Fidelity consulting: Djela Marka Miljanova javno dobro od 1971. godine, kako su prodata prava koja ne postoje

Kompanije Fidelity consulting objavio je video za koji navode da je snimljen u kancelariji direktorice narodne biblioteke Radosav Ljumović, Slavice Ilinčić, u kojem ona, saopštava da je Nova knjiga otkupila autorska prava na Djela Marka Miljanova i tako postala jedini, ekskluzivni vlasnik autorskih prava na određeni vremenski period.

Oni su pitali od koga su kupljena prava koja ne postoje, ko se legitimisao kao vlasnik nečega što od 1971. nije ničije, šta je tačno naplatio i na koji se žiro-račun "uplaćuje pokojniku".

Iz Fidelity consulting navode da "niko ništa nije prodao, nego je 'ekskluzivnost' izmišljena u kameru za potrebe samospašavanja Slavice od krivičnog procesa, pred grbom, u radno vrijeme što nije krivično djelo, ali jeste dijagnoza jedne izmišljotine".

Objavu Fidelity consulting na njihove Fejsbuk stranice prenosimo integralno:

"Postoji jedan video, freško snimljen u kancelariji, uz službeni PG grb na stolu, sa scenografijom koja poručuje: ovdje se saopštavaju masu, masu ozbiljne stvari. I zaista, direktorica Narodne biblioteke „Radosav Ljumović", svečano, samouvjereno i moćno, saopštava vijest kakva se ne čuje svaki dan: Nova knjiga doo je otkupila autorska prava na Djela Marka Miljanova i tako postala jedini, ekskluzivni vlasnik autorskih prava na određeni vremenski period.

Dodajmo – u vasioni.

Pročitajmo ovo još jednom, sporije, slog po slog. Neko je, naime, u dvadeset šestoj godini dvadeset prvog vijeka, u eri u kojoj se do cjelokupnog djela vojvode Marka dolazi u tri klika, kupio ekskluzivna autorska prava na pisca koji je umro hiljadu devetsto prve.

Da bi se razumjela puna veličina ovog poduhvata, treba se podsjetiti koga su to kupili. Marka Miljanova su za života pokušavali kupiti najozbiljniji kupci epohe: knjaz Nikola ga je obasipao činovima i dvorom u pokušaju da ga kupi; vojvoda Marko ga je iskulirao i otišao na Medun. Probala je i Porta, koja je kupovala pogranične glavare na veliko i usput; ni njima nije moglo bit’ da ga kupe.

Odbio je Marko, dakle, dva najjača štiha svog vijeka i umro nepotkupljen. A onda je, sto dvadeset pet godina kasnije, Slavici i Novoj knjizi uspjelo ono što nije uspjelo ni dvoru ni carevini za Markova života: da ga kupe.

Istorija prevara poznaje Viktora Lustiga, čovjeka koji je prodao Ajfelovu kulu. Ali i Lustig je, prevarant nad prevarantima, prodavao nešto što barem postoji. Ovdje je izvedena mnogo veća prevara: prometovana su prava koja su prestala da postoje prije pedeset pet godina i to pisca koji je umro prije sto dvadeset pet godina a što je sve saopšteno tonom kojim se saopštava otvaranje kioska brze hrane koji valja dimljene pileće batake.

Ne znamo kako je tekao pregovarački proces i iskreno žalimo što nijesmo prisustvovali tom činu, jer je to morao biti prizor za istoriju notarske službe. Ko je zastupao vojvodinu stranu? Advokat, medijum, spiritistička seansa u prostorijama izdavača ili možda Slavica? Je li ugovor potpisan mastilom ili ektoplazmom? Je li vojvoda tvrdo pregovarao, kako mu i priliči, ili je popustio na prvu ponudu, umekšan sa sto dvadeset pet godina čekanja na honorar? Nadamo se, zbog pravne sigurnosti, da je ugovorena i klauzula o raskidu za slučaj vaskrsenja.

