Ukus nepristajanja i moć prijateljstva: Dijaloški književni eseji - "Pisci svijeta”", razgovori Branke Bogavac

Pisci svijeta, nova knjiga iz velike edicije Razgovori u Parizu, obradovaće ljubitelje i poštovaoce značajnih i vrijednih ostvarenja autorke Branke Bogavac. Njeni sagovornici su znameniti, reprezentativni pisci epohe: Horhe Amado, Fransis Ponž, Andrej Bitov, Nikolae Breban, Antonio Tabuki, Anatolij Ribakov, Frederik Begbede, Fernando Arabal, Ernesto Sabato, Andrej Sinjavski, Giljermo Kabrera Infante, Januš Glovacki, Vasil Vasilikos, Olžas Suljejmenov, Pol Oster, Viktor Jerofejev, Atik Rahimi, Vladimir Kornilov, Adam Zagajevski, Mišel Bitor, Genadij Ajgi, Efim Etkind, Đerđ Konrad. Ovi intervjui predstavljaju dragocjeno svjedočanstvo jednog vremena, sadrže esenciju estetske, etičke, filozofske i poetičke misli dvadesetog stoljeća i emaniraju nepatvoreni sjaj autentičnosti, neposrednih susreta i žive komunikacije u kojima su nastajali. Sve je manje takvih ostvarenja koja pripadaju ovom žanru - stoga se i Brankini intervjui doimaju kao unikatni, fini “ručni rad”, sa utkanim ljudskim darom, vještinom i posvećenošću.

Razgovori su vođeni posljednjih desetljeća dvadesetog i prvih decenija dvadeset prvog vijeka, većinom u “glavnom gradu svjetske književnosti” - Parizu, ali neki susreti upriličeni su i na jugu Francuske (Tabuki), u Budimpešti (Konrad), Beogradu (Kornilov), Crnoj Gori (Januš Glovacki).

U zavisnosti od teme i sagovornika, intervjui Branke Bogavac, od jednog trenutka i povoda, pretvaraju se u prave male autobiografije stvaralaca, u metatekstualne komentare, aksiološka razmatranja i kritičke sudove, u polemike, memoare, ali iznad svega - svaki od ovih dragocjenih darova predstavlja po jedan dijaloški književni esej. U knjizi Pisci svijeta čitalac je bez ostatka u literaturi, bez obzira na publicistički okvir. Intervjuer je kompetetni čitalac, visoki stručnjak na području književnosti i lingvistike, sa dugim profesionalnim iskustvom u novinarstvu i publicistici, tako da su ozbiljnost pristupa, posvećenost sagovorniku, predanost novinarskom zadatku koji rezultira djalogom kao (meta)literarnom činjenicom - uvijek neupitni.

Sagovornicima se otvara prostor za saopštavanje i komentarisanje individualnih autorskih poetika, a to često uključuje i sagledavanje šire slike svijeta, promišljanje stvarnosti i istorijskog trenutka koji je određeni umjetnički odabir učinio nužnim ili opravdanim. Tok razgovora prirodno ostavlja mjesta za introspekciju i refleksije, komentarisanje društvenih okolnosti u kojima je pisanje i/ili objavljivanje djela često povlačilo izvjesne, ne uvijek pozitivne, konsekvence. S druge strane, paradoksalno, po tajanstvenim zakonima koje sam život postavlja, sve te okolnosti za “posljedicu” imaju i nastajanje remek-djela.

O “arhitekturi razgovora”

Bogavac je intervjuer sa izuzetnim talentom za vođenje razgovora, ne samo zato što uvijek postavlja odlična pitanja, već i zbog osobenog stila koji podrazumijeva neposrednost i nenametljivost u konverzaciji, kojom znalački upravlja i svojom ličnošću i stavom, komentarima, napomenama i pažljivo biranim citatima, a ponekad, premda vrlo rijetko - i sasvim spontanim “upadicama”, ako je to u funkciji dijaloga. Ona nikada ne naglašava sopstvenu autorsku poziciju: gost je taj koji treba da se izrazi, otvori, govori o svom djelu, prilikama u kojima je nastajalo, o (ne)angažovanosti, o autorskoj i o poetici/poetikama doba, o životu i literaturi uopšte.

Ilustrovaćemo ovo u posebnom osvrtu na dva intervjua iz ove knjige.

Horhe Amado, humanista, demokrata, ponosan na svoj rasno izmiješani, “raznobojni” Brazil, objašnjava kako je od proskribovanog, strogo zabranjenog autora postao proslavljeni brazilski i svjetski pisac, jedan od najomiljenijih i najbližih svom narodu, te zašto je dosljedno odbijao svaku mogućnost da učestvuje u vlasti na bilo kom nivou i, najzad, zbog čega je pisac u njegovoj zemlji često veći autoritet od političara. U odgovorima koji sadrže elemente memoarske proze Amado svoje stavove ilustruje primjerima iz života. Jedan od pamtljivih je slučaj nekadašnjeg željezničkog radnika kojeg je upoznao po završetku rata kao žestokog borca za narodna prava i socijalnu jednakost, a koji zatim postaje sindikalni funkcioner i brzo napreduje u karijeri. Susret poslije deset godina donosi razočaravajuće saznanje: “taj čovjek nije više imao nikakve veze sa onim što je bio”, “nije taj više nikog i ništa branio”, čak i ta mala vlast koju je stekao učinila je da zaboravi na sve svoje nekadašnje principe i ideale. Bio je spreman na sve da sačuva tu vlast. I njegove bivše ideje nisu više imale nikakvog značaja. Uz napomenu da zna još mnogo takvih primjera, Amado zaključuje: “Vlast ima takvu moć korupcije da kvari i najčistije karaktere, ona poništava svaku lojalnost, bila ona prema domovini, životu, borbi za nadu, vlast sve degradira, vlast kvari, vlast likvidira čovjeka u čovjeku.”

Na saopštene stavove se nadovezuje, a odnosi se na knjigu Tokaja Grande, tema ideologije. Horhe Amado ne vjeruje u njih, jer sve vode vlasti, ne rješavaju probleme, ne donose sreću čovjeku, “kako su to neki idealisti mislili na početku”. U odgovoru na dio pitanja u kojem Bogavac citira rečenicu iz pomenute knjige (“Ideologije su stvorile i Hitlera i Staljina”), Amado podsjeća na činjenicu da su i fašizam i komunizam nekada bile ljevičarske ideologije (“a pogledajmo u šta su se izrodile”). Ono u šta uvaženi gost ovog intervjua čvrsto vjeruje jeste prijateljstvo, a pitanje u kojem interjuer pominje Dvije smrti Kinkasa - usmjerava tok razgovora i ka ovoj temi. Amadov odgovor sažima tematsku okosnicu i upečatljivo predstavljanje književnog junaka Kinkasa, koji napušta svoju srednju klasu i “bijedni malograđanski život bez horizonta”, gdje je sve prividno, lažno i groteskno, kako bi se “priključio narodu, postao čovjek iz naroda”, makar i skitnica, ali gospodar svoje sudbine, dio jednog svijeta “gdje prijateljstvo igra ogromnu ulogu”. Ovim riječima autor umnogome oslikava sopstveni portret. Amado i sebe predstavlja kao čovjeka iz naroda, a djelovi intervjua u kojima govori i o ličnom životu, o svojoj privatnoj lličnosti - upotpunjuju memoarski i autobiografski narativ, uz svojevrsnu gradaciju vrijednosti - od onih sumnjivih, varljivih, ispraznih i lažnih, pa do najsvjetlijih, pouzdanih i pravih. Nekada zabranjeni, “subverzivni” pisac, kasnije sedam puta kandidat za Nobelovu nagradu i počasni doktor univerziteta širom svijeta - ističe ljubav i prijateljstva kao najveće vrijednosti u svom životu. Uz književnost, naravno, čija je priroda već po sebi “subverzivna”. Amado je bio osvjedočeni borac za dostojanstvo “malog čovjeka”, što potvrđuje i ovaj intervju.

Fransis Ponž je jedan od najinteresantnijih i najoriginalnijih pjesnika i mislilaca, čija se “tiha revolucija” dešava u samom jeziku kao sosirovskom sistemu, između oznake i označenog, u lingvističkom kôdu. “Ukus nepristajanja”, naslov genijalno izveden iz Ponžovih odgovora, predstavlja onu jaku poziciju teksta koja diskretno najavljuje izvjesni tonalitet i formira finu auru oko vidokruga čitaočevih očekivanja. A ovaj razgovor jeste upravo jedan od onih tekstova koji imaju moć da pomjere granice tog horizonta.

