Fotografijama ovjekovječila grad, reketom ispisala istoriju: Sportski duh Dare Knežević jači od godina

Kroz fotografski objektiv bilježila je istoriju grada, a za stonoteniskim stolom stvarala njegovu sportsku istoriju. Neke je Pljevljake zauvijek sačuvala na fotografijama, a neke je naučila da drže reket. Ni danas, kada je zakoračila u osamdesetu godinu, ne odustaje od treninga, takmičenja i želje da ponovo stane na skije.

Malo je ljudi koji mogu reći da su jedan sport praktično donijeli u svoj grad. Dara Knežević to može. Zahvaljujući njenoj upornosti i ljubavi prema stonom tenisu, Pljevlja su šezdesetih godina prošlog vijeka, dobila prvi i jedini registrovani stonoteniski klub, iz kojeg su kasnije izrasli brojni šampioni.

Rođena je u Novoj Pazovi, u Srbiji, u porodici čiji korijeni vode i do Crne Gore. Sa svega deset godina prvi put je uzela reket u ruke i tada nije ni slutila da će joj upravo taj sport obilježiti cijeli život.

“Počela sam da igram u Mladosti iz Nove Pazove, sa desetak godina. Nastavila sam u srednjoj školi, a potom sam prešla u zrenjaninsku Mladost gdje je trener bio otac Saše Karakaševića. Igrala sam ligu sa njima “, prisjeća se Dara Knežević, koja i danas pamti svaki detalj svojih prvih mečeva.

Otkriva i recept zbog kojeg i danas plijeni energijom.

“Sport mi je dao zdravlje, prijatelje i volju za život. Zato mladima uvijek kažem da se bave sportom. Godine nijesu prepreka ako čovjek ne odustane od sebe”, poručuje ona.

Njena životna priča, međutim, nije ispisana samo sportom, već i ljubavlju.

Sve je počelo 1963. godine na stadionu u Zagrebu, kada je mladi Pljevljak Momo Knežević predavao Štafetu mladosti Josipu Brozu Titu. Među hiljadama ljudi bila je i Dara.

“Vidjela sam ga tada i riješila da ga upoznam. Došla sam kod bake u Glisnicu, ali i sa namjerom da pronađem Moma. Bila sam presrećna kada sam ga upoznala i ostala sam u Pljevljima zauvijek”, kaže ona.

Ni danas ne krije emocije kada govori o suprugu, koji je preminuo prije dvadeset godina.

Po dolasku u Pljevlja željela je da nastavi da igra stoni tenis. Umjesto sale i kluba, zatekla je potpuno drugačiju sliku.

“Rekli su mi da u Pljevljima nema stonoteniskog kluba. Igralo se po garažama, ulici, na neadekvatnim stolovima. Nisam mogla da prihvatim da jedan grad nema uslove za sport koji toliko volim”, priča Dara.

Umjesto da odustane, odlučila je da napravi ono što nije postojalo.

Osnovala je Stonoteniski klub “Partizan”, koji je ime dobio po sali u kojoj su trenirali u tadašnjem Domu kulture u centru grada. Zahvaljujući njenoj upornosti, nabavljeno je pet profesionalnih stolova, što je u to vrijeme bilo nezamislivo.

“Sala je bila prazna, velika i lijepa. Uspjela sam da obezbijedim da mi Savez kupi pet stolova. Tada niko u Crnoj Gori nije imao salu sa pet stolova. Krenuli smo ozbiljno da treniramo i interesovanje je bilo ogromno”, priča Dara, žena koja je ovaj sport u Pljevljima gradila od temelja.

Na prvi upis došlo je više od pedeset dječaka i djevojčica.

Međutim, uslovi nisu bili ni približno idealni. Prozori su na sali bili polomljeni, grijanje gotovo da nije postojalo, a visoki plafoni dodatno su otežavali zagrijavanje prostora.

“Djeca su zimi duvala u promrzle ruke, drhtala od hladnoće, ali nijesu izostajala sa treninga. Toliko su voljela stoni tenis”, kaže Dara.

Rezultati su stigli vrlo brzo.

Iz njenog kluba izrasli su pionirski prvak Crne Gore Mile Sokić, zatim Željko Anđelić, Branko Vučetić i brojni drugi igrači koji su godinama predstavljali Pljevlja na MOSI igrama i drugim takmičenjima. Posebno pamti Belmu Hadžiosmanović, sada ljekarku u Domu zdravlja u Pljevljima, koja se izdvajala velikim talentom.

