Može li iko popraviti Britaniju?
Redovna smjena premijera postala je simptom dublje krize zemlje koju pritiskaju stagnacija životnog standarda, dugovi, breksit i političko nepovjerenje
Juče ujutro, Kir Starmer je izašao ispred premijerske rezidencije u Dauning stritu, okružen saradnicima i suprugom, glasom stegnutim od emocija rekao da više nije prava osoba da vodi Britaniju.
Starmer, koji je ostvario jednu od najvećih izbornih pobjeda u istoriji britanske politike, odlazi poslije manje od dvije godine. On je šesti lider koji se povukao za 10 godina - što je najveća stopa političke smjene u gotovo dva vijeka.
Kao i njegovi prethodnici, Starmer nije uspio da zaustavi nezadovoljstvo građana zbog životnog standarda, koji stagnira od finansijskog kraha 2008. godine, dok je narasli javni dug, izazvan globalnim šokovima poput pandemije kovida, sputao državnu potrošnju.
Neuspjeh u borbi protiv ilegalne imigracije takođe je produbio političke podjele.
Entoni Seldon, istoričar koji je pratio sudbinu britanskih premijera u knjigama poput “Nemoguće funkcije”, rekao je da je Britanija u veoma dubokoj krizi nakon što Starmer i njegovi prethodnici, poput Liz Tras i Borisa Džonsona, nisu uspjeli da uliju povjerenje i izgrade jasan politički narativ.
Govoreći o Starmerovom vjerovatnom nasljedniku, rekao je za Rojters: “Ako Endi Bernam ne uspije kao premijer, izgledi za Britaniju su sumorni.”
Nekada stub snage
Britanija je nekada važila za stub političke i ekonomske stabilnosti, zemlja lidera poput Margaret Tačer i Tonija Blera, čijih je ukupno 21 godina na vlasti pomoglo da se preoblikuje savremena Britanija.
Međutim, globalna finansijska kriza teško je pogodila Britaniju, koja se u velikoj mjeri oslanjala na predimenzionirani finansijski sektor kao izvor ekonomskog rasta, dok su mjere štednje u javnom sektoru koje su uslijedile ostavile zemlju loše pripremljenu za ono što je uslijedilo.
Posljednji premijer koji je samostalno pobijedio na izborima, bez podrške druge partije, i odslužio puni mandat bio je Bler između 2001. i 2005. godine. Britanija, koja se nekada rugala Italiji zbog stalne smjene lidera, sada sa zavišću gleda na Đorđu Meloni. Ona je na putu da postane premijerka s najdužim stažom u istoriji Italijanske Republike, sa gotovo četiri godine na vlasti.
Mada mnogi analitičari povezuju britansku nestabilnost s glasanjem za breksit prije 10 godina, Džil Rater, bivša zvaničnica ministarstva finansija i viša saradnica Instituta za vladu (IfG), rekla je da je sve počelo finansijskim krahom.
“Jednostavno postoji opšti osjećaj da ne vidimo da se naši životi poboljšavaju, niti vidimo da se životi naše djece poboljšavaju”, rekla je. “A svaka vlada od tada djelovala je nesposobno da to promijeni.”
Britanija je 2016. raskinula sa svojim dugoročnim spoljnopolitičkim modelom glasajući za izlazak iz EU, što je ponovo rasplamsalo pokret za nezavisnost u Škotskoj, gdje su birači glasali za ostanak.
Njena finansijska reakcija na pandemiju kovida-19 i rusku invaziju na Ukrajinu u punom obimu takođe su podigle nivo javnog duga na nešto ispod 100 odsto BDP-a.
Iako Japan, Italija, SAD i Francuska imaju veći dug u odnosu na BDP-u, Britanija ima više troškove zaduživanja djelimično zbog uporne inflacije i zabrinutosti zbog njenog oslanjanja na strane investitore za finansiranje deficita.
To ograničenje potrošnje teško je pogodilo životni standard.
Podaci iz 2025. godine supermarketa Asda i Centra za ekonomska i poslovna istraživanja pokazali su da je, iako je prosječni realni raspoloživi dohodak u Ujedinjenom Kraljevstvu rastao, 40 odsto građana s najnižim primanjima tada imalo manju kupovnu moć nego 2021. godine.
Zašto ništa ne funkcioniše
Sem Fridman, bivši vladin savjetnik, tvrdio je u svojoj nedavno objavljenoj knjizi “Propala država: zašto ništa ne funkcioniše i kako to da popravimo” da je Britanija previše centralizovana, a njene ključne državne institucije premale da bi mogle da se nose sa izazovima.
Povrh toga, Rater i Rodžer Gejl, jedan od britanskih poslanika s najdužim stažom, koji je u parlament ušao 1983. godine, rekli su da se kultura britanske politike pogoršala. Televizijski kanali koji emituju program non-stop i društvene mreže primoravaju političare da odluke donose ubrzano. Gejl, konzervativni poslanik, rekao je za Rojters da vlada mora da uspori. “Previše je zakona. Veliki dio njih je loš, a mnogi su loše napisani”, rekao je.
“Potrebna nam je zrelija vlada.”
Izbor za lidera formalno će početi 9. jula. Ako Bernam zaista ne bude imao protivkandidata, budući da je jedini ozbiljni rival bivši ministar zdravlja Ves Striting rekao da mu se neće suprotstaviti, vjerovatno će preuzeti funkciju premijera sredinom jula.
Starmer je kritikovan zato što je došao na vlast bez jasnog plana kako će se suočiti sa svime - od rastućih cijena struje, preko potrebe da podstakne investicije i poboljša zdravstveni sistem, do izdvajanja za odbranu.
Kritičari Bernama prikazuju kao nekoga ko je neprestano mijenjao političke stavove i nastojao da se predstavi kao “običan čovjek iz naroda”, a ne kao visokoobrazovani profesionalni političar, što jeste.
Kako bi se izborio s takvom percepcijom i učvrstio podršku Laburističkoj partiji, nekoliko poslanika reklo je da će Bernam morati da pokaže da može smjelo da vodi, razlikujući se od Starmera.
U suprotnom, rekao je jedan laburistički poslanik, mogao bi i sam za dvije godine ostati bez vlasti.
Njegova najveća prednost u očima poslanika jeste to što djeluje kao pobjednik, što bi ga moglo dovesti u nezgodan položaj ako mu popularnost naglo opadne, kao što se dogodilo svakom novijem premijeru
Riši Sunak, posljednji konzervativni premijer, koji je izbore 2024. izgubio od Starmera, rekao je da je Bernamu potreban plan.
“Bez toga, postaće samo još jedan premijer koji noću leži budan i brine zašto stvari ne funkcionišu”, napisao je u “Sandej tajmsu”.
( N.B. )