Nijedan stih nije slučajan: Savremena poezija - "Lovac na vjetar" Slavice Ilinčić
Sumnja u realitet spoljnjeg svijeta počinje, kao i obično, sumnjom u sebe. I kakve god da su joj moći, kroz Riječ jedino stižemo do spoznanja
(Slavica Ilinčić: Lovac na vjetar, Kosmos izdavaštvo, Beograd, Nova knjiga, Podgorica, 2025)
Navikli smo da prvoj knjizi nekog pisca priđemo sa dosta obazrivosti, a što je, prije svega, rezultat našeg unaprijed formirang stava da se njome autor prije okušava i traži, a rjeđe potvrđuje zrelinom i cjelovitošću svog stvaralačkog vidokruga. Da takav prilaz zna da bude i pogrešan, najbolje pokazuje Slavica Ilinčić svojom najnovijom zbirkom pjesama “Lovac na vjetar”. Svojim stihovima ona je istovremeno potvrdila da pored talenta, kojeg nosimo svojim rođenjem, i naše literarno i životno iskustvo itekako daju pečat svemu onome što nam, kao kreativni izazov, otvara nove svjetove, a s njima i nove zagonetke. Ilinčićeva ovaj svijet ne pretražuje svijećom po mraku, njegove teške damare ona je već apsolvirala prije nego što je uzela pero u ruke. Krećući tragom zbivanja, sudbinskih preokreta, iznenadnih prosvjetljenja i spoznaja, gubljenja i vaskrsavanja koji se, kao istorijski postament, talože u ljudskoj memoriji, autorka je samo potvrdila da je sve to, bilo kao izazov, zagonetka ili činjenica, označilo i njeno iskustvo, njenu ideju, njenu duboku unutrašnju potrebu da progovori, posvjedoči ili samo napomene, imenuje.
Idući tragom prethodno rečenog, naš doživljaj poezije Slavice Ilinčić možemo podijeliti i sa ocjenom Petra V. Arbutine, u predgovoru zbirci, da (poezija) predstavlja “anticipaciju životnog iskustva i meditativnosti... ali i da proveri smisao i dramatičnost životnog puta, kao metafore, ali i kao iskustva”. Drugim riječima, šireći pred čitaoca, decidno i otvoreno, mapu složenih, dramatičnih tokova svijeta, autorka kroz najveći dio pjesama iščikava i sopstvenu poziciju i sudbinu. Proziva minula vremena jednako koliko i sebe sadašnju, ali uvijek ocrtavajući jasnu poziciju između zemaljske stvarnosti, kao egzistencijalnog fenomena, i ličnih bremenitih preokupacija. Ilinčićeva nam na taj način daje do znanja da je svijest o drugom i drugačijem, o nužnosti, neminovnosti, kao i nepojamnosti prirodnih i društvenih zakonitosti i ustrojstava, polazna i najvažnija tačka u formiranju našeg istraživačkog nerva i operativnosti logičko-misaonog puta. A s druge strane, sve to prati veoma jaki lirski narativ koji gotovo svaku pjesmu smješta u dodatnu, još dramatičniju auru, pružajući nam doživljaj zaokružene pjesničke cjeline u kojoj nijedan stih nije slučajan.
Istina, sve pjesme ne dosežu ono krajnje, najsnažnije vizionarsko dešifrovanje problema koji nas prate. Ali i kao takve, kroz svoj kompozicioni i dramaturški tok potvrđuju da je pjesnikinja svojom riječju jasno razgraničila mnoštvo nepoznanica pred kojima se i ona lično, kao svjesno biće, kao čovjek uopšte, nalazi od rođenja. Pjesme “Morbidna pjesma” i “Ekspresija” (navodim ih kratko, ilustrativno, samo kao napomenu), pored još nekih, u autorkinoj viziji, upućuju na život kao na dvosjekli mač: drama nastaje kada se višeglasja našeg izbivanja na zemlji, ili potiru, ili mimoilaze, trajući istovremeno na neki volšeban način, i primoravajući nas da se uvijek nanovo tražimo i prepoznajemo.
Još jedna dimenzija autorkinog, skepsom često protkanog, lirizma iskrsava u prvi plan: bez obzira što ga nerijetko izaziva i ogoljuje, ona se uspješno otima prenaglašenom individualizmu i pesimizmu koji su nerijetko, kao poetička smjernica, i danas utkani u savremenu pjesničku produkciju, kod nas, u Crnoj Gori, i šire. Oslonac i nauk takvom svom životnom stavu Ilinčićeva pronalazi u identitetskoj profilaciji istorijskog, duhovnog i kulturološkog miljea iz kojeg izrasta, istovremeno nudeći čitaocu širu odrednicu pojmovnika koji zagovara, a kojeg prepoznajemo u sljedećem: Slično zemljinoj teži koja nas drži za tlo, tako i socijalna, filozofska, etička, misaona upućenost na blisko (i dalje) civilizacijsko iskustvo omogućava čovjeku da opstojava u njegovoj orbiti; da mu sveopšta ogledna mapa toga svijeta bude i izazov i orijentir, i memorija i odabir; da nije sam, i da na taj način, koliko god se ljudska mjerila s vremenom krunila, mijenjala i tanjila, osigura mogućnost provjere sopstvene odgovornosti.
Otuda, u jednom broju pjesama, iako iskristalisane jakim lirskim nadahnućem, zaiskri duboko proosjećani damar istorijskog košmara, datuma, damar opomene, iskonski pratećeg doživljaja, memorijski upisanog u naše bivstvo. Sve to iskazano stoički, uvjerljivošću i snagom, unutrašnjim promišljajućim dahom sopstvene riječi i duhovnog samjeravanja, daleko od svake epske ogoljele uniformnosti, ne imenujući ni krivce ni pravdu, znajući da “pojmovna protočnost”, čak i kad je opstanak zajednice u pitanju, ima više lica (pjesme “Za preživjele...”, “Predaja”, “Borba”...). Pjesnikinja takve istorijske datume, bez euforije i pojačanih tonova, prisajedinjuje toku naše svijesti, ali, s druge strane, dovoljno sugestibilno da se takve i slične kataklizme mogu probuditi i danas, iznenada kao crna vulkanska lava koja se prethodno “kalila” u tamnoj utrobi čovječanstva. Stihovi iz pjesme “Zadušnice” (ciklus “Za vodom životvornom”) “Za njihove i za naše duše/ Voštanice palimo./ Za njihovu vječnu svjetlost/ I naš živi polumrak” samo podsjećaju da se istorija zla nikad ne smiruje.
I Slavica Ilinčić, kao i mnogi pjesnici, stavlja na ispit i sopstvenu Riječ. Sumnja u realitet spoljnjeg svijeta počinje, kao i obično, sumnjom u sebe. I kakve god da su joj moći, kroz Riječ jedino stižemo do spoznanja. A spoznanje? Objelodanjuje da je svijet neobuhvatljiv i u svojoj materijalnosti suviše parcijalan, disharmoničan, nepredvidljiv, često dijaboličan, kratkotrajan... Otuda je i Riječ “prisiljena” da svoju putanju ne iscrtava uvijek istim tempom i u istom smjeru. A kako se “Hrani nedostajanjem/ i živi u ovoj pustolini/ obavijena čežnjom/ I umirućom nadom/ kao ono što treba da bude/ I što mi znači lijek/ Kao riječ,”reći će autorka u jednoj pjesmi, ona, u suštini, postaje i opstaje pokretačem ad continuum svakog našeg traganja, preispitivanja, sumnje, i dijaloga.
Kao i svaka knjiga, tako i ova Slavice Ilinčić, neće izazvati, što je i očekujuće, unisoni doživljaj čitalaca. Ali, jedno je sigurno: neće ih ostaviti distantnim. Tim prije što kroz stvaralačku interpretaciju života i sama pjesnikinja traži svoje mjesto u njemu. A istovremeno potvrđuje da se ni pjesmom ne može reći sve, pitajući se također (“Pjesma koju nema ko da čuje”, na primjer) da li je uopšte moguće reći sve. Cjelovitost suda, idejna dorečenost, misaona dubina, principijelnost, dosljednost i drugi etički parametri - koliko ih je uopšte moguće doseći i, potom, obdržati kao konstantu? Pitanja koja sve češće i bezobzirnije nasrću na biće čovjeka i njegovu slobodu. Otuda i ne iznenađuje, a Ilinčićeva je to samo potvrdila, da se sve to - dvojnost, nedostatnost, stiješnjenost naše psihe i socijalnih koridora, dezavuisani odnos između suštine i forme, nekritički i često opozitni i isključujući etički kodeksi unutar zajednica ili individualnih relacija... - zapravo, sve brže zaogrće lažnom legitimnošću. Ne možemo, a da se ne upitamo: Koliko je takva legitimnost, u stvari, naša legitimacija, kao jedinke, (ne)osviješćenog subjekta? Iz takvog pitanja je, u stvari, i iznikla zbirka pjesama Slavice Ilinčić.
( Jovanka Vukanović )