Iako je Stonoteniski klub “Partizan” vrlo brzo počeo da niže rezultate i okuplja veliki broj djece, njegov rad nije dugo trajao. Dara kaže da je prelomni trenutak bio kada je od nje zatraženo da poslije svakog treninga sa djecom rasklapa i sklanja stonoteniske stolove iz sale.

“To je bilo nemoguće raditi sa djecom poslije svakog časa i tada je klub praktično prestao sa radom”, prisjeća se Dara.

Od tada do danas Pljevlja nijesu dobila novi registrovani stonoteniski klub. Ipak, to nije ugasilo njenu ljubav prema sportu. Prije šest-sedam godina u svom dvorištu napravila je dvije sale u kojima danas tri puta sedmično okuplja bivše stonotenisere i prijatelje. Upravo u tim salama trenutno priprema ekipu Pljevalja za MOSI.

Dara je dugo igrala i za Berane kao član prve ženske ekipe iz Crne Gore koja je izborila plasman u Prvu saveznu ligu Jugoslavije, što je bio istorijski uspjeh crnogorskog sporta.

Godine joj danas ne predstavljaju prepreku.

“Izlazim ja na crtu svakom stonoteniseru. Rame me malo ograničava, ali volja je ista”, kaže Dara, koja i danas uživa u svakom poenu.

Na veteranskim prvenstvima gotovo redovno osvaja jedno od prva tri mjesta. U Herceg Novom je prije nekoliko godina, pošto nije bilo dovoljno žena u njenoj kategoriji, nastupila i u muškoj konkurenciji 72 plus godine.

“Prihvatili su me, nijesu znali kako igram. Na kraju sam osvojila treće mjesto među muškarcima, a prvo u ženskoj konkurenciji 42 plus godine”, priča.

I nije stoni tenis jedina njena ljubav: iako je na pragu devete decenije života i dalje voli da skija.

“Prošle godine nijesam otišla na skijanje. Na posljednjem skijanju pala sam i povrijedila koljeno, ali ne planiram da odustanem. Nadam se da ću opet stati na skije”, kaže ona.

U uglu jedne od sala, tik uz stolove i rekete, uredno je složena i njena skijaška oprema. Čeka novu zimu i novu priliku da ponovo stane na skije, jer od te ljubavi, kao ni od stonog tenisa, ne odustaje.

Na pitanje šta je presudno za dobrog stonotenisera, odgovor daje bez razmišljanja.

“Inteligencija je veoma važna. Moraš da pročitaš protivnika, da znaš kako ćeš vratiti lopticu i kojim udarcem ćeš ga nadmudriti”, ističe Dara.

Njena sportska priča nije jedina vrijedna divljenja.

Paralelno sa sportom izgradila je i uspješnu fotografsku karijeru. Decenijama je vodila svoju fotografsku radnju u Pljevljima kroz koju su prošle generacije sugrađana. Njen objektiv zabilježio je bezbroj porodičnih trenutaka, svečanosti i važnih događaja grada, ali i dolazak legendarnog svjetskog šahovskog prvaka Mihaila Talja u Termoelektranu Pljevlja kada je otvarana.

Možda upravo zato fotografija i sport u njenom životu djeluju kao dvije strane iste medalje.

“Fotograf mora da prepozna pravi trenutak prije nego što nestane. Stonoteniser mora da pročita djelić sekunde prije protivnika. U oba slučaja presudni su refleksi, koncentracija i osjećaj za pravi momenat”, ističe Knežević.

Za svoj višedecenijski rad 2006. godine dobila je priznanje Vlade Crne Gore kao zaslužni sportski radnik. Kako sama kaže, uz nju su tu nagradu u Pljevljima dobili još samo Bećo Durutlić za rukomet i Milenko Bezarević za fudbal, a za priznanje ju je predložio trener Nikica Vujadinović iz Berana.

Iako joj je suprug Momo preminuo prije dvije decenije, a sin i kćerka danas žive u Srbiji, Dara nije dozvolila da je godine uspore. Naprotiv.

Dok mnogi u njenim godinama biraju mir, ona bira sportsku salu. Dok drugi broje godine, ona broji odigrane poene.

“I u ovim godinama se borim i nerviram kada izgubim poen. Djecu sam učila da to ne rade i da se ne nerviraju kada gube poene, ali ja isto to radim”, kaže Dara, čiji takmičarski duh, ni vrijeme nije uspjelo da pobijedi.

( Goran Malidžan )