SAD u ulozi "barona-razbojnika"

U izuzetno zanimljivom komentaru objavljenom krajem juna, bivši vodeći ekonomista u Trampovoj administraciji otvoreno priznaje (i odobrava) ono na šta su mnogi već sumnjali: funkcija Trampove spoljne ekonomske politike jeste da djeluje poput "barona-razbojnika" (robber baron) 21. vijeka.

Prvobitni "baroni-razbojnici" bili su pohlepni industrijalci koji su se obogatili putem monopolskih praksi u Sjedinjenim Državama tokom "Pozlaćenog doba" (Gilded age). Krajem 19. vijeka, ljudi poput Džona D. Rokfelera i Endrua Karnegija izgradili su ogromna bogatstva gušenjem konkurencije i naplaćivanjem basnoslovnih cijena u industrijama kao što su nafta i čelik.

Nazvani su razbojnicima jer je iskorišćavanje sopstvenih potrošača radi ličnog bogaćenja vjerovatno najomraženija poslovna praksa na svijetu. Pa ipak, upravo to je ono što SAD, hvali se Stiven Miran, rade proteklih godinu i po dana. Miran je do februara 2026. bio predsjednik Savjeta ekonomskih savjetnika predsjednika D. Trampa, a sada je član Odbora guvernera američkih Federalnih rezervi. On pozdravlja ovakav pristup, tvrdeći da donosi izvanredne rezultate Sjedinjenim Državama (stranci su nebitni).

Miran to, naravno, ne iznosi tako otvoreno. Zaodijevajući svoj argument u tehničke termine koji zamagljuju pune implikacije njegovog stava, on se poziva na ekonomsku ideju o "optimalnoj carini", koja kaže da zemlja može poboljšati sopstveni položaj uvođenjem zaštitnih uvoznih dažbina. Naravno, takva strategija funkcioniše samo ako je zemlja dovoljno velika da ima tržišnu moć u svjetskoj ekonomiji - to jest, ako se ponaša kao monopolista. Politika optimalne carine je na nivou države ekvivalent strategije koju je Rokfelerov Standard Oil usavršio 1880-ih.

Smanjenjem tražnje za robom koju prodaju njeni trgovinski partneri (i ekvivalentnim smanjenjem ponude sopstvenog izvoza na svjetskim tržištima), optimalna carina pomjera cijene na svjetskom tržištu u korist domaće privrede, suštinski primoravajući strance da plate veliki dio troška carine. Kada je carina postavljena na odgovarajući nivo, gubici zbog smanjenih koristi od trgovine bivaju više nego nadoknađeni monopolskim rentama. Gubitnici su trgovinski partneri te zemlje (kao i svjetska privreda u cjelini).

Iako je riječ o klasičnom primeru politike "osiromaši komšiju", Miran smatra da je to izuzetno povoljno za SAD, jer se njome "jednim udarcem ubijaju dvije muve". Pored monopolskih renti, takva politika omogućava saveznoj vladi da smanji neefikasnosti povezane sa domaćim porezima. Carine pune državni budžet, a taj prihod može da nadoknadi gubitke nastale smanjenjem drugih poreza, poput poreza na dohodak. Po njegovom mišljenju, ekonomska logika takvog pristupa je besprekorna.

Jedan od problema jeste to što SAD, uprkos svojoj veličini i prividnoj tržišnoj moći, možda ipak nemaju toliku sposobnost da natjeraju strance da plate cijenu carina kao što Miran vjeruje. Najnoviji podaci ukazuju na to da se najveći dio američkih carina, ako ne i njihov cjelokupan iznos, na kraju preliva na domaće potrošače.

Međutim, suštinski problem Miranovog argumenta krije se na drugom mjestu. Teško je povjerovati da u današnje vrijeme ima smisla da jedna velika sila tako otvoreno izvlači danak od drugih zemalja. Izlažući svoju hladnu ekonomsku računicu, Miran kao da uopšte nije uzeo u obzir gubitak ugleda i kredibiliteta koji su SAD pretrpele ponašajući se poput barona-razbojnika. Pad od međunarodno uvažene sile do statusa međunarodnog izopštenika možda nije lako izraziti u dolarima i centima, ali je njegova cijena, uprkos tome, veoma visoka.

