalo je zapisano da je cjenovnik usluga u rimskoj moneti as govorio o povoljnom plaćenom seksu. Najjeftiniji segment je imao veoma popularne cijene – ljubav se plaćala kao litar vina ili vekna hljeba.

TRIJUMF TANATOSA

Posjetili smo i Stabijske terme, najstarije rimsko kupatilo u gradu. A ima ih nekoliko. Ovo kupatilo je na 3 500 kvadrata bilo jedan od najznačajnijih centara društvenog života u pompejskim vjekovima. Terme su dobile ime po ulici Stabija, a ona po obližnjem gradu. Stabija je u isto vrijeme kao Pompeji i Herkulaneum nestala pod vezuvskim pepelom.

Potom stižemo do gipsanih odlivaka ljudi koji su nastradali u erupciji. I to nam donosi onu jezu zbog koje većina ljudi i dolazi ovamo. To je taj smrtni čas! Zauvjek zamrznut vrelim pepelom.

Smrt je neobično bijela. Svako od nas bi u takvom času zaklonio lice, sklupčao se u položaj fetusa, ne bi želio da poveruje kako se to događa baš njemu. I onda nas prekrije desetine metara vrelog pepela. Materija od koje smo sačinjeni naprosto prokuva. Pa ispari. Kažu da crni oblak pepela koji se u ovakvim erupcijama valja niz padine vulkana umije da dostigne temperaturu i od 800 stepeni.

Rijetki srećnici su umjeli da protumače znake. Napustili su grad. Zemljotres, mumlanje vulkana. Svi bunari u gradu su presušili. Ali većina je zanemarila znamenja kobi, ostala je, baveći se svakodnevnim poslovima. Niko nije vjerovao da vulkan koji odavno spava umije da se probudi.

Oni koje nije ubilo krupno kamenje koje je padalo sa neba, ugušili su se otrovnim gasovima ili su bili naprosto opepeljeni. Ali pepeo je prekrio oblik njihovih tijela prije nego što su se razgradila. Naglo ohlađeni pepeo ih je zauvek zagrlio. U ohlađenoj materiji ostao je mehur u obliku njihovih tijela.

U Antikvarijumu, muzeju koji sabira sve što je čovječanstvo saznalo o Pompejima nalazi se veći broj odlivaka. To je kao negativ u analognoj fotografiji. Praznina koja je nekada bila tijelo. Onda se u šupljinu nalije gipsana plomba. Tako nastake lutka po uzoru na obrise iščezlog čovjeka. Na licima su vjerno ispisani iznenađenje, nevjerica, strah.

Ništa od svega ovog ne bismo imali ovako plastično pred očima, da drugom polovinom 19. vijeka dovitljivi arheolozi nisu došli na ideju da šupljine na koje su nailazili ispune gipsom. Tako je nastao niz bijelih figura.

U meni se budi ogorčenje kada ugledam gipsane obrise djece. Dijete nad koje se uznemiren nadnosim je staro dva milenijuma. I to nam urade Pompeji. Učine vidljivom, kao ogledalo, svu našu ljudsku krhkost, dok se nad nas nadnosi njuška razgoropađenog Tanatosa.

POSLJEDNJA ŠETNJA MRTVIM GRADOM

Tog dana smo bili i na impozantnom Forumu na čijem kraju su se razaznavali obrisi Vezuva. Tek da nas upozore da je vulkan vječan, a ljudska djela prolazna.

Obišli smo nekoliko glavnih svetilišta. Moćni hramovi, žrtve i molitve u njima nisu pomogli. Propali su zajedno sa bogataškim vilama, amfiteatrom za 20 000 ljudi, sirotinjskim izbama, ciglanama, grnčarskim radionicama, javnim kućama, moćnim kupatilima, vinskim podrumima sa cisternama od 10 000 litara. Grad je iščezao za skoro 18 vjekova. Onda su ga iskopali. I počeo je da zaokuplja maštu čovječanstva.

Ovim ulicama je prije više od dva vijeka šetao i Gete. U svom „Putovanju po Italiji“ on je zabilježio tjeskobu koju je osjećao obilazeći prve iskopine. Erotska sloboda starorimskog svijeta s kojom se suočio poprilično konzervativan vijek njemu nije smetala. Međutim, pogrešno protumačen, jedan izvor je poslužio tome da Pompeji izađu na loš glas kao grad grijeha.

To je našlo svoj izraz u prvim romanima koji su iskoristili kulise ovog grada. Britanski autor Edvard Bulver-Liton je svojim romanom „Posljednji dani Pompeja“ zasnovao žanr istorijsko-arheološkog romana, na čijem nas logičnom vrhuncu čeka Indijana Džons.

Pjesnici su pisali elegije o propasti grada, hrišćanski autori su koristili grad kao dokaz paganskog razvrata. Onda se sve malo stišalo. Dok istorijski romani nisu opet počeli da golicaju maštu čovječanstva, o čemu svjedoče knjige poput „Pompeja“ Roberta Harisa.

Znam da su po priči o propasti grada u Napulju uspješno izvođene opere, ali ne mogu a da ne pomislim na bend Pink Flojd koji je 1971. svirao u pompejskom amfiteatru – bez publike. Tako je nastao muzički film Live at Pompeii.

A filmadžije su u ovom gradu od samog početka. Prva verzija „Posljednjih dana Pompeja“ nastala je 1900. Uslijedilo je desetak filmskih verzija, posljednja 2014.

Sve mi ovo promiče mislima dok posmatram gužvu u Antikvarijumu. Poslije nekoliko sati hoda po vrelim ulicama, prostrane klimatizovane odaje muzeja zaista prijaju.

Freske i mozaici privlače mi pažnju. Posebno jedna koja predstavlja Dionisa, boga vina, plodnosti, vegetacije, uživanja. Oni moralno naelektrisani koristili bi drukčije izraze – blud, razvrat, orgije. Uz njega je Arijadna, koju je on preoteo Tezeju. A iza njega je i njegov bradati učitelj, pijanica Silen.

Ovaj prizor me obradovao. Nešto od Erosa je preživjelo u samom srcu Tanatosovog carstva. Ovo mjesto je jednom slavilo život, u neopisivom bujanju, a ne njegov užasan kraj.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )