Sorento – čednost juga

Iz zvučnika dopire italijanska kancona. Ne bilo koja. Pavarotijev glas. Gledam kroz prozor autobusa kako more udara o crne stene duboko pod nama. Pratim prevod na srpskom:

Ovdje gdje more svjetluca i vjetar jako duva

na staroj terasi, iznad Sorentskog zaliva

jedan čovjek grli djevojku, nakon što je plakao.

Potom pročisti grlo i ponovo započne pjesmu:

Mnogo te volim…

Ispred očiju nam promiče čudesan zaliv, crne, vulkanske litice i roj kuća zasjeo na njih. Ana nam je prethodno ispričala priču o nastanku pjesme koja se zvanično zove Karuzo, ali je svi prepoznaju po prvim riječima refrena: Te voglio bene assai – mnogo te volim, na napolitanskom.

Pjesma „Karuzo“ nastala je 1986. godine, a napisao ju je italijanski kantautor Lučo Dala.

Dalin brod se pokvario nadomak Sorenta. Bio je primoran da odsjedne u hotelu Excelsior Vittoria. Igrom slučaja, dobio je isti apartman u kojem je 1921. godine nekoliko posljednjih dana proveo slavni tenor Enriko Karuzo, prije nego što će otići u Napulj da bi umro od sepse u hotelu Vesuvio.

Inspirisan ambijentom, Dala je zamislio posljednju noć velikog pjevača u Sorentu. Karuzo je tada bio teško bolestan, ali je držao časove pjevanja jednoj djevojci u koju je bio zaljubljen. Pjesma opisuje trenutke na terasi okrenutoj ka Napuljskom zalivu, gdje bolesni umjetnik gleda djevojku u oči i pjeva joj o svojoj ljubavi i bolu.

Čuveni stih „Te voglio bene assai“ (Mnogo te volim) zapravo je citat iz jedne napolitanske pjesme iz 19. vijeka, koju je Dala vješto uklopio u refren – u Karuzovo ljubavno zavještanje.

I ta napolitanska pjesma u sebi ima istu tešku, a ipak vedru melanholiju koja krasi i ovu kanconu.

NAPULJ-SORENTO

Slušam Pavarotijev glas koji nas potresa do srži. Iako tek ulazimo uskom prilaznom ulicom u grad koji je kapija Obale Amalfi, pribježište džet-seta, zavičaj limončela i predmet globalne turističke čežnje, kao da smo na jednoj terasi 1921. dok se mjesečina razliva po crnoj pučini.

Iz Napulja smo tog jutra pošli rano. Vedar dan je obećavao vrele poslijepodnevne sate, uobičajene za ovo doba godine.

Ana je vođa puta. Dok izlazimo iz napuljskih predgrađa, ona ne prestaje da brblja na engleskom. Njena baka je prava Napolitanka. Riječ koja označava stanovnice napuljskog regiona podsjeća me na Lado napolitanke iz Vršca. Istorijska veza je jednostavna. Austrijski poslastičar Jozef Maner je 1898. svoj višeslojni slatkiš nazvao Napolitanac, jer je fil bio pravljen od čuvenih napuljskih lješnika. Putujući u južnoslovenski svijet i slatkiš i ime su promijenili rod – postali su napolitanke našeg djetinjstva.

Vozimo se kroz predio u kojem ne rađaju samo čuveni lješnici, već i žuti paradajz, limun veličine bebine glave, grožđe od kojeg se prave vina sa mineralno-voćnim ukusom. Ovdje, nadomak Vezuva, zemlja obilno rađa.

Naš cilj je Sorento. Napredujemo brdskim putem iznad Napuljskog zaliva prema poluostrvu. Mada je Sorento udaljen svega 27 kilometara vazdušne linije od Napulja, to je na realnom tlu pedesetak kilometara puta punog krivina. Pomalo me podsjeća na Jadransku magistralu. Sunčevo svjetlo se igra sa krestama talasa.

Ana nam objašnjava kako baka na lokalnom dijalektu kaže ovo ili ono. Jasno je da potpuno drukčija leksika u odnosu na italijanski ukazuje na ostatke napolitanskog, nekada moćnog jezika.

Tako se i Sorento ovdje zapravo zove Surjento.

Nakon što nas je Pavarotijev glas pripremio za čaroliju koja slijedi iskrcavamo se iz autobusa nadomak starogradskog jezgra.

