INTERVJU Perić za “Vijesti”: Politika postala spektakl koji građani plaćaju

Da je u Podgorici uvedena prinudna uprava, otvorili bismo vrata situaciji gdje o svemu odlučuje nekoliko ljudi sa izrazito smanjenom mogućnošću kontrole. To je uvijek plodno tlo za bujanje korupcije, a štetu koju ona uzrokuje na kraju plate građani: od cijene političkih dilova pa sve do neefikasnoti sistema, kazao je u intervjuu za “Vijesti” predsjednik Skupštine Glavnog grada Srđan Perić.

Prema njegovim riječima, pravo pitanje je: kome šteti novi nivo kontrole i javnosti rada - građanima, koji dobijaju veću mogućnost da prate kako vlast funkcioniše ili vladajućoj političkoj klasi kojoj više odgovara da odluke prolaze bez dovoljno nadzora.

“Mislim da je odgovor prilično jasan”, poručio je Perić.

On naglašava da ovu situaciju vidi kao “priliku da se javnost uvede kao dodatni arbitar u procesu donošenja odluka - kao zaštitnik opšteg dobra”. Upozorava na to da “politika sve više klizi ka neprestanom spektaklu sa malo suštine koja je vezana za zadovoljenje potreba građana da imaju efikasan i pravedan sistem”.

Perić ističe i da “kada ne postoji jasna predstava kakav grad želimo za deset, dvadeset ili trideset godina, onda se problemi rješavaju parcijalno i improvizovano”.

“A improvizacije su uvijek skuplje i manje efikasne od planskih rješenja”, ocijenio je predsjednik Skupštine Glavnog grada.

Kako Vi vidite ostavku nekadašnje predsjednice gradskog parlamenta Jelene Borovinić Bojović, ali i podršku Demokratske narodne partije (DNP)?

Ostavku gospođe Borovinić Bojović sam označavao kao lični čin. Sa druge strane, ta ostavka je stvorila potrebu da bude izabran novi predsjednik Skupštine jer bismo u suprotnom ušli u uvođenje prinudne uprave koja je bila nepovoljna opcija po građane, jer ona suštinski znači određenu vrstu vanrednog stanja na lokalnom nivou. Da se ona dogodila, otvorili bismo vrata situaciji gdje o svemu odlučuje nekoliko ljudi sa izrazito smanjenom mogućnošću kontrole. To je uvijek plodno tlo za bujanje korupcije, a štetu koju ona uzrokuje na kraju plate građani: od cijene političkih dilova pa sve do neefikasnosti sistema.

Podsjetiću i da je najmanje 37 od 59 odbornika tvrdilo da je prinudna uprava loše rješenje koje se ne smije dopustiti. Ne zaboravimo ni da je u oko dvije godine vlast dva puta gubila većinu, da nije htjela ni da ide na nove izbore, što bi bio fer izlaz. Pozivali smo sve subjekte da ponude rješenje koje vodi izboru predsjednika Skupštine. Rješenje se moglo pronaći bez nas, ali nije bilo spremnosti i/ili sposobnosti da se ono realizuje.

Polazeći od svega rečenog, Preokret je tada ponudio model koji je mogao da podrži ko god je htio - i sa jedne i sa druge strane. Po ko zna koji put ponavljam da smo to činili iz vanblokovske pozicije jer je upravo to bila jedina mogućnost da se izbjegne prinudna uprava koja bi u konačnom suspendovala i sam parlamentarni život na nivou Glavnog grada. Na kraju je taj model dobio dovoljan broj glasova. U tom smislu smo smatrali, a to i sada smatramo, da je pomjeranje fokusa sa te činjenice ka tome ko je dao podršku izmještanje iz suštinskog u proceduralno polje. Ponavljam, model je bio ponuđen svima bez ikakve restrikcije ko ga može prihvatiti. Bilo kakav drugačiji pristup bi značio napuštanje vanblokovske pozicije.

Kako komentarišete to što se zasjedanja gradskog parlamenta u proteklih godinu dana nerijetko pretvaraju u nadmetanje za poene na društvenim mrežama, a često i preuranjenu predizbornu kampanju, bez konkretnog efekta po kvalitet života građana?

Uopšte uzev, ne samo kod nas, politika sve više klizi ka neprestanom spektaklu sa malo suštine koja je vezana za zadovoljenje potreba građana da imaju efikasan i pravedan sistem. Sa rastom populističkih tendencija koje podstiču potrebu za estradizacijom politike, taj problem postaje sve izraženiji. Nijesmo ni mi imuni na tu pojavu. Međutim, važno je razumjeti da to nije nepoznat model: slične procese vidimo gotovo svuda gdje postoji parlamentarna demokratija.

