Ko je ubio međunarodno pravo

Nekada su - i to ne tako davno - svjetski lideri osjećali obavezu da nas lažu.

Nisu uvijek lagali uvjerljivo, ali su makar održavali privid poštovanja pravila. Kada bi kršili međunarodno pravo, njihovi pravnici bi pisali opširna mišljenja objašnjavajući zašto, ako se stvar posmatra iz baš pogodnog ugla, očigledna kršenja zapravo nijesu kršenja. Kada bi napadali druge suverene države, pozivali su se na pravo na samoodbranu iz Povelje Ujedinjenih nacija. Kada bi civili bili ubijeni, izražavali su žaljenje i obećavali istrage. Kada bi mučili zatvorenike, pravdali su to kao “pojačane tehnike ispitivanja”. Države su često ignorisale međunarodno pravo, ali su se trudile da ga ne odbace otvoreno.

Danas, međutim, velike sile sve češće odustaju čak i od glumljenja da poštuju međunarodno pravo. U januaru je Stiven Miler, zamjenik šefa kabineta Bijele kuće za politiku, sažeo trampistički pogled na svijet: to je svijet “kojim upravlja sila, kojim upravlja moć. To su gvozdeni zakoni svijeta”. Nekoliko dana kasnije predsjednik Donald Tramp je dodatno naglasio tu poruku. Jedina kočnica njegovoj moći, rekao je za “Njujork tajms”, jeste njegov vlastiti moral: “To je jedina stvar koja može da me zaustavi. ... Međunarodno pravo mi nije potrebno.”

U međuvremenu, u Rusiji je predsjednik Vladimir Putin prošle godine izjavio da “niko nije spreman da igra po pravilima koja je postavio neko daleko odavde” - a pogotovo ne Rusija kada je riječ o ispunjavanju “sudbine” otadžbine ili dovršavanju zadatka “okupljanja ruskih zemalja”. Čak je i Kina, koja je obično nijansiranija u svom nastupu, počela da napušta pretvaranje da međunarodno pravo predstavlja ograničenje. Ponovno ujedinjenje s Tajvanom “ne može zaustaviti nikakva sila niti bilo ko”, izjavio je predsjednik Si Đinping 2019. godine. Slično tome, kinesko Ministarstvo spoljnih poslova je prošle godine nepovoljnu odluku Stalnog arbitražnog suda odbacilo kao “ništa drugo do bezvrijedan komad papira”.

Stari rječnik međunarodnog prava, sa svojim prizivanjem univerzalnih vrijednosti, danas zvuči starinski. U svakom praktičnom smislu, međunarodno pravo je mrtvo. Kao kokoška kojoj je odsječena glava, međunarodne pravne institucije i dalje se mahnito koprcaju, ali niko ne očekuje da će išta promijeniti.

Ali ako je međunarodno pravo mrtvo, ko ga je ubio? Da li Putin u Ukrajini, svojim govorom o ruskoj sudbini? Ili Si u Južnom kineskom moru, svojim vještačkim ostrvima? Ili je ubica Tramp - svojim carinama, prijetnjama i ratom protiv Irana?

U stvari, priča o smrti međunarodnog prava manje liči na igru Kluedo, a više na zaplet romana Agate Kristi “Ubistvo u Orijent ekspresu”: svi su to uradili, a žrtva je uglavnom sama prizvala svoju sudbinu. Primamljivo je krivicu za ubistvo svaliti na Putina i Trampa, ali međunarodno pravo je smrtno ranjavano decenijama - i mnogi koji su tvrdili da su njegovi najveći zaštitnici zadali su mu neke od najrazornijih udaraca. Dok su Putin i Tramp zabadali posljednje bodeže, međunarodno pravo je već bilo toliko prožeto unutrašnjim protivrječnostima da je, u izvjesnom smislu, samo prizvalo svoj kraj.

