Portugalija: Beskrajno čekanje na „zlatne vize“

Brzo i jednostavno kupiti pristup šengenskoj zoni kao državljanin zemlje koja je izvan Evropske unije? Ili za novac steći državljanstvo neke članice EU? Za to postoje takozvane „zlatne vize“ – između ostalog i u Portugaliji. Ko uloži najmanje 250.000 eura, najprije dobija dozvolu boravka, a kasnije, ukoliko to želi, čak i portugalski pasoš. Međutim, vlada je sada promijenila uslove za sticanje državljanstva, pa mnogi koji već godinama čekaju željenu dozvolu boravka zbog toga namjeravaju da podnesu tužbu.

„Zlatne vize“ – koje i Donald Tramp izdaje za milion dolara – mogu se dobiti i u drugim državama Evropske unije, poput Grčke, Italije ili Letonije. Potrebno je investirati između 50.000 i 500.000 eura, što bi, bar u teoriji, trebalo da doprinese privredi zemlje u koju se ulaže. Međutim, ovaj program je sporan jer privlači i brojne sumnjive osobe, pa čak i kriminalce, koje mnogi ne žele u svojoj zemlji, a samim tim ni sa legalnim statusom u Evropskoj uniji.

Novi dom u Portugaliji

Portugalija izdaje „zlatne vize“ od 2012. godine, a navodno su – barem u početku – među njihovim korisnicima bili i pojedini bogati pripadnici ruske mafije, kao i kineski kriminalci. Pored toga, oni su uglavnom ulagali u luksuzne nekretnine, što je dovelo do vrtoglavog rasta cijena stanova u velikim gradovima.

Ali postoje i drugačiji primjeri. Luk Ščegovski, na primjer. Ovaj 55-godišnji Amerikanac prodao je prije četiri godine svoju kuću i automobile, a zatim se sa suprugom Kristin i kćerkama Emi i Kirom preselio u Portugaliju. Uložio je 350.000 eura – „sve što smo imali“ – u kuću u blizini grada Sintre i podnio zahtjev za zlatnu vizu. „Željeli smo da odemo iz Sjedinjenih Američkih Država. Politička atmosfera tamo bila je za nas previše usijana, a tražili smo bezbjedan dom za svoju djecu.“

Poslije pet godina trebalo je da može da podnese zahtjev za dozvolu stalnog boravka ili čak za portugalsko državljanstvo, kako za sebe tako i za svoju porodicu.

„Moja starija kćerka, koja ima dvanaest godina, već je počela da razmatra evropske univerzitete na kojima bi voljela da studira.“

Beskrajno dugo čekanje

Međutim, sve se odvijalo sasvim drugačije. Prvu, vremenski ograničenu dozvolu boravka, koju je prema zakonu trebalo da dobije poslije 90 dana čekanja, Ščegovski još nije dobio.

„Radim u industriji solarne energije i zapravo bih morao mnogo da putujem. Na primjer, na važan sajam u Minhenu“, objašnjava Ščegovski. „To, međutim, ne mogu, jer bez dozvole boravka nemam legalan status u Evropi i smijem da boravim isključivo u Portugaliji.“

Shodno tome, i obećana dozvola stalnog boravka – koja se izdaje pet godina nakon prve dozvole – dodatno se odlaže. A na sticanje državljanstva, koje je do prije dva mjeseca bilo moguće godinu dana kasnije, sada će morati da čeka još deset godina.

Naime, vladajuće stranke PSD i CDS, zajedno sa krajnje desničarskom partijom Šega, izmijenile su zakon o državljanstvu. Za državljane većine zemalja van Evropske unije rok čekanja za sticanje državljanstva produžen je sa pet na deset godina.

Prema riječima advokatice Madalene Monteiro, u istoj situaciji kao američki državljanin Ščegovski nalazi se još oko 12.000 podnosilaca zahtjeva za „zlatnu vizu“. Ona vodi agenciju koja savjetuje buduće useljenike i pomaže im u savladavanju beskrajne birokratije.

