Italijanski koledž dosanjani san: Anastasija Kovačević među šestoro crnogorskih đaka koji su dobili stipendiju za UWC
Uvijek sam vjerovala da postoje trenuci koji podijele život na ono “prije” i “poslije”, a dobijanje stipendije je definitivno ostavilo veliki pečat na mene, kaže sedamnaestogodišnjakinja
Bila sam presrećna što taj trenutak sreće mogu da podijelim sa svojom porodicom i prijateljima, koji su me neizmjerno podržavali i bodrili dok sam nestrpljivo očekivala rezultate - tako je Anastasija Kovačević, učenica drugog razreda bjelopoljske Gimnazije opisala osjećaj kada je saznala da je među svega šestoro crnogorskih učenika koji su dobili stipendije Ujedinjenih svjetskih koledža (UWC) za školske 2026/2027. i 2027/2028. godinu.
Sedamnaestogodišnjakinja je dobijanjem stipendije za upis na “UWC Adriatic” (Koledž ujedinjenog svijeta na Jadranskom moru u Italiji) ostvarila veliku želju da obrazovanje u rodnom gradu zamijeni italijanskim primorjem.
“Veliku zahvalnost dugujem i Ministarstvu prosvjete, nauke i inovacija koje je omogućilo da ostvarim ono što sam oduvijek željela”, kazala je mlada Bjelopoljka.
Anastasija je, pored toga što je odlična učenica i dobitnica diplome “Luča” (ujedno i đak generacije Osnovne škole “Dušan Korać”), osvojila brojna priznanja i nagrade na opštinskim i državnim takmičenjima. Autorka je i debitantskog romana “Okreni kazaljku”, koji je objavila sa svega 14 godina. Njeni likovi su, kako i sam naslov aludira, imali priliku da mijenjaju događaje u prošlosti, kako bi izbrisali trenutke koji su ih povrijedili, primjenjujući pritom “idealne formule” za precizne izmjene prošlog vremena.
Njen svijet fantastične književnosti dosanjan je upravo mogućnošću da pohađa neki od svjetskih koledža.
“Uvijek sam vjerovala da postoje trenuci koji podijele život na ono ‘prije’ i ‘poslije’, a dobijanje ove stipendije je definitivno ostavilo veliki pečat na mene. Bilo je i umjerene doze straha i preplavljenosti emocijama, uz veliko uzbuđenje i sreću”, pojasnila je Anastasija.
Odlazak na školovanje u Italiju za nju predstavlja šansu ne samo za intelektualno usavršavanje, već i da, kako kaže, pronađe sebe, otkrije šta želi da postane u životu i svakim danom bude korak bliže boljoj verziji sebe.
Iako je sam izbor koledža bio na Ministarstvu, slučajnost da dobije baš Italiju - koju voli zbog kulture, zvučnosti i poetičnosti jezika - ujedno je ispunjenje njenih najvećih želja.
Ovih dana privodi kraju papirologiju i trudi se da, umjesto o tugovanju zbog razdvajanja, više razmišlja o novom životnom poglavlju koje je ispred nje.
“Posebno želim da u kofere, osim odjeće i sitnica koje me podsjećaju na Bijelo Polje, spakujem i ljubav, uspomene i vrijednosti koje su me oblikovale u osobu kakva sam sada. Smatram da sam dovoljno povezana sa meni dragim osobama da svi ti kilometri neće promijeniti ništa. Cijelu situaciju posmatram sa vedrije strane i potpuno sam sigurna da će mi ovo biti jedno od najboljih iskustava u životu”, kazala je Anastasija.
Očekuje da će nastavak sticanja znanja biti mnogo izazovniji nego do sada, i da su više fokusirani na oblikovanje ličnosti koje kritički razmišljaju, razumiju i istražuju svijet.
Najvažnija lekcija koju je naučila dok je u januaru pisala prijavu za UWC bila je prevazilaženje straha od neuspjeha.
“Pošto se previše oslanjam na intuiciju i ‘osjećaj’, od straha da ne uspijem stvorila sam negativnost koja me je ispunjavala tih dana. Tada sam dobila savjet da ne treba da se oslanjam samo na trenutni osjećaj, već da imam vjeru u Boga i u sebe. O tome sam pisala svoj esej u prijavi, i samo par dana kasnije dobila sam informaciju da sam prošla u drugi krug. Od tada se trudim da ne donosim odluke vođena prolaznim emocijama. Naučila sam da osjećaji dolaze i prolaze, ali da vjera, istrajnost i rad ostaju. Kada čovjek vjeruje i nastavi da daje svoj maksimum, rezultat možda neće doći odmah, ali će gotovo uvijek doći u pravo vrijeme”, kaže ona.
Odlaskom u Italiju ispunila je želju iz djetinjstva da uči u inostranstvu, gdje će najvjerovatnije studirati medicinu ili informatiku.
“Ono što u ovom trenutku želim je da sve bude po Božijem planu i da na samom kraju budem srećna i ispunjena onim što ću upisati”.
Ljupka sedamnaestogodišnjakinja vjeruje da će joj nastavak školovanja u Italiji otkriti kako se svijet mijenja kroz obrazovanje i možda donijeti neku novu “formulu”.
( Jadranka Ćetković )