Stari rječnik međunarodnog prava, sa svojim prizivanjem univerzalnih vrijednosti, danas zvuči starinski. U svakom praktičnom smislu, međunarodno pravo je mrtvo. Kao kokoška kojoj je odsječena glava, međunarodne pravne institucije i dalje se mahnito koprcaju, ali niko ne očekuje da će išta promijeniti

Moderno međunarodno pravo vuče korijene od mislilaca poput Huga Grocija i Emera de Vatela, koji su zamišljali pravila izvedena iz prirodnog prava, pravila koja bi uređivala rat i suverenitet i nadilazila kraljevstva i vjere. Kako je sazrijevalo, međunarodno pravo je ponekad zaista služilo da obuzda državno nasilje, ali ga je jednako često legitimisalo, opravdavalo imperijalna osvajanja i isključivalo kolonizovane narode iz “civilizovane” zajednice kojom je navodno trebalo da upravlja.

Poslije Holokausta i nezapamćenog krvoprolića u dva svjetska rata, stvaranje međunarodnog pravnog poretka dobilo je dotad neviđenu hitnost, idealizam i ambiciju. Povelja UN, Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima i Ženevske konvencije predstavljale su, u suštini, opkladu da će suverene države pristati da se odreknu dijela svoje slobode zarad veće bezbjednosti i prihvatiti viziju pravednijeg i ravnopravnijeg svijeta.

I gotovo da je uspjelo. Neko vrijeme. U drugoj polovini 20. vijeka broj oružanih sukoba između država naglo je opao. Nakon perioda paralize tokom Hladnog rata, događaji iz devedesetih godina nakratko su djelovali kao potvrda te smjele poslijeratne opklade: Savjet bezbjednosti UN odobravao je mirovne misije, osnivao međunarodne krivične tribunale kako bi se odgovorni pozvali na odgovornost za genocid i ratne zločine, te pokretao ambiciozne inicijative za suočavanje sa siromaštvom, klimatskim promjenama, terorizmom i širenjem nuklearnog oružja.

Međutim, brzo širenje međunarodnog prava i međunarodnih institucija imalo je i neželjene posljedice, dodatno produbljujući unutrašnje protivrječnosti sistema - naročito duboki raskorak između privrženosti međunarodnog prava državnom suverenitetu i njegove posvećenosti temeljnim ljudskim pravima. Ozbiljno shvatanje suvereniteta značilo je da države ne smiju da se miješaju u unutrašnje poslove drugih država. Ozbiljno shvatanje ljudskih prava značilo je da takvo miješanje ponekad može biti neophodno.

Kako se razvijalo, područje međunarodnog prava istovremeno je postajalo sve šire i sve manje koherentno, ostavljajući oportunističkim akterima dovoljno prostora da koriste nejasnoće i praznine u sprovođenju pravila, a da pritom i dalje tvrde kako postupaju u skladu s njima.

Izvjesna doza licemjerja postala je prihvaćeni dio sistema. Hladnoratovske sile bile su veliki licemjeri: Sovjetski Savez je gušio radničke pobune u Mađarskoj, tvrdeći da oslobađa radničku klasu; SAD su razorile Vijetnam, tvrdeći da brane slobodu. Kada se Hladni rat završio, licemjerje se pojačalo. NATO je 1999. vojno intervenisao na Kosovu, tada poluautonomnoj pokrajini Srbije, pozivajući se na hitne humanitarne razloge, iako se većina komentatora slagala da nije bilo pravnog osnova za intervenciju na suverenoj teritoriji druge države. Nezavisna međunarodna komisija za Kosovo kasnije je ocijenila da je intervencija bila “nezakonita, ali legitimna” - ali kada su zakonitost i legitimnost jednom razdvojene, vrata su ostala širom otvorena za sve veći broj “vanpravnih” poteza.