Suštinsko pitanje je, međutim, koliko nas takav način vođenja politike košta kao zajednicu? Uz to, otvara se i još značajniji problem: dolazimo postepeno do situacije da do rješenja ne dolazimo na osnovu pouzdanih podataka i istine, već na osnovu neistina, poluistina, spinova… Kao rezultat imamo činjenicu da umjesto stručnosti dobijamo površnost i, na kraju, umjesto demokratije samovolju.

Zato model koji promovišemo upravo polazi od toga: da svako bude suočen sa svojim odlukama i njihovim posljedicama. Otud i toliki otpori prema njemu, jer se dugo gradi obrazac u kome se izbjegava suočavanje sa rezultatom odluka.

Dosadašnja imenovanja članova odbora direktora, rukovodilaca gradskih preduzeća i lokalnih organa izazvala su kritike kod dijela javnosti, koja smatra da u tim procesima presudnu ulogu imaju partijski kriterijumi i članstvo. Kako ocjenjujete dosadašnju kadrovsku politiku i zbog čega, prema Vašem mišljenju, nije napravljen veći otklon od takve prakse?

Partije su razumjele kadrovsku politiku kao priliku za razvoj partijske infrastrukture i promjenom vlasti se taj pristup nije promijenio. Očigledno ne treba posebno dokazivati, ali se valja boriti protiv onoga što je izrazito štetna praksa koju na kraju plaćamo razlikom koju imamo između prosječnog ili lošeg upravljanja našim resursima i mogućeg rezultata da je na ključnim pozicijama biran najbolji kadar.

Stranačka namještenja su dobila nove dimenzije, do te mjere da se ona sada ne smiju ni kritikovati čak i kada su očito loša rješenja. Pritom da dodam: nije sporno da ministar, gradonačelnik ili neko na poziciji sa visoko izraženim stepenom odgovornosti ima tim saradnika na koji se oslanja i u koji ima puno povjerenje. Jednako tako nije sporno ni da političke stranke preuzimaju političku inicijativu i da za to imaju kadrovska rješenja, ali to bi trebalo biti limitiran opseg koji ide uz odgovornost.

Da bismo izbjegli ovu situaciju, treba svugdje i uvijek uvoditi model uključivanja javnosti. Da javnost procijeni šta je najbolje rješenje. Da se tako osnaži meritokratija. Ako ne može od vrha političkog sistema, može od građanina.

Mislite li da ste pretrpjeli (ili da će do toga doći) političku štetu, zbog toga što su vaš izbor na funkciju predsjednika gradskog parlamenta podržali DPS i DNP, a imajući u vidu da je godinama Vaša politika bila usmjerena ka tome da nećete ni sa jednima, niti sa drugima?

Hajde da postavim kontrapitanje: sa kim smo mi to sada? Ako je izvršna vlast ostala ista, ako su odnosi snaga u parlamentu i autonomija političkih subjekata ostali nepromijenjeni kao i prije izbora predsjednika Skupštine, ako nema koalicije, podjele funkcija niti bilo kakvog političkog dogovora - onda na osnovu čega se tvrdi da smo “pošli sa bilo kim”?

Model koji smo ponudili bio je način da se premosti mogućnost uvođenja prinudne uprave. Podržali su ga odbornici sa različitih političkih strana, ali to nije značilo stvaranje saveza ili koalicije niti priklanjanje bilo kome. Uostalom, izvjesno je da ćemo imati promjenljive većine prilikom glasanja. Ponavaljam i da Preokret ne ulazi u izvršnu vlast. To je bio odgovor na institucionalni problem. Naša pozicija je bila i ostala vanblokovska i u skladu sa tim smo i djelovali.

Suština je u nečem drugom: spriječena je namjera uvođenja prinudne uprave koja bi širom otvorila prostor za koruptivno djelovanje i nekontorlisanu samovolju. Danas se pokušava različitim spinovima skrenuti pažnja sa tog pitanja i prebaciti rasprava na političke interpretacije.

Ali pravo pitanje je: kome šteti novi nivo kontrole i javnosti rada? Da li građanima, koji dobijaju veću mogućnost da prate kako vlast funkcioniše ili vladajućoj političkoj klasi kojoj više odgovara da odluke prolaze bez dovoljno nadzora? Mislim da je odgovor prilično jasan.

I da dodam, mi treba da postignemo rezultat koji je u interesu građana. Odluku o kvalitetu tog rezultata ćemo dobiti na izborima i sasvim sam miran u vezi sa tim sudom.

Kako mislite da Skupština išta završi, s obzirom na to da nema jasne većine, a da je ona postignuta samo za Vaše imenovanje i time je, kako ste ranije saopštavali, spriječena prinudna uprava. Kako će Skupština donositi odluke?

