VIJESTI NA MUNDIJALU Kad Teksas kaže "ole" - kako su španski kauboji krenuli u ispravljanje istorije

Od specijalnog izvještača "Vijesti"

Pobjednički autobus sa fudbalerima Španije projurio je Dili plazom u centru Dalasa, juče oko 18 sati po lokalnom vremenu (za one kojima je i to važno - mjestom na kojem je prije 63 godine ubijen 35. američki predsjednik Džon Kenedi) remeteći ljetnji popodnevni dremež vrelinom uspavanog Teksasa.

Policijska pratnja, sirene, te poneki zaostali navijač na ulici koji je otpozdravljao koloni sa trotoara široke avenije, samo su davali nagovještaj da se 20-ak kilometara zapadno, u Arlingtonu, nekoliko sati ranije, dogodilo nešto zaista veliko.

Do juče uspavana, reklo bi se i potcijenjena "crvena furija", za koju se vjerovalo da - koliko god bila jaka - nije u šampionskoj formi, probijajući se ka završnici Mundijala trećom ili četvrtom brzinom, sa Jamalom koji se mučio da uhvati pravu formu nakon povrede, bacila je na noge "nepobjedivu" Francusku, očitavši joj pravu lekciju u velelepnoj dvorani popularnog NFL tima Dalas Kaubojsa.

Ili su Španci toliko iznenadili fudbalski svijet, ili su eksperti omanuli u procjeni, tek mnogi su olako prešli preko podatka da je zapravo nepobjediva Španija, a ne Francuska - čak 36 utakmica bez poraza vezao je evropski šampion, nije izgubio još od marta 2023. godine.

U toj seriji je "la roha" dva puta, ne samo pobijedila, već i nadigrala Francusku, jednom u polufinalu Eura 2024 (2:1), potom i u polufinalu Lige nacija 2025 (5:4, nakon što je u jednom momentu bilo 5:1).

Nevjerovatno je kako je ekipa koja je do sinoć oduševljavala napadačkim fudbalom, koja je lako postizala golove i koja je izgledala nezaustavljivo, odjednom postala tako spora, nemoćna i predvidljiva.

U tome izgleda i leži glavna snaga "crvene furije" - toliko precizne, toliko mirne, a toliko samouvjerene i prodorne. Prosto imponuje njena sposobnost da preuzmu kontrolu meča i otupi oštricu moćnog protivnika.

Samouvjerenost izbija iz gotovo svake riječi selektora Lusa de la Fuentea, koji nikada u karijeri nije vodio klub najvišeg nivoa, ali koji je mnoge španske reprezentativce trenirao u mlađim reprezentativnim kategorijama.

"Francuska je naletjela na najbolju ekipu na svijetu", kazao je Baskijac nakon meča.

Uoči finala je takođe zračio optimizmom, najavivši da ono najbolje tek dolazi.

I kako mu ne vjerovati pred veliko finale u Njujorku, ma ko bio protivnik, Engleska ili Argentina?

Ispostavilo se da je sve bio u pravu, Lamin Jamal je bio španski Džon Vejn u Dalasu, izborio je penal za 1:0, utisak je i dodatno podigao formu, a činjenica da ponovo nije imao gol ili asistenciju, najbolje otkriva koliko još Španci imaju "baruta" u rezervi.

I možda neće morati da ispucaju sve metke.

"Ole, ole", odjekivalo je sa tribina u finišu utakmice dok su Španci razmjenjivali pasove, a Francuzi bezglavo i bezuspješno jurili za loptin.

Šta se, preko noći, dogodilo sa timom Didijea Dešana?

O kompleksu zvanom Španija već može polako da se govori, no "trikolori" su do ovog meča djelovali toliko zastrašujuće da su mnogi vjerovali kako su spremni sve da prebrode.

"Ovo je ogromno razočarenje", prokomentarisao je Rajan Šerki, Francuz iz Mančester sitija koji je igrao posljednjih 20-ak minuta, zamijenivši indisponiranog Majkla Olisea čiju je igru "L'Ekip" ocijenio - dvojkom.

"Izgubili smo sami od sebe. Nismo izgubili od sudije, nismo izgubili od Španije, izgubili smo od sebe. Svi znate da su nas se svi plašili. Jedina ekipa koja je mogla da nas eliminiše smo mi sami".

Iskrena izjava, mada je, valjda, bilo nešto i do Španije.

"Nadigrali su nas tehnički, taktički i u svakom duelu", priznao je.

U statističkoj koloni "očekivani golovi" (xG) piše da je francuska selekcija na osnovu kreiranog u napadu zaslužila tek 0,3 gola, što je najgori učinak svjetskog prvaka iz 2018. u toj kategoriji otkada OPTA vodi statistiku.

Još nevjerovatnije zvuči podatak da Francuska nije imala šut u okvir gola sve do 82. minuta, kada je rezervista Duea pokušao da lobuje Simona.

Do tada je Kilijan Mbape već imao izraz lica čovjeka koji zna da su sve lađe potonule.

"Trikolori" sada lete u Majami, iz Teksasa u Floridu, Dešan će dugačak period na klupi, čak 16 godina, pokušati da okonča bronzom, a u njegovu stolicu trebalo bi da sjedne Zinedin Zidan. I dalje Francuzi imaju mlad i moćan tim, no problem je što moraju da čekaju četiri godine na novu šansu - i to znaju njihovi navijači.

A Španija?

Nabrijana četa Luisa de la Fuentea kreće u ispravljanje istorije.

Pomalo nestvarno djeluje podatak da je takva fudbalska nacija igrala tek treće polufinale Svjetskog prvenstva i da se tek drugi put našla u finalu, nakon šampionske 2010.

U Njujorku, 19. maja, "crvena furija" će igrati za svoju drugu zvjezdicu. Za isto onoliko koliko ih ima Francuska.

Spektakl u Dalasu na američki način, Evropa i Latinska Amerika vole nešto drugo

U Dalasu, odnosno Arlingtonu, kao da se igrala utakmica NFL-a, ili NBA lige proširenog kapaciteta, pred tačno 70.176 gledalaca.

Ni Francuzi, a ni Španci, nisu poznati kao reprezentacije organizovanim grupama vatrenih navijača. Dan uoči meča cijene ulaznica za teksaško polufinale na Fifinoj platvormi za preprodaju pala je sa 3.000 na 1.400 dolara, mnogi finansijski iscrpljeni navijači oba tima već su se vratili kući nakon što su pratili Mundijal od prvog dana - gotovo mjesec. Takođe, "Athletic" je juče pisao da je dan uoči meča bila samo po jedna direktna avio-linija iz Pariza i Madrida za Dalas, a da su cijene bile astronomske.

Odsustvo organizovanih i širokih navijačkih masa kao da je dalo priliku Amerikancima da prirede spektakl - po svojim mjerilima.

Cijeli meč ličio je na pravi šou, plesalo se i igralo na tribinama, gigantski video ekran koji visi sa krova, zaštitni znak "AT&T stadiona", prikazivao je navijače u zanosu, ali i poznate face.

Najveće oduševljenje zavladalo je kada se na ekranu pojavilo, za mnoge Evropljane, nepoznato lice, a ispod je pisalo: Džeri Džons.

U pitanju je gazda NFL kluba Dalas Kaubojsa, jedan od najuticajnijih vlasnika u američkom sportu i čovjek koji je prije 17 godina potrošio preko milijardu dolara da bi svom klubu podario takav stadion.

Pravi šou na američki način, ali Evropa, fudbalska Evropa, pa i Latinska Amerika, vole