SVETAC I PJESNIK DIJELE TRG

Stižemo u varoš od petnaestak hiljada duša dovoljno rano da možemo da budemo svedoci njenog sporog, mediteranskog buđenja.

Izbijamo na Trg Torkvato Taso i sretnemo Svetog Antonina Sorentskog. Zapravo, njegovu skulpturu. Ovaj katolički svetac ima dva datuma smrti. Prvi je u 7. vijeku, kada je postao pustinjak, pošto su Langobardi opljačkali njegov manastir. Sklonio se u Kampaniju. Građani Sorenta su ubrzo povjerovali u njegovu svetost i ubijedili ga da dođe kod njih. Postao je starješina benediktinskog manastira. Bio je omiljen u narodu. Poslije smrti podigli su mu baziliku.

Njegov drugi datum smrti, takođe po nejasnim crkvenim hronikama, bio je u 9. vijeku. Prije će biti da su prepisivači tu i tamo popili malo više vina, ili su dva monaha istog imena sažela u jednog. Životopis svetaca ionako nije naučna literatura.

Jedna legenda kaže da je Antonino spasao dijete koje je živo progutao kit. Na ulazu u baziliku i danas stoje izložene kosti kita. Mještani vjeruju da je njihov svetac nekoliko puta spasao grad od kuge, kolere i napada mavarskih gusara. Koga put nanese u ovu varoš 14. februara, na Valentinovo, vidjeće veliku procesiju u njegovu čast.

Na istom trgu nailazimo na spomenik jednom od najpoznatijih italijanskih pjesnika koji je rođen ovdje 1544. i po kojem je trg dobio ime – Torkvato Taso. On je svijetu zavještao poemu „Oslobođeni Jerusalim“ i ljubavnu poeziju, a o njemu su docnije pisali ljudi poput Getea.

Razmišljam o činjenici da je crkva njegovo djelo dočekala na nož. Previše ljubavi i magije u spjevu. Taso narednih godina prerađuje baroknu poemu. Upodobljuje njena nezgodna mjesta. Književni poznavaoci kažu da je time doduše zadovoljio cenzore u mantijama, ali je stvorio lošiju verziju sopstvenog djela. Sada su svetac te crkve i cenzurisani pjesnik kao spomenici dobre komšije.

PURPURNO JEDRO

Uličice nas dalje vode ka gradskom parku. Grad su osnovali Feničani, na vijek i po preuzeli Grci, da bi ga novi gospodari, Rimljani, pretvorili u ljetovalište za bogate. Uslijedili su nesigurni vjekovi, među osvajačima se ističu Normani u 12. vijeku. Tek kada postaje dio ujedinjene Italije, varoš se vraća svojoj staroj slavi. Ovim uličicama su hodali Lord Bajron i Džon Kits, engleski apostoli romantizma, Gete, Niče, Ibzen. Dakle, ovuda je prodefilovao dobar dio moje biblioteke.

Gradski park Villa Communale je zapravo vidikovac koji otkriva razloge slave ovog mjesta. Smjestio se na crne, vulkanske litice. Oko može da klizi preko mora koje ponavlja svoj vječni refren udarajući o liniju obale, sve do mondenskog ostrva Iskije ili Vezuva.

Naslonjen na ogradu posmatram bijeli trag koji ostavljaju elise izletničkih brodova. Odavde do slavnog Kaprija ima svega pet-šest kilometara.

Zatvorim oči i pred sobom vidim predio iz pesme „Na jugu“ Fridiha Ničea:

Leži usnulo bijelo more, na njemu stoji purpurno jedro.

Otvorim oči i more je dole, u dubini, ispod crne litice, kod plaže i luke – zeleno. A što pogled više odmiče ka horizontu u izmaglici, to je površina sve po nijansama plave sve bliža nebu. Žao mi je što nema purpurnog jedra. Ali mi dođe, da kao Niče uzviknem: Čednosti juga, primi me u sebe!

Šetajući kroz Villa Communale bez plana naiđemo na poprsje. Čitam to što je urezano u kamen: Salve D'Esposito. Kompozitor je rođen baš ovdje početkom prošlog vijeka, a njegova muzika putovala je svijetom. Poznat je postao početkom pedesetih godina kada je stvorio besmrtnu napolitansku kanconu „Anema e core“. Stjepan Džimi Stanić, čijeg se glasa sjećam kao tople, ritmične supstance koja dopire iz radija lampaša, snimio je jugoslovensku verziju 1963: Srcem i dušom.