Miran možda naročito ne mari za ugled Amerike u svijetu, ali je njegov ekonomski argument, u krajnjoj liniji, samoporažavajući. Kada ekonomisti raspravljaju o optimalnoj carini, obično žure da dodaju da ona ne funkcioniše na duge staze. Na kraju krajeva, u tu igru može da se uključi više od jedne zemlje. I Evropska unija i Kina imaju približno isti udio u svjetskoj trgovini kao Sjedinjene Države. Kada SAD povećaju carine kako bi poboljšale svoje uslove trgovine, druge svjetske trgovinske sile mogu učiniti isto. A budući da uzvratne mere poništavaju efekat na uslove razmjene, dok istovremeno uvećavaju gubitke nastale smanjenjem koristi od međunarodne trgovine (ostavljajući sve zemlje - uključujući i SAD - u nepovoljnijem položaju), one mogu predstavljati efikasno sredstvo odvraćanja.

Miran tvrdi da nije bilo odmazde kada je Tramp prvi put uveo svoje carine, što, po njegovom mišljenju, opovrgava ekonomiste koji su tvrdili da politika optimalne carine neće uspjeti. Ali, iako je odgovor EU zaista bio uzdržan, Kina je, zapravo, uzvratila na carine uvedene povodom "Dana oslobođenja". Obećavajući da će na svako novo povećanje američkih carina odgovoriti istom mjerom, kinesko Ministarstvo trgovine poručilo je: "Kina će se boriti do kraja ako američka strana bude riješena da nastavi pogrešnim putem". Na kraju su i SAD i Kina smanjile svoje carine.

Ironično je to što Miranova spremnost da javno izgovori ono što se obično prećutkuje praktično garantuje da će i drugi, uključujući EU, uzvratiti ako SAD istraju u primjeni logike optimalne carine. Jedno je tvrditi da se carine povećavaju zbog razloga nacionalne bezbjednosti ili radi obnove domaće prerađivačke industrije. To jesu uvjerljivi ciljevi unutrašnje ekonomske politike, čak i ako se može raspravljati o tome koliko su uvozne carine djelotvorno sredstvo za njihovo ostvarivanje. Sasvim je druga stvar, međutim, otvoreno reći, kao što to čini Miran, da je cilj izvući monopolsku rentu iz drugih zemalja manipulišući uslovima njihove trgovinske razmjene. Kada se to tako nedvosmisleno predstavi kao cilj politike, drugi će neminovno odgovoriti istom mjerom.

Bio sam među onima koji su se prije godinu protivili uzvratnim mjerama, jer sam vjerovao da je Tramp potpuno ravnodušan prema šteti koju bi visoke carine - bilo u zemlji, bilo u inostranstvu - nanijele američkoj privredi. Logika uzvratnih mjera funkcioniše samo ako politički lideri razumiju ekonomske posljedice visokih carina i pridaju značaj koristima koje donosi međunarodna trgovina. Paradoks je u tome što Miran, zamjenjujući Trampovu nelogičnost ekonomskom logikom koja sada u potpunosti opravdava odmazdu drugih zemalja, zapravo urušava sopstveni argument.

Trgovinska politika zasnovana na konceptu optimalne carine predstavlja ogoljeno ispoljavanje ekonomske moći s ciljem da se drugima nanese šteta, uključujući i dugogodišnje saveznike u Evropi i istočnoj Aziji. Takav pristup može donijeti, u najboljem slučaju, kratkoročnu korist, ali po cijenu gubitka meke moći i globalnog liderstva. Pored toga, on je ekonomski samoporažavajući i neminovno će se obiti o glavu onome ko ga sprovodi.

Autor je profesor međunarodne političke ekonomije na Univerzitetu Harvard

Copyright: Project Syndicate, 2026. (prevod: N. R.)

( Dani Rodrik )