Kada su 2008. zapadne sile - uprkos ranijim diplomatskim uvjeravanjima da će se poštovati teritorijalni integritet Srbije - priznale Kosovo kao nezavisnu državu, Putin nije propustio da prokomentariše taj primjer zapadnog licemjerja. Nazvao ga je “strašnim presedanom koji će de facto raznijeti čitav sistem međunarodnih odnosa”. Zapadne države koje su priznale nezavisnost Kosova “nijesu promislile posljedice” svojih postupaka, upozorio je: “Na kraju krajeva, to je štap sa dva kraja, i drugi kraj će im se vratiti i udariti ih po licu.” Već se radovao što će tim štapom i sam zamahnuti.

SAD su to ignorisale, a licemjerje se nastavilo. Bušova administracija je na napade od 11. septembra odgovorila pretvarajući pravnu neodređenost u oružje: njeni pravnici tvrdili su da mučenje nije mučenje, da je pritvor na neodređeno vrijeme spojiv s pravom na pravičan postupak i da je invazija na Irak u skladu s Poveljom UN. Istovremeno, akteri iz oblasti ljudskih prava i humanitarnih pitanja počeli su da zagovaraju novo, kreativno shvatanje suvereniteta, tvrdeći da “odgovornost za zaštitu”, odnosno R2P, ponekad zahtijeva da države intervenišu u unutrašnjim poslovima drugih država.

Kada su 2008. zapadne sile priznale Kosovo kao nezavisnu državu, Putin nije propustio da prokomentariše taj primjer zapadnog licemjerja. Nazvao ga je “strašnim presedanom koji će de facto raznijeti čitav sistem međunarodnih odnosa”

Strukturno gledano, taj argument je bio sličan argumentima koje su iznosili apologeti Bušove administracije. Zvaničnici su tvrdili da, ako neka država ne želi ili ne može da spriječi da njena teritorija postane poligon za teroriste, druge države imaju pravo da upotrijebe vojnu silu unutar njenih granica kako bi spriječile te teroriste da izvoze nasilje.

Zagovornici R2P-a tvrdili su da, ako neka država ne želi ili ne može da zaštiti vlastito stanovništvo od nasilja, druge države imaju - makar u ekstremnim okolnostima - pravo da upotrijebe vojnu silu unutar njenih granica kako bi zaštitile to stanovništvo.

Obamina administracija je odbacila mnoge pravne stavove svoje prethodnice, ali je prihvatila veliki dio njene logike kada je riječ o napadima dronovima i drugim ciljanim ubistvima. Administracija je prihvatila i R2P, oslanjajući se na tu doktrinu kada je 2011. pozivala Savjet bezbjednosti UN da odobri humanitarnu intervenciju u građanskom ratu u Libiji. Uzdržanost Rusije i Kine tokom glasanja u Savjetu bezbjednosti mnogi su u početku pozdravili kao pozitivan razvoj za međunarodno pravo. Gledano unazad, Putin je tada samo oštrio štap sa dva kraja - a Kina je pažljivo bilježila.

Do 2014, kada je Rusija anektirala Krim, Putin je bio spreman da upotrijebi drugi kraj tog štapa. Priznao je da SAD i druge zapadne države “kažu da kršimo norme međunarodnog prava” time što anektiramo dio suverene teritorije Ukrajine, ali je dodao: “Šta tačno kršimo?” Kosovski presedan - u kojem su zapadne sile pogazile suverenitet Srbije priznavanjem nezavisnosti Kosova - bio je nešto što su “naše zapadne kolege stvorile vlastitim rukama”. Premotajmo do 2022: da bi opravdao rusku invaziju na Ukrajinu punog obima, još očigledniji nezakoniti čin, Putin se ponovo pozvao na zapadno priznanje nezavisnosti Kosova kako bi opravdao rusko priznanje takozvanih otcijepljenih republika u Ukrajini - i tome dodao pozivanje na humanitarnu intervenciju radi zaštite stanovništva koje govori ruski jezik, kao i tvrdnju o preventivnoj samoodbrani od širenja NATO-a.