„Mnogi se poslije izmjene zakona osjećaju prevarenim“, kaže advokatica. „Žele da pravnim putem pokrenu postupak protiv države. Već smo prikupili više od 500 potpisa oštećenih.“

Kako ističe, država slobodno može da mijenja propise o sticanju državljanstva, ali mora da poštuje sopstvene zakone i da zahtjeve za izdavanje viza obrađuje u roku od 90 dana.

U stvarnosti, međutim, postupak trenutno traje u prosjeku gotovo pet godina. Zato je pravobraniocu za pravosuđe podnijeta predstavka koju je potpisalo 1.200 oštećenih. Nakon toga trebalo bi da uslijedi kolektivna tužba pred upravnim sudom, kao i građanske parnice radi naknade štete. Ukoliko bude potrebno, podnosioci zahtjeva svoja prava će pokušati da ostvare i pred evropskim ili međunarodnim institucijama.

„Ne mogu usred igre da mijenjaju pravila“, ljutito kaže Amerikanac Servet Tasman. On je krajem 2021. godine uložio 350.000 eura u dvije kuće u južnportugalskom gradu Evori. „Želio sam da postanem državljanin jedne evropske države kako bih mogao da radim u Evropi u oblasti telekomunikacija.“

Prema ranijem portugalskom zakonu o državljanstvu, to bi bilo moguće 2028. godine. „Sada moram da čekam najmanje do 2037. Preko noći sam izgubio devet godina! Iskreno, ne znam kakve droge ovdje koriste.“ Kada bi mogao, otišao bi iz Portugalije, kaže Tasman. Međutim, novac koji je investirao ne smije da iznese iz zemlje prije nego što dobije dozvolu stalnog boravka. Zbog novog zakona to će biti moguće tek 2030. godine, odnosno dvije godine kasnije nego što je planirao. „Da li je to pravda?“, pita Tasman. „Čak bi i u nekoj banana-državi njen vođa rekao da to nije pošteno.“

Sudski postupci traju godinama

Nije tako, odgovara portugalski državni sekretar Rui Armindo de Frajtaš, nadležan za ovu oblast. Izmjene zakona o državljanstvu, tvrdi on, nemaju nikakve veze sa programom „zlatnih viza“. Produženje roka čekanja predstavlja samo usklađivanje sa praksom drugih evropskih država.

Ništa se nije promijenilo kada je riječ o tome da podnosioci zahtjeva poslije pet godina privremene dozvole boravka mogu da dobiju dozvolu stalnog boravka. Izmijenjeni su jedino rokovi za sticanje državljanstva. Ukoliko su kod podnosilaca zahtjeva stvorena pogrešna očekivanja, za to su, prema njegovim riječima, odgovorne agencije koje promovišu program „zlatnih viza“.

Advokatica Žilda Pereira, vlasnica jedne od tih agencija, to odlučno negira. „Sama portugalska vlada promovisala je u svojim konzulatima mogućnost sticanja državljanstva za nosioce ‘zlatnih viza’ putem plakata.“ Kako dodaje, ti plakati su u međuvremenu uklonjeni, a „sada vlada pokušava da odgovornost prebaci na nas“.

Državni sekretar Rui Armindo de Frajtaš pronašao je krivca i za višegodišnje čekanje na obradu zahtjeva. „Od prethodne vlade nasledili smo više od milion neriјešenih zahtjeva za izdavanje svih vrsta viza. Do sada smo riješili 98 odsto tih predmeta, a sada ćemo početi da obrađujemo i zaostale zahtjeve za ‘zlatne vize’.“

Na pitanje zbog čega se ne poštuje zakonom propisani rok za obradu zahtjeva, odgovara: „Moramo da radimo sa sredstvima koja imamo na raspolaganju. Ona su ograničena i, kao i u životu, moramo da određujemo prioritete.“

To je veoma portugalsko tumačenje zakona.

Ipak, državni sekretar vjerovatno nema mnogo razloga za strah od tužbi. Portugalski sudovi rade najmanje jednako sporo kao i služba za useljavanje. Sudski postupci koji traju više godina nijesu nikakva rijetkost. Do tada će podnosioci zahtjeva za „zlatne vize“ vjerovatno sačekati i nove rokove za sticanje državljanstva.

( Deutsche Welle )