Neuporedivi osmjesi dvije globalne ikone: Stoljeće Merilin Monro

Ove se godine obilježava stogodišnjica rođenja Merilin Monro. Planetarno popularna holivudska zvijezda o čijem je javnom i privatnom životu gotovo sve poznato, našla se u fokusu zanimanja svjetskih medija.

Iako se već poznato ponavljalo nije smanjivalo interes javnosti za fenomen pin-up modela Norme Džin Mortensen koja se preobrazila u pop ikonu Merilin Monro. Godinama je, a također i danas, taj fenomen sagledavan iz raznih domena. Od filma i popularne kulture do psiholoških i socioloških analiza i studija pokušava se odrediti na čemu se zasniva neupitan status mita Merilin Monro. U kolikoj se mjeri ovaj fenomen odražava u savremenoj likovnoj umjetnosti potvrđuje primjer popart umjetnika Endija Vorhola. Njegovo djelo Shot Blue Marilyn Monroe, iz 1964. godine, postalo je jedan od najpopularnijih simbola likovne umjetnosti dvadesetog stoljeća. U savremenom društvu koje posebno određuje fenomen konzumerizma, kultura izloga u kojem se sve nudi i sve se prodaje pop-art je našao bogato izvorište za svoju umjetnost. Tako su boce coca cole, razne konzerve, predmeti praktične upotrebe, stripovi ili posteri, između ostalog, postali elementi nove popart ikonografije.

Sve ono što pripada dekoru svakodnevne stvarnosti, fenomenu današnjice u kojoj mediji igraju snažnu ulogu, gdje također spadaju masovna privlačnost, marketing, reklame, Teodor Adorno je nazvao sintagmom kritičarskog tona “industrija kulture”. U toj se i takvoj stvarnosti ne eksploatiraju samo predmeti masovne potrošnje nego i zvijezde društva spektakla i glamura poglavito one iz svijeta filma. U tom smislu a u duhu vremena Merilin Monro postaje svojevrsni proizvod, umjetnička roba koja se uspješno plasira na tržištu. Promatrano u ovom kontekstu nametnula mi se misao kao problem vezan za spomenutu Varholovu sliku. Naime da li je popularnost jednog umjetničkog djela nužno proporcionalna njegovoj formalno estetskoj kvaliteti ili ta popularnost proizlazi iz kulturnog značenja motiva koji se prikazuje. Upravo mi se to čini indikativno za Vorholovu sliku Shot Blue Marilyn Monroe. Smatram da slavi ove popart slike prije doprinosi slava holivudske zvijezde nego što je posrijedi neka izuzetna likovno estetska kvaliteta djela. Jer, gledano upravo likovno estetski u istom su rangu ako ne i inventivniji u kreativnom smislu Vorholovi portreti slavnih žena Elizabet Tejlor, Tine Tarner ili Brižit Bardo. Da spomenem samo neke.

