Jedan dan u Trstu

Nijesam ni primijetio kada onomad prođoh slovenačko-italijansku državnu granicu. Tek, ugledavši karabinjera, shvatio sam da sam u Italiji.

EU; bez granica.

Prvi put sam u Trstu. Doduše, na jedan dan, ali dovoljno za kroki; da se “osjeti” grad.

Trst. Najveći grad i morska luka na obali Tršćanskog zaliva, najsjevernijeg zaliva Sredozemlja. Nastanjuju ga Italijani, Slovenci, Hrvati... Veliki broj starih građevina, univerzitet, više škole, pozorište, biblioteke, galerije, muzeji.

Dominira katedrala iz XIV vijeka.

Divan, sunčan dan. Povrvili turisti.

Impresivno djeluju brojne palače, s otmjenim dućanima i restoranima.

Po veličini i značaju, bio je četvrti grad u Austrougarskoj.

Do 1918. u sastavu Austrije. Pod Italijom od 1918. do 1943. a pod njemačkom vojnom okupacijom od 1943. do 1945.

U maju 1945. oslobodila ga Narodnooslobodilčka vojska Jugoslavije. Od 1947. do 1954. u sastavu Slobodne Teritorije Trsta.

Na osnovu Londonskog ugovora o Trstu 5. oktobra 1954. priključen je Italiji...

A kada su partizani ušli u Trst, pronašli su jedan blindirani “merceses” i poslali ga Titu. Nije se Tito vozio u njemu. Nerado se vozio i u ruskom, blindiranom “zisu”.

- Neću u taj bunker! - govorio bi.

Trst je godinama bio omiljeno okupljalište Jugoslovena, koji su se na ovdašnjoj pijaci Ponte Roso snabdijevali jeftinim farmericama, a ponajviše, popularnim “tegetnim” mantilima, “šuškavcima”. U kućama, na televizorima, šepurile su se kičaste gondole, kao podsjećanje na boravke u Trstu.

Samuje pijaca Ponte Roso, nekadašnja znamenitost tršćanska. Prošlo je vrijeme vreve i slave.

A Crna Gora - svuđe!

Zapisi, kako bi rekla Sonja Tomović, iz blagoslovene italske zemlje, toplina juga i mediterana, bili bi nepotpuni bez podsjećanja na brojna Njegoševa putovanja Italijom. Duboke su unutrašnje spone vladike i gospodara crnogorskoga, pjesnika Njegoša; njegovi dodiri s umjetnošću jedne od najvećih evropskih kultura, njenom renesansom, barokom i modernom umjetnošću koja Italiju čini vjekovima središtem naše civilizacije.

Hroničari bilježe da je Njegoš u Trstu boravio petnaestak puta. Trst je bio prvi veliki grad koji je vidio, raskrsnica njegovih puteva. Odatle bi odlazio u Beč, Petrograd, pa kroz Italiju, sve do Napulja, Pompeje, Vezuva...

S leptir mašnom, uvijek u zlatnoj crnogorskoj robi, rječit i naočit, privlačio je veliku pažnju kud god kročio.

U Trstu je nastala i njegova poema “Noć skuplja vijeka”.

Plava luna vedrim zrakom u prelesti divno teče/ ispod polja zvjezdanije u proljećnju tihu veče,/ siplje zrake magičeske, čuvstva tajna neka budi,/ te smrtnika žedni pogled u dražesti slatkoj bludi./ Nad njom zv’jezde rojevima brilijanta kola vode,/ pod njom kaplje rojevima zazižu se rojne vode;/ na grm slavuj usamljeni armoničku pjesmu poje,/ mušice se ognjevite ka komete male roje/ Ja zamišljen pred šatorom na šareni ćilim sjedim/ i s pogledom vnimatelnim svu divotu ovu gledim,/ Čuvsta su mi sad trijazna, a misli se razletile;/ krasota mi ova boža razvijala umne sile...

...Jošt se sitan ne naljubih vladalice vile b’jele;/ svezala se dva pogleda magičeskom slatkom silom,/ kao sunce s svojim likom kada leti nad pučinom./ Luna bježi s horizonta i ustupa Febu vladu,/tad iz vida ja izgubim divotnicu moju mladu.

Ljubomir Nenadović naslovljava svoju knjigu “Pisma iz Italije”, ali u stvari to je knjiga o Njegošu i Crnoj Gori.

U Napulju, marta 1851, pri prvom susretu s Ljubomirom Nenadovićem, Njegoš reče:

- Ala se mi Sloveni narobovasmo! Ali mi, Crnogorci, Boga mi nijesmo! Svakom slobodnom čovjeku možemo slobodno u oči pogledati. Ni pred kim se ne moramo zastiđeti...

Na putu za “Jevropu” Njegoš se u Trstu zadržavao i po dvadesetak dana. U tršćanskom kulturnom i književnom ambijentu, objavljeni su prvi njegovi stihovi na italijanskom jeziku.

Družio se i s trsćanskim trgovcima, Kvekićima, Bajovićima, Popovićima...

U svojoj knjizi “Njegoš i Trst”, Vesna Kilibarda navodi da je Njegoš prvi put stigao u Trst 27. juna 1833. godine, u pratnji sekretara Dimitrija Milakovića i svog rođaka Stevana Petrovića koji mu je ujedno bio tjelohranitelj. Za putovanje je unajmio neveliki brod na jedra Umile, vlasnika Špira Sbutege s Prčanja. S posadom od pet ljudi kojom je zapovijedao Gašpar Andrić, takođe s Prčanja, brod je u Trst prispio poslije devet dana plovidbe...

...A nacionalna kuhinja, vina i jela koja kušam, pomažu da shvatim način života, navike i običaje ovoga grada.

Svratih u restoran “Spiller”, na obali.

( Slobodan Vuković )