Ljudi i veliki majmuni pokazuju sličan ritmički obrazac smijeha
Istraživači su analizirali snimke smijeha četiri šimpanze, tri bonoba, dvije gorile, četiri orangutana i četiri čovjeka, mjereći vremenske razmake između svakog naleta zvuka u ukupno 140 sekvenci smijeha. Snimci majmuna napravljeni su u njihovim prirodnim okruženjima u zoološkim vrtovima u Njemačkoj i Maleziji, dok su se majmuni igrali ili su ih lagano škakljali ljudi koji su ih njegovali i bili im poznati
Postoji mnogo vrsta smijeha. Ljudi mogu da prasnu u smijeh na šalu. Mogu nervozno da se kikoću u neprijatnoj situaciji. Mogu da se tiho nasmiju uz blagu zabavu. Mogu se podrugljivo cerekati - posebno filmski negativci.
Ali iako se smijeh čini isključivo ljudskom osobinom, to nije tačno. Naši najbliži evolutivni srodnici to takođe rade. Istraživači su sada uporedili smijeh ljudi sa smijehom različitih velikih majmuna - šimpanzi, bonoba, gorila i orangutana. Identifikovali su sličnosti među vrstama u ovoj vokalizaciji, kao i karakteristike koje su specifične za ljude, prenosi agencija Rojters.
Smijeh kod svake proučavane vrste slijedi pravilan ritmički obrazac, sa ravnomjerno raspoređenim intervalima između uzastopnih zvukova. Pošto se ovaj obrazac smijeha dijeli između ljudi i drugih vrsta, istraživači smatraju da je mogao postojati kod njihovog posljednjeg zajedničkog pretka, za kojeg se vjeruje da je živio prije oko 15 miliona godina u istočnoj ili centralnoj Africi.
"Ljudski smijeh dijeli iste osnovne evolutivne korijene kao smijeh velikih majmuna, ali se razlikuje u važnim aspektima", rekla je Čiara De Gregorio, primatološkinja i istraživačica sa Univerziteta Vorvik u Engleskoj i vodeća autorka studije objavljene u časopisu Communications Biology.
"Ljudski smijeh je brži, varijabilniji i osjetljiviji na društveni kontekst nego smijeh drugih velikih majmuna. Šimpanze i bonobi su zaista naši najbliži srodnici, i njihov smijeh je generalno sličniji našem nego smijeh gorila ili orangutana. Međutim, ljudski smijeh se i dalje izdvaja po stepenu ritmičke složenosti i fleksibilnosti", rekla je De Gregorio.
Ljudska evolutivna linija odvojila se od linije koja je vodila ka šimpanzama i bonobima prije otprilike 7 miliona godina.
Istraživači su analizirali snimke smijeha četiri šimpanze, tri bonoba, dvije gorile, četiri orangutana i četiri čovjeka, mjereći vremenske razmake između svakog naleta zvuka u ukupno 140 sekvenci smijeha. Snimci majmuna napravljeni su u njihovim prirodnim okruženjima u zoološkim vrtovima u Njemačkoj i Maleziji, dok su se majmuni igrali ili su ih lagano škakljali ljudi koji su ih njegovali i bili im poznati.
Utvrđeno je da ljudi mijenjaju brzinu svog smijeha u zavisnosti od situacije.
"Naša studija pokazuje da se smijeh postepeno mijenjao tokom evolucije velikih majmuna i ljudi", rekla je De Gregorio.
"Jedna upečatljiva razlika je da ljudi mogu da mijenjaju vremensku strukturu smijeha u zavisnosti od konteksta. U našem istraživanju, pronašli smo malo dokaza da veliki majmuni mijenjaju ritmičku strukturu svog smijeha u različitim situacijama na isti način kao ljudi, iako buduća istraživanja mogu otkriti suptilnije oblike varijacije", rekla je ona.
Istraživači navode da njihova otkrića mogu imati implikacije za razumijevanje porijekla ljudskog govora.
"Proučavajući smijeh naših najbližih srodnika, možemo bolje razumjeti ne samo odakle jezik potiče, već i društvene i emocionalne temelje koji nas čine ljudima", rekla je De Gregorio.
"Evolutivno povećanje ritmičke fleksibilnosti koje smo uočili sugeriše da su naši preci možda već imali sofisticiraniju vokalnu kontrolu nego moderni majmuni, što predstavlja važnu stepenicu ka govoru i jeziku. I dalje ne znamo tačno kako su naši preci komunicirali, ali sada imamo mnogo jasniju sliku kako su se možda smijali“, rekla je ona.
Dakle, šta je zapravo smijeh?
"Smijeh je ritmička vokalizacija koja se tipično povezuje sa pozitivnim društvenim interakcijama poput igre, kod životinja koje nijesu ljudi", rekla je De Gregorio.
"Smijeh se smatra društvenim signalom koji pomaže održavanje pozitivnih interakcija i jačanje društvenih veza. Tokom igre, on komunicira da su radnje prijateljske, a ne agresivne, pomažući jedinkama da učestvuju u gruboj igri bez nesporazuma. Kod ljudi, smijeh je dobio mnoge dodatne društvene funkcije, ali njegovo porijeklo vjerovatno leži u igri“, rekla je ona.
I druge životinje osim velikih majmuna imaju ponašanja slična smijehu.
"Da li se druge životinje zaista ‘smiju’ zavisi od toga koliko strogo definišemo smijeh. Mnogi sisari pokazuju signale igre koji izgledaju kao da imaju slične funkcije. Na primjer, psi pokazuju karakterističan ‘izraz lica za igru’ i ispuštaju zvuk nalik dahtanju tokom igre. Ovi signali pomažu da se prenese namjera igre i pokazuju da interakcije nijesu agresivne. Slične vokalizacije povezane s igrom opisane su i kod više drugih sisara", rekla je De Gregorio.
( D.C. )