Kina je, u međuvremenu, svoje neutemeljene pomorske pretenzije u Južnom kineskom moru obavijala gustim žargonom istorijskih prava i administrativne nadležnosti - a na kritike SAD odgovorila je 2016. ocjenom da su SAD “uvijek selektivne ... pozivaju se na međunarodno pravo kada im to odgovara, a odbacuju ga kada im ne odgovara”.

Licemjerje, duboko ukorijenjeno u međunarodnom pravnom poretku, nije odmah bilo pogubno. U sistemu prepunom nerješivih protivrječnosti, izvjesna doza licemjerja vjerovatno je služila kao nužni sigurnosni ventil. A time što su se uopšte trudili da lažu, licemjeri su, paradoksalno, mogli jačati moć normi koje su kršili: kako je slavno primijetio La Rošfuko, “licemjerje je priznanje koje porok odaje vrlini”.

Pravni sistem zasnovan na moralnim načelima može preživjeti izvjesnu dozu poroka. Ono što ne može preživjeti jeste potpuno odustajanje od priznavanja tih načela. Kada se licemjerje previše raširi i postane pravilo, a ne izuzetak, pravo prestaje da se doživljava kao legitimno - a kada se to dogodi, akteri prestaju da ulažu napor čak i da budu licemjerni. Nazovimo to Zvončicinom teorijom prava: kada države više čak ni ne glume da vjeruju u međunarodno pravo, ono umire.

Dakle, ko je ubio međunarodno pravo? Svi putnici u Međunarodnom ekspresu. Američka bezbjednosna država ga je iznutra ispraznila; liberalni internacionalisti su ga previše rastegli i izazvali suverenističku reakciju, koja ima stvarnu demokratsku snagu. Međunarodni pravnici su više govorili jedni drugima nego svjetskoj javnosti. Savjet bezbjednosti je zaštitio svoje stalne članice od odgovornosti. Globalni jug, umoran od međunarodnog pravnog sistema koji je u sebi nosio kolonijalnu hijerarhiju dok je propovijedao univerzalizam, uskratio mu je političku podršku koja ga je možda mogla spasiti. Rusija mu je zadavala očigledne udarce, dok se Kina usredsredila na strpljivo podrivanje. A pod Trampom, SAD - nekada najponosniji zagovornik međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima - s prezirom odbacuju samu ideju da ih bilo kakav zakon uopšte obavezuje.

Na kraju “Ubistva u Orijent ekspresu”, detektiv Herkul Poaro dopušta brojnim ubicama da odu nekažnjeno. Na kraju krajeva, žrtva je sama prizvala takav kraj. A makar u izvjesnoj mjeri, isto bi se moglo reći i za međunarodni pravni poredak.

Ipak, bilo bi pogrešno slaviti njegovu propast. Kao prostor za moralno promišljanje politike, međunarodno pravo je uvijek bilo nesavršeno. Ali dalo nam je zajednički jezik, prostor rasprave u kojem su države znale da moraju da djeluju. Koliko god njegova pravila bila proizvoljna ili pristrasna, nudilo je mehanizam za rješavanje sukoba i smanjivanje nepredvidljivosti u inače anarhičnom svijetu. Potreba da se argumenti iznose normativnim jezikom međunarodnog prava - čak i kada su neiskreni - makar je djelimično ograničavala ponašanje država. Međunarodno pravo je nudilo oslonce koji su smanjivali nepredvidljivost, činili ponašanje država razumljivijim, a krize lakšim za obuzdavanje.

Propast međunarodnog prava nije moralni gubitak; to je strukturna katastrofa. I događa se upravo u trenutku kada problemi kolektivnog djelovanja s kojima se suočavamo hitno zahtijevaju mehanizme koordinacije koje gubimo.

Možda će nam čak nedostajati licemjerje i laži, jer povratak hobsovskom “ratu svih protiv svih” neće donijeti bolji ni pošteniji globalni poredak - već samo brutalniji.

Autorka je profesorka prava i javnih politika na Pravnom fakultetu Univerziteta Džordžtaun

Članak je preuzet iz časopisa “Forin polisi”

Priredila: A. Š.

( Roza Bruks )