A sad šalu na stranu, malo činjenica. Marko Miljanov Popović preminuo je 1901. godine. Autorsko pravo traje sedamdeset (70) godina od smrti autora i to ne zato što je zakonodavac romantičan, nego zato što poslije toga djelo pripada svima: to je civilizacijski dogovor star vijek i po, poznat svakom studentu prava do februara prve godine, a bibliotekarima, valjda, po službenoj dužnosti. Ali izgleda, ne i Slavici.

Markova prava istekla su najkasnije 1971., u godini kad je čovjek već bio na Mjesecu, a Nova knjiga doo je bila u mislima vudu lutki Vudstoka.

Od tada je literatura Marka Miljanova javno dobro, kao azbuka, kao Lovćen, kao gravitacija: besplatan, svačiji i ničiji. Kupiti ekskluzivna prava na njega izvodljivo je koliko i kupiti ekskluzivna prava na vjetar: možeš potpisati ugovor, uredno platiti, izdati fakturu sa PDV-om, sazvati i konferenciju za štampu ali vjetar će i dalje duvati svima, potpuno nesvjestan da je promijenio vlasnika.

A ako vam duvanje vjetra zvuči poznato, to nije slučajno: direktorica je kod Nove knjige , koja je kupila nepostojeća prava na Marka, objavila zbirku pod naslovom „Lovac na vjetar". Nova knjiga, dakle, ima zaokruženu specijalizaciju: prvo vjetar lovi u stihu, pa otkupi prava na koja nema pravo, pa ga na kraju i fakturiše.

Vrhunski biznis model: vertikalna integracija nedostižnog.

Tu se postavlja pitanje za anale obligacionog prava: od koga su kupljena prava koja ne postoje? Ko se to legitimisao kao vlasnik nečega što od 1971. nije ničije? Šta je tačno naplatio i, čisto tehničko potpitanje, na koji se žiro-račun uplaćuje pokojniku?

Jer ovdje su, matematički, samo dvije mogućnosti, i obje su božanski divne. Prva: neko je zaista prodao ono što nije njegovo (a nije ničije) što u Krivičnom zakoniku ima ime, član i stav, i što bi značilo da je Nova knjiga žrtva prevare stoljeća, u kom slučaju joj iskreno preporučujemo da podnese prijavu gdje ćemo rado pratiti suđenje.

Druga: niko ništa nije prodao, nego je „ekskluzivnost" izmišljena u kameru za potrebe samospašavanja Slavice od krivičnog procesa, pred grbom, u radno vrijeme što nije krivično djelo, ali jeste dijagnoza jedne izmišljotine.

I da ne bude da je ovo prvi put da neko dira u Markova djela bez ekskluzivnih papira: jednostavnim upitom u COBIS, vidimo više izdanja i to „Djela", Beograd, Prosveta, 1947. „Djela", Podgorica, CID, 1996. „Djela", Podgorica, CID, 2001.

Tri izdavača, dvije države, nula plaćenih prava jer prava, zapamtite, nema.

Dakle, na Djela Marka Miljanova nema ekskluziviteta pa je ista mogla da objavi bilo koja izdavačka kuća od Podgorice do Rejkjavika. Naravno, uz prethodno objavljen tender!

I da završimo tamo gdje bi vojvoda Marko počeo. Čovjek je naučio slova u pedesetoj godini što je dokaz da za čitanje nikad nije kasno.

U „Primjerima čojstva i junaštva" ostavio je najkraću definiciju javne etike na ovom jeziku: junaštvo je braniti sebe od drugih, a čojstvo braniti druge od sebe.

Da prevedeno Slavici: junaštvo je braniti dobavljača izmišljenim pravima. Čojstvo je raspisati tender i zaštititi budžet od sebe.

Vojvoda Marko je tu čast zaslužio, a ne da ga ekskluzivno kupuju i prodaju za šaku eura", piše u objavi Fidelity consulting.

( D.C. )