GORKI LIMUNOVI

Odmorimo se malo kod ulaza u lift kojim se silazi na plažu. A onda nabasamo na vjerovatno najuspjeliji spomenik u Sorentu. Brkati čovjek, licem okrenut prema Napuljskom zalivu, je – Maksim Gorki.

Slavni ruski pisac proveo je u Sorentu devet godina, između 1924. i 1933. Među djelima koje je dobrim dijelom napisao ovdje izdvajam „Život Klima Samgina“ kao i treći dio autobiografije.

Čudno je, ali me Gorki iz Sorenta vodi u Dubnicu, selo u Bosni. Sredinom šezdesetih otac na verandi čita knjigu sa mekanim kožnim koricama, u koje je utisnut isti ovaj lik sa spomenika. To je ta autobiografija – Moji univerziteti.

U Sorento je Gorki došao po zdravlje – da liječi tuberkulozna pluća. Ali i zbog neslaganja sa Staljinom. Živio je u vili Il Sorito. Treba li reći da je ona postala jedan od najživahnijih salona ruskih emigranata. U vili je živio sa bivšom ženom, sinom, sekretaricom koja mu je bila ljubavnica, a tu su bili i kućna pomoćnica, niz rođaka, čak i porodični slikar. Cijelu svitu je izdržavao isključivo na osnovu honorara od knjiga. Vojničkom disciplinom ustajao je svakog jutra, pristavio samovar i pisao. Šetnja, šah ili nega limunovih stabala popodne, a naveče žustre diskusije o politici.

Evropska i svjetska književna elita umjela je da navrati, neki su ostajali danima. Indijski pjesnik Rabindranat Tagore, njemački pisac Tomas Man, da spomenemo samo dva nobelovca, znali su da cijene britku diskusiju koju je nudio Gorki.

Ta britkost je svakako privukla i dvije tajne policije, Musolinijevu i Staljinovu. Policija fašističke Italije mu je cenzurisala pisma.

Ovaj grad je pun znakova koji vode knjigama, poeziji, muzici.

PJESMA RASTANKA

Sada je Sorento nova domovina za veliki broj bogatih i slavnih ljudi koje Ana, naš vodič, pomalo s prezirom naziva „vipovci“. Nekada su glumice Sofija Loren i Đina Lolobriđida obožavale ovaj grad. Danas ovamo redovno navraćaju pop zvijezde kao što je Dua Lipa ili holivudske glumice ovjenčane Oskarom poput Suzan Sarandon.

Ni obični turisti poput nas ne zaobilaze varoš. Zaviruju u bašte sa limunovim stablima, mjerkaju suvenire, kupuju luksuzne likere, pune lokalne restorane čiji je jelovnik sličan onom u Napulju, ali je sve to znatno skuplje.

Imao sam sreću da otkrijem jedno mjesto u kojem sam usred uzavrele ljepote pronašao mir.

Bivši franjevački samostan. Prošetao sam manastirskim tremom. Tu osjećam da mi je bliži 14. vijek, skromna, duboka tišina, od današnje globalne brbljaonice.

U hladovini manastirskog trema čovjeku pred oči izađu svi prizori Sorenta, slike koje se uzajmno gurkaju i prekrivaju jedna drugu, tražeći trajnije mjesto u sjećanju.

Na glavnom trgu se prepiru svetac Antonino koji izgovara molitve za spas grada pred najezdom turista i pjesnik Taso koji slavi ljubav, ali to zapisuje kao da izgovara molitve. Potomci onog kita koji je gutao djecu ne usuđuju se da priđu obali, da im kosti ne bi završile na ulazu crkve kao dokazi čuda. Maksim Gorki i Tagore igraju šah. Tomas Man kibicuje. Niče pjevuši pjesmu o purpurnim jedrima. Sofija Loren ga drži pod ruku. Limunovi su veliki kao u snu.

Budim se u autobusu koji me vozi ka Amalfiju. Na mojoj unutrašnjoj bini Pavaroti ne prestaje da pjeva:

Sentì il dolore nella musica/ Si alzò dal pianoforte/ Ma quando vide uscire la luna dalla nuvola/ Gli sembrò più dolce anche la morte.

Osjetio je bol u muzici, ustao od klavira. Ali kada je vidio mjesec kako izlazi iza oblaka i sama smrt mu se učinila slađom.

Sorento, Sorento, te voglio bene assai.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )