Zabrane

Ne samo ovakve, sve zabrane su - besmislene. Vrlo često i kontraproduktivne. Uvijek tvore neku vrstu pogrešne slike o ljudima i događajima.

Sjećam se nekih pisaca koji su, u doba komunističke vlasti zabranjivani, pa su na tome napravili raskošne društvene uspone i književne karijere. Nijedan kritičar koji drži do sebe nije htio da pljuje zabranjenog, a oni koji su to radili bili su javno doživljavani kao režimski kerberi. Tako da je zabrana donosila jednu vrstu povlaštenog statusa u ozbiljnim medijima. I krivu sliku književne scene. Čim bi se čulo da je neka knjiga zabranjena, svi su je željeli, tražili, prepričavali, bilo da su je pročitali ili ne.

Tek znatno kasnije, vidjeli ste da mnoge od zabranjenih knjiga, i autora, nisu bili vrijedni ne samo zabrane, već ni one javne pažnje koja bi uslijedila. Ćutanje bi u mnogim od tih slučajeva bila pravičnija kazna. I tačnija: ne bi krivotvorila stvarno stanje. Što god to bilo. Ko zna, možda je ta krivotvorena slika pravi prikaz mehanizama jedne epohe.

Sa Vučićem ste načisto - on nikada ne propusti priliku da napravi najgluplji mogući potez. Budući da za takvu strategiju ne dobija adekvatnu kaznu od građana (birača), niti je to sa ovako kontrolisanim medijima moguće, on možda i nije svjestan kakve budalaštine pravi. Ili jeste. Odnosno, tačno zna što radi i da ne može biti “kažnjen”.

Ta kultura zabranjivanja uvijek ima svoju publiku i navijače. Ljude nerijetko opčinjava - moć zabranjivanja.

Koji god da su razlozi, jasno je da mu se igra zabranjivanja posebno sviđa. Kao i svim netalentovanim političarima, i onima kod kojih ambicija znatno nadmašuje moralne gabarite, uključujući i crnogorsku aktuelnu vlast.

Siguran sam da postoje mnogo efikasniji načini da se čuva dostojanstvo svoje države, ako im je zaista do toga stalo. Ali, ponekad izgleda da crnogorskim vlastima, i novim i starim, i nije ni stalo do toga. Samo vole da ostave takav utisak.

D. Vučićević je vjerovatno najveće dno u istoriji novinarstva, za njega se polumitski i zloglasni Krste Cicvarić doima kao Tomas Man, ali, zašto mu praviti merak i “reputaciju” i zabranjivati mu ulazak u Crnu Goru? Ovdje su uvijek i budale i zlonamjerni bili izuzetno lijepo primani i uvažavani. Što je neko više radio protiv Crne Gore, imao je više poštovanja kod ovdašnjih ljudi. Dakle - prava tema bi trebalo da smo mi, a ne jedan novinarski vrtni patuljak razobručenog diktatora.

Ko je sve u CG puštan i to uz policijski blagoslov, uvjeren sam da bi ova država istrpjela i ovoga provincijskog gebelsa.

Ideja da cijenu ovoga političkog gesta plati Petar Komnenić, dakle, jedan ozbiljan i profesionalan novinar, tek je perverzna. I uvredljiva za Crnu Goru.

Jedan je, naime, novinar, a drugi plaćenik i propagandista jednog duboko antisrpskog (i anticrnogorskog, naravno, antievropskog) režima.

Ipak, interesantna je strast sa kojom Vučić uživa u ovoj vrsti igre, tzv. “recipročnim merama”, koje, naravno da nisu recipročne. Ne postoji crnogorski Vučićević...

Odnosno, postojao je. Bio je, podsjetimo, to ovaj isti, ali tada kao plaćenik Mila Đukanovića i medijski službenik njegovog režima u ocvaloj fazi. (Isti položaj kao sada kod drugog gazde. On izgleda i ne umije drugačije. A ni oni.)

Ne vjerujem da su baš svi zaboravili - taj je radio najprljavije poslove za Đukanovića i njegov “dvorski krug”. Kao i čitava ta pink galaksija pseudo novinara, zapravo karikaturalnih propagandista.

Ali, ne može žena biti malo trudna - ako ste protiv zabrana, onda ste protiv svih zabrana. Čak i onih koje na prvi pogled djeluju tako pravedno ili nužno.

Uostalom, kad bi zabrane imale smisla, svakako se ne bi trebalo baviti izvođačima radova. Ali, o poslodavcima bi valjalo razmisiti: i jednome i drugome.

( Balša Brković )