Svojom izgrađenom strategijom postavljanja pravih pitanja u pravom trenutku, autorka postaje “arhitekta razgovora” koji znalački usmjerava i preusmjerava tok kazivanja, sve vrijeme suptilno održavajući potrebnu tenziju između pitanja i odgovora. Na taj način intervjuer održava i pojačanu pažnju, napeto iščekivanje čitaoca koji pomno prati razgovor od uvoda do ishodišta, svojevrsne poente. Jer, kao što je već zapaženo u teorijskim i analitičkim pristupima ovom žanru - pored dokumentarnosti, koja sama po sebi ne mora da umanjuje literarnost, intervju karakteriše i svojevrsna dramska tenzičnost, a to je još jedan kvalitet koji ga približava književnosti. Naročito - ako su sagovornici pisci. Odista, ima literarno-publicističkih kreacija sazdanih od pitanja i odgovora u kojima određeni djelovi razgovora korespondiraju sa klasičnim etapama dramske radnje, od uvoda do raspleta. U knjizi Pisci svijeta takav je, između ostalih, i ovaj intervju.

Ponž, najstariji Brankin sagovornik, koji je svjedočio smjenu epoha i pamti kako je izgledao svijet prije Prvog svjetskog rata, koji je poznavao Valerija, Koktoa, Galimara... - upisuje kao u kamen, preciznom rukom i sa svojim “dubokim ukusom” znalca, stvaraoca, pomnog istraživača i filozofa jezika - sopstveno nepristajanje. Do te revolucionarne note dolazimo postepeno, pošto nam u uvodnom dijelu bude predočen i objašnjen Ponžov “stvarizam”, svijet predmeta neodvojiv od svijeta jezika, koji ovaj umjetnik pretvara u poeziju.

Konstatacija intervjuera iskazana u okviru jednog pitanja rečenicom - “Vi ste slikar mrtve prirode riječima” - polako usmjerava tok razgovora. Ponž govori o tome kako treba “voljeti riječi” i birati samo one prave, koje odgovaraju onome što se hoće izraziti, ne pristajati na manje od toga. “Treba odbaciti neadekvatne izraze za saopštavanje svoje emocije.” Odbacivanje je izbor koji govori o dubokom ukusu za riječi. Ovo odbacivanje, nepristajanje povezano sa ukusom, postavlja premisu iz koje će se razvijati glavne ideje razgovora.

Kroz pitanja koja će u nastavku postavljati, Bogavac polako poziva i priziva Ponžove prijatelje i poštovaoce - pisce, filozofe, likovne umjetnike koji su obilježili epohu. Kami, Brak, Pikaso, Sartr, Morijak... uključuju se simbolično u ovaj široki dijalog koji postaje sve zanimljiviji i intrigantniji, kroz podsjećanje na ono što su rekli o Fransisu Ponžu - a izbor citata je antologijski i uvijek u funkciji. Blagi porast tenzije između pitanja i odgovora sada se pojačava i intervju “raste”, ide ka svojoj kulminaciji dok Ponž razrađuje i objašnjava sopstvena shvatanja o revolucionarnosti i subverzivnosti literature, ali ne kroz svijet ideja i objašnjenja, već samih jezičkih znakova koji objavljuju i ukidaju, imenuju i stvaraju predmete izdvajajući ih “iz prethodnog haosa”. Ovladati jezikom znači stvoriti svijet, u tome je odgovornost i revolucionarnost, moć i značaj pjesnika. Ali govori i o stvarnim ideologijama (komunizam) i sa njima povezanim pravcima (nadrealizam), kojima je u mladosti pripadao i kasnije ih odbacio. Kao ni Amado, Ponž ne vjeruje u ideologije, ali vjeruje u subverzivni potencijal riječi, u djelovanje u jeziku, opiranje “novogovoru” kao jeziku ideologije, “jer se jezik ideologije obraća čovjekovoj slobodi.” Govori o idejama što stare s vremenom, koje nam čak nisu ni potrebne: “Potrebno nam je samo da se izrazimo.”

Svojevrsnu kulminaciju i zaključak u tom smislu predstavlja rečenica: “Ja sam uvijek bio patriota francuskog jezika.”

Laganiji i mekši tonovi prisutni su kao nit tokom cijelog razgovora, u pasažima sa elementima autobiografije i memoarske proze, a najviše u završnom dijelu intervjua.

Prijateljstvo je takođe tema - i to je još jedna paralela sa Amadom. Ponž pristaje da govori o ličnostima koje je dobro poznavao. Na primjer - o prijateljstvu između Pikasa i Braka, o tome kako je Pikaso, suprotno uvriježenoj predstavi o njemu, formiranoj na osnovu kazivanja nekih savremenika - umio da bude plemenit i osjećajan čovjek i iskren prijatelj. Misao tog genija bila je “kao munja” i odmah se pretvarala u vizuelno. A Žorž Brak bio je najfiniji i najdublji mislilac među slikarima. (Svakako, u mrtvoj prirodi na slikama ovih utemeljivača kubizma ima nečega što podsjeća na Ponžove umjetničke koncepte i poeziju.)

