NEKO DRUGI
Slom građanske bezbjednosti
Keleminec je u subotu izjavio da će ubuduće bez najave i prijave policiji, kad se njemu prohtije, doći pred kuću roditelja kolumniste Novosti Borisa Dežulovića u središtu Splita, da ondje sa svojom skupinom u crnom održi galamu. Dvoje splitskih penzionera od sada je izloženo konstantnoj prijetnji, a država ne nalazi način da ih zaštiti
Kako će država splitskim umirovljenicima od 88 i 86 godina jamčiti pravo na sigurnost i mir? Nikako. Sigurnosni sustav, čini se, nema načina da spriječi Dražena Keleminca u ostvarenju nauma koji je najavio u subotu: da će bez najave i prijave policiji, kad se njemu prohtije, doći pred kuću roditelja novinara i pisca, kolumnista Novosti Borisa Dežulovića u središtu Splita, da ondje sa svojom skupinom u crnom održi galamu kojoj tepaju kao “prosvjedu”, a uistinu nije drugo doli zastrašivanje i poziv na linč. Svjedočimo slomu građanske sigurnosti: država kapitulira pred nasilnikom, sliježe ramenima i gleda svoja posla.
U subotu, 21. lipnja, na već drugome prosvjedu pred kućom Dežulovićevih roditelja u protekla četiri mjeseca, Keleminec je učinio korak dalje u odnosu na svoju dosadašnju crnu turneju. Dok je dosad skupove najavljivao policiji, ovaj je put, nezadovoljan policijskim pokušajem da ga odmaknu od kuće vremešnih umirovljenika, objavio da se više ne kani zamajavati s policijom. “Imamo pravo organizirati prosvjed s manje od dvadeset sudionika bez prijave policiji. Doći ćemo, a vi nećete imati pojma”, iskesio se u lice policijskom zapovjedniku rugalačkim tonom zbog kojega bi svaki pristojan građanin istog trena bio pospremljen u “maricu”. Ne i Keleminec.
Postalo je dakle normalno da proustaški huškač najavljuje prosvjede - s neizvjesnim ishodom! - pred kućama čestitih umirovljenika duboko u devetom desetljeću života. Na djelu je normalizacija nezamislivog: profašistički galamdžija javno najavljuje incident pred domom mirnih građana koje je samovoljno odabrao; Vlada, policija i represivni aparat ravnodušno promatraju, a Keleminčev suradnik najavljuje prosvjed pred Europskim parlamentom, govoreći da “trebaju pomoć, jer vladaju komunisti”. No Keleminčevi su ružni performansi od samog početka bili nedopustivi, pa opet nikome ništa: od bizarne činjenice da ne organizira sadržajan prosvjed protiv vlasti i moći nego uznemiruje obitelji opozicijskih političara i novinara, do podatka da obilazi kuće i domove, što je nedvosmislen znak želje za plašenjem ljudi. Osam mjeseci nakon što je krenuo, taj opsesivni tip koji očigledno ne može suspregnuti mržnju i bijes, sam je sebe, hotimice, pretvorio u neku vrstu zlogukog crnog klauna čije prijetnje javnost promatra s nelagodom koja se smanjuje onoliko koliko navikavanje raste.
Pogrešno bi bilo o Kelemincu gajiti nadmene iluzije: taj čovjek nije samo opsjednut ekstremizmom, nego se pokazuje i politički spretnim. Tko je promatrao kako razgovara s policajcima, shvatio je da nije beznadna politička budala - kakvim ga većina javnosti smatra - nego proustaški ekstremist koji usvaja lekcije zloupotrebe demokratskih procedura. Nismo li se takvih već nagledali, od Njemačke nadalje? I zašto, iz vlastitog iskustva, Keleminca ne bismo mogli zamisliti na mjestu, štajaznam, zamjenika ministra unutarnjih poslova - aluziju na Tomislava Merčepa možete smatrati i slučajnom.
Od subote, dakle, dvoje splitskih umirovljenika izloženo je konstantnoj prijetnji, njihova obitelj nemiru, a susjedi nelagodi, dok država, personalizirana u Andreju Plenkoviću, Davoru Božinoviću i Ivanu Turudiću, ne nalazi način da ih zaštiti. Dapače, dojam je da Kelemincu namiguje za dupli pas: svoj crni ekstremizam ovaj je prosuo pred kućom Dežulovićevih roditelja tri dana nakon što je njihov sin nagrađen za najbolji roman godine, i dva dana uoči državnog antifašističkog praznika. A kada su antifašisti nedavno u Zagrebu organizirali koncert partizanskih pjesama, predsjednik zagrebačkog HDZ-a Ivan Matijević okomio se na gradonačelnika jer da “zabranjuje domoljublje”, “promovira totalitarno nasljeđe” i “bez zadrške promovira simbole totalitarnih režima”.
Keleminec je već postigao više nego što je vjerojatno ikad sanjao: uspio je pokazati da građani više ni u vlastitom domu ne mogu biti spokojni. Dosad je do mile volje širio mržnju uspijevajući nadigrati zakone i institucije - odsad će ih ignorirati. Hrvatska je došla do točke u kojoj građani bivaju prisiljeni razmišljati kako da se sami zaštite od prijetnji. Neugodni i nasilni proustaški bukač na putu je da slomi građansku sigurnost u Hrvatskoj: epohalni poraz nade u mogućnost pristojnog društva. Treba podsjetiti na rečenicu Davida Rousseta, zatočenika nacističkih logora: “Normalni ljudi ne znaju da je sve moguće.”
( Vjeran Grković )