Do koje mjere industrija likovne pop kulture može profitirati, govori podatak da je na jednoj aukciji u Njujorku 2022. godine Varholova slika o kojoj je ovdje riječ bila prodana za tada rekordnih 195 miliona dolara. Tim je povodom Džorž Frej, predsjednik odbora Zaklade Tomas i Doris Aman, izjavio kako slika Merliin Monro govori o njenoj “neumanjenoj vizualnoj moći u ovom tisućljeću”. Ali još su znakovitije njegove riječi u kojima ističe kako su “zaboravljene strašne okolnosti njezina života i smrti” te zaključujući kaže “ostaje samo zagonetni osmijeh koji je povezuje s drugim tajanstvenim osmijehom, onim ugledne dame Mona Lise”. U čisto likovnom značenju umjetničkog djela i njegove slojevitosti, uspoređivati Vorholovu Marilyn Monro, možda i najznačajnije popartističko djelo s remek djelom slikarske umjetnosti kakvo je Leonardova Mona Liza Đokonda veoma je problematično. Ali logika kapitala ima jasno koncipiranu strategiju što u ovom konkretnom slučaju znači da usporedba s Leonardovim najznačajnijim djelom automatski povećava status Vorholove slike. Dakle, ako se kaže da su Mona Liza Đokonda i Merilin Monro usporedive kao kulturne ikone to samo govori o tezi, odnosno o recepciji i društvenom statusu slike. Tako su obje slike postale paradoksalno kazano mnogo više od umjetničkog djela. One u ovakvom kontekstu nadilaze sebe, što znači da nastavljaju egzistirati kao globalno prepoznatljivi simboli, kao opšta mjesta u istoriji umjetnosti. Međutim, kada se pređe s razine kulturnog mita na razinu samog portreta i počne govoriti o srodnosti njihovih osmijeha, tada se ulazi u područje gdje su razlike mnogo veće od sličnosti. Đokondin je osmijeh nastao kao rezultat posebno složenog slikarskog procesa koji i danas izaziva interesovanje stručnjaka i ljubitelja umjetnosti. Neodređenost osmijeha Mona Lize također proizlazi iz načina na koji je njeno lice slikano, kako je modelirano suptilnim prelazima tonova, onim leonardovskim sfumato postupkom što posebno doprinosi sugeriranju psihološke ambivalentnosti izraza mlade renesansne gospe. Niti stručnjak niti promatrač slike ne može sa sigurnošću reći što Đokonda osjeća, kome se tajnovito smješka podjednako usnama i očnim kapcima. Upravo iz takve neodređenosti nastaje taj opštepoznati osjećaj misterija. Kod Vorholove Merlin Monro situacija je bitno drugačija. Lice holivudske zvijezde nije tretirano kao psihološka studija osobe, kao umjetnikov pokušaj da izrazi nešto od tajne bića tragične heroine. Upravo slikarskim postupkom, tipičnim za Varhola, umjetnik je odabrao fotografiju slavne glumice i tehnikom sitotiska prenio je na platno intervenirajući dodatno kolorističkim akcentima. (Tako je nastala serija varijacija istog portreta.) Na ovaj je način Vorhol reprodukciju medijske slike pretvorio u ikonu pop-kulture. Stoga u duhu popartističke estetike ili filozofije psihološko nijansiranje glumičinog portreta nije u središtu Vorholovog načina izražavanja. Posebno ako imamo u vidu slikarevu izjavu: “Razlog zbog kojeg slikam na takav način leži u tome što želim biti stroj, i osjećam da svaku stvar koju učinim poput stroja upravo tako želim učiniti”. Treba dodati i ono što kaže E.L. Smit u jednom tekstu o ovom umjetniku. “Nije sigurno je li Vorhol osobno intervenirao u izradi slika koje izlaze pod njegovim imenom, jer je uvjeren da umjetnost mora imati podjednako značenje anonimnosti, kao i život oko nas”. Vorhol svjesno reducira individualnost i pretvara osobu u znak masovne kulture. Zbog rečenog teško je prihvatiti Frejovu tvrdnju da postoji stvarna srodnost između osmijeha Mona Lize Đokonde i Merlin Monro. Ako promatrač Varholove slike vidi u glumičinom licu tugu, krhkost bića, ili slutnju tragedije to proizilazi iz njegova poznavanja životne priče nesretne zvijezde. a ne onoga što je Vorhol izrazio njenim portretom.

Dakle, Mona Liza Đokonda i Merlin Monro se mogu samo uspoređivati kao umjetnička djela u kontekstu globalnih simbola a ne u kontekstu umjetničkih koncepcija jer se zasnivaju na radikalno drugačijem načinu izražavanja. Zato Frejeva usporedba može biti održiva samo na jednoj razini ali je neodrživa na drugoj. U kontekstu savremenog društva liberalnog kapitalizma, u spektakularnim aukcijama se ostvaruju senzacionalni rekordi prodaje umjetničkih djela u milijunskim ciframa kao što je bio navedeni slučaj sa Shot Blue Marilyn Monroe, što je automatski izazvalo pozornost svjetske javnosti. U smislu materijalnog vrednovanja najpopularnijih dama u istoriji umjetnosti razlike su takođe bitne. Osmijeh Vorholove Merlin Monro kao ikone pop -arta može varirati, zavisno o aktuelnom trendu ili duhu vremena dok osmijeh Leonardove renesansne gospe Mona Lize ostaje neprocjenjiv. Zato se Đokonda i danas spokojno smješka milionima posjetitelja pariškog Luvra. Izložena iza neprobojnog zaštitnog stakla čini se kao da nas posmatra s onu stranu života.

( Dimitrije Popović )