Nadrealisti ga odavno ne zanimaju kao nekadašnji komunisti i socijalisti, ali su mnogi od njih ostali njegovi prijatelji. Bilo ih je i u Beogradu, koji je posjetio “u godini kada je prvi čovjek poletio u vasionu”. Sjećanje na Jugoslaviju, neponovljive prizore i atmosferu, ljepote i specifičnosti njenih republika, ispunjavaju posljednje stranice intervjua. Pominje i ljude koji su znali francuski jezik, a bilo ih je više nego što je očekivao.

Međutim, jedno od mjesta u intervjuu koje ostaje da lebdi “u vazduhu” još dugo poslije čitanja jeste sljedeće: “Koja su iskušenja kojima pisac ne smije da podlegne? - Među najopasnijima je ono da se prepusti klizanju nekoj ideologiji...”

Nepristajanje Fransisa Ponža odnosi se na neodgovarajuće riječi, one koje njegov ukus odbacuje jer ne izražavaju njegovu misao i emociju na pravi način, na ideologije, jer je njihova strana - rat, ali i na spektakle nadrealista koji su mu inače bili bliski, performanse, negiranje svega - jer to se protivi njegovom vaspitanju koje je “kao iz doba Katula”; zatim - na svijet bez rječnika, jer neimenovane stvari predstavljaju haos (“Rječnik je sigurna vrijednost.”) Ponž se pita treba li još uvijek podsjećati na to da prava djela imaju više mogućnosti da promijene čovjeka od čizme zavojevača. Opet je riječ o ukusu, ukusu nepristajanja, što je, ponovićemo, ujedno naslov, maestralno izveden iz razgovora kao sinestezija i metafora u jedinstvu; polisemičan je i otvara brojne veze sa mnogim mjestima u ostalim intervjuima.

O ideologijama i njihovim pogubnom uticaju

Postoji nešto zajedničko svim piscima sa kojima je razgovarala Branka Bogavac, neka “srodnost” po kojoj se jedni u drugima ogledaju, i kao pisci i kao ljudi. Svi su humanisti, istražuju mogućnosti ne samo pisanja nego i postojanja boljeg svijeta, makar “samo” kroz literaturu - ili isključivo na taj način - i čine to čak i poslije razočarenja u ideologije i ideologe, “propalu istoriju” i koncepte stoljeća. Kao stvaraoci, raspeti su između književnosti kao umjetnosti sa jedne, i angažovane literature s druge strane (kako naći pravu mjeru u svemu tome - dilema je koja je mučila i Danila Kiša) - jer je njihova potreba da estetski izraze svoj svijet neodvojiva od stvarnog svijeta i vremena u kojem žive.

O ideologijama i njihovim pogubnom uticaju na ljudski život razmišlja i Andrej Bitov, “čovjek koji se sudara sa životom”, jer pisac jeste to, po njegovoj definiciji. U uvodnom dijelu intervjua, Branka Bogavac ga predstavlja i kao jednog od “pokretača pobune (što mnogo podsjeća na češku ‘baršunastu revolucuju’) sovjetskih pisaca 1979. godine protiv estetske književno-ideološke cenzure koja ih je sputavala na najgluplji način”. Bitov objašnjava zašto pisac, čija je prvenstvena uloga i pravo opredjeljenje da “prevodi osjećanja”, postaje društveni radnik. Zanimljiva priča o događajima još iz vrijemena Hruščova, o pobunjenicima koji su ugušili svoj sopstveni revolt, o tome kako je nastajao roman Puškinov dom, razmišljanja o angažovanosti ruske inteligencije, humanizam jednog svestranog pogleda na svijet - ispunjavaju stranice ovog intervjua. Branka Bogavac skreće pažnju na paralelu između Raskoljnikova Dostojevskog i junaka Puškinovog doma, što Bitov potvrđuje, a napominje i to da ga sa tim piscem vezuje srodstvo “njihovog zajedničkog svijeta”. Zanimljivost da je u jednoj svojoj ranijoj priči opisao scenu kakva već postoji kod Dostojevskog, a da to nije ni znao (jer, da jeste - nikad je ne bi napisao), takođe govori o pomenutom srodstvu: “To prvo razbjesni čovjeka, a poslije samo potvrđuje da smo svijet gledali na isti način ili da smo gledali isti svijet.”

(Kraj naredne subote)

( Dr Gordana Leković )