Upravo ovu situaciju vidim kao priliku da se javnost uvede kao dodatni arbitar u procesu donošenja odluka - kao zaštitnik opšteg dobra.

Ideja je jednostavna: odluka mora biti predstavljena javnosti na vrijeme, sa jasnim obrazloženjem, argumentima i mogućim posljedicama. Građanima treba omogućiti da iskažu svoje mišljenje o konkretnim predlozima, bilo da je riječ o nekom aktu, izvještaju, projektu ili kadrovskom rješenju.

Tada svaki politički subjekt donosi odluku nakon tog procesa. Ne znači to da će svi uvijek biti saglasni, niti da će se političke razlike izgubiti: one su prirodan dio demokratije. Ali znači da će svako javnosti, na ovaj ili onaj način, morati da obrazloži zašto podržava ili odbija određeno rješenje.

Vjerujem da je takav model korisniji za građane, jer politika je tada sve manje prostor zatvorenih dogovora, a sve više proces u kojem se odluke mogu pratiti, vrednovati i upoređivati sa rezultatima.

Mogućnost da javnost jasno vidi proces odlučivanja, što je moguće više učestvuje u njemu i da na osnovu rezultata procjenjuje rad institucija može osnažiti sve učesnike u sistemu na zdravim osnovama. Na kraju, najbolji efekat takvog pristupa ne bi trebalo da bude korist za bilo koji politički subjekt, već za građane, koji tada dobijaju ono što bi trebalo da bude osnovni cilj svake vlasti: odgovornije i kvalitetnije upravljanje.

Podgorica se godinama suočava sa ozbiljnim saobraćajnim gužvama, nedostatkom parking mjesta i problemom nepropisnog parkiranja. Kako ocjenjujete dosadašnji pristup rješavanju ovih izazova i koje mjere smatrate najefikasnijim za njihovo dugoročno prevazilaženje?

Problem je pristupa. Nije sporno da su saobraćajne gužve, nedostatak parkinga i nepropisno parkiranje posljedica višedecenijskog nedostatnosti planiranja, koji je u mnogim djelovima grada stvorio probleme koji danas djeluju veoma teško rješivi. Međutim, veći problem je što iz prethodnog iskustva nijesmo izvukli dovoljno pouka, niti smo uspjeli da pronađemo korijen problema. On se svodi na dvije riječi: nema ideje.

Kada ne postoji jasna predstava kakav grad želimo za deset, dvadeset ili trideset godina, onda se problemi rješavaju parcijalno i improvizovano. A improvizacije su uvijek skuplje i manje efikasne od planskih rješenja.

Zato ozbiljan pristup mora početi komunikacijom sa građanima, zatim uključivanjem struke i konačno političkim konsenzusom oko rješenja koja imaju dugoročnu vrijednost. To bi značilo da se rješenja ne mijenjaju sa svakom promjenom vlasti, već da se kontinuirano sprovode i unapređuju. Time se osnažuje struka, štiti javni interes i racionalnije troši novac građana.

Na nivou urbanističke ideje, sistem obilaznica i koncentričnih saobraćajnih prstenova mora biti dio budućeg razvoja Podgorice. Uz to valja razumjeti da više parking mjesta samo po sebi neće riješiti probleme, već čak može i podstaći ljude da više koriste automobile, čime možemo dobiti dodatne gužve. Suština je u razvoju alternativnih modela prevoza, funkcionalnijem javnom prevozu, boljim pješačkim i biciklističkim vezama i stvaranju uslova da građani imaju izbor kako će se kretati kroz grad. Dugoročno planiranje nije važno samo zbog saobraćaja, već i zbog promjene odnosa prema gradu. Podgorica ne može postati bolje organizovana sama od sebe. Grad je zajednica u kojoj svako ima svoje mjesto, ali i svoju odgovornost.

Kada grad počnemo da doživljavamo kao zajednički prostor, a ne samo kao zbir pojedinačnih interesa, tada ćemo lakše dolaziti do održivih rješenja.

Građani mnogih naselja u Podgorici upozoravaju na to da glavni grad postaje nehuman za život, a sve zbog investitora koji iskorišćavaju parcele, te se stanari nemaju gdje parkirati, često gledaju u boravke svojih komšija iz susjednih zgrada, dok su zelene površine i igrališta u jako lošem stanju. Održana je i javna rasprava tokom koje su se građani žalili na cijene legalizacije svojih objekata. Uprkos brojnim primjedbama cijene su ostale iste, primjetno velike za džepove prosječnog stanovnika Podgorice. Očekujete li da se akt o legalizaciji objekata uskoro usvoji i da li bi se poslala pogrešna poruka ukoliko cijene ne budu korigovane?

Na samom početku moramo poći od pretpostavke da se ne mogu na isti način posmatrati različite situacije. Nije isto objekat primarnog stanovanja socijalno ugrožene kategorije stanovništva i recimo luksuzni višespratni objekat koji je ostvario značajnu tržišnu vrijednost. Za prvi slučaj imalo bi smisla predvidjeti simbolične naknade za legalizaciju, dok bi drugi naravno morao biti tretiran drugačije. Prihodi ostvareni po tom osnovu bi se mogli i trebali dalje ulagati u razvoj sistema i uređenje grada, a koji uključuje i nove zelene površine, dječija igrališta, objekte za kulturne sadržaje... Samo takvim pristupom možemo početi da iz problema stvaramo pravedna i održiva rješenja.

Istovremeno, moramo doći do važnog trenutka podvlačenja crte. Ali ne na način na koji se to ranije dešavalo, gdje je svaka nova legalizacija bila poruka da se nelegalna gradnja prije ili kasnije isplati. Potrebno je da to bude tačka od koje imamo jasna pravila i plan kojeg ćemo se svi pridržavati.

Međutim, legalizacija je samo dio šireg problema. Suštinski izazov je način na koji planiramo prostor. Često imam utisak da se grad razvija prema potrebama investitora, umjesto prema jasnoj ideji kakav grad želimo da ostavimo budućim generacijama.

Prostorno planiranje mora imati dublji smisao od određivanja spratnosti i građevinskih linija. Ono mora sadržati viziju grada, njegovu funkcionalnost i kvalitet života građana. Zato je važna uloga institucija, od Agencija za izradu lokalnih planskih dokumenata do Sekretarijata, da obezbijede preduslove za planski razvoj, ali i da smanje prostor za potencijalne ili stvarne zloupotrebe.

Jednako je važno da građani imaju pravovremene i potpune informacije. Oni moraju znati šta se planira u njihovom naselju, imati dovoljno vremena da reaguju i da postoji jednak standard postupanja prema svim zahtjevima. U tom procesu Skupština može imati važnu kontrolnu ulogu, ne preuzimajući nadležnosti izvršne vlasti, već prateći da li sistem funkcioniše jednako prema svima.

Dodatni problem je što umjesto rješavanja konkretnih problema često slušamo o velikim projektima koji nijesu dovoljno stručno analizirani. Takvi projekti mogu zvučati atraktivno, ali bez jasnog plana mogu proizvesti više problema nego rješenja. Primjer za to je projekat Velje brdo koji se potencira sa državnog nivoa, a ne znamo njegove stvarne refleksije u odnosu na nivo Glavnog grada.

Istovremeno, gotovo da nijesmo otvorili ozbiljnu raspravu o socijalnom stanovanju, iako ono može biti jedan od načina da se grad razvija planski i ravnomjerno vođen i principima socijalne pravde. Socijalno stanovanje ne znači koncentraciju velikog broja ljudi - koji na tržištu ne mogu zadovoljiti potrebu za stanom - na jednom mjestu, jer to vodi getoizaciji. Suština je da se stvaraju bolje organizovana, estetski prihvatljivija i, ako hoćete, naselja sa humanijom idejom u različitim djelovima grada i da svaki dio Podgorice bude dobro mjesto za život. To je ideja koja bi pomogla kako najranjivijima tako i samoj ideji razvoja grada.

Ključni su mehanizmi kontrole izvršne vlasti

Koja tri projekta biste voljeli da vidite završena do isteka Vašeg mandata u junu iduće godine?

Prvo treba razumjeti da Skupština nije izvršna vlast. Zato bih kao jedan od ključnih ciljeva izdvojio jačanje njene kontrolne uloge koja se nažalost često želi pobiti iz različitih krugova i iz različitih vrsta motivacije. Izdvojio bih kao značajnu i namjeru realizacije izbora u mjesnim zajednicama, te otvaranje Skupštine prema građanima kroz konkretne mehanizme učešća građana.

Dakle, najznačajnije bi bilo da uspijemo izgraditi mehanizme kontrole izvršne vlasti i omogućimo građanima da prate ne samo rad izvršne vlasti, već i kvalitet rada same Skupštine. Time bismo dugoročno doprinijeli odgovornijem upravljanju, a to u konačnom znači bolje servise za građane.

To nije ni lak ni jednostavan zadatak, posebno u periodu kraćem od godinu dana, uz očekivane otpore, naročito iz onih djelova sistema gdje je partijska pripadnost dugo bila i još uvijek je važniji kriterijum od kvaliteta upravljanja javnim dobrom. Ali kada se takvi obrasci počnu mijenjati, uvjeren sam da stvari mogu ići mnogo brže i lakše, a na korist svih građana.

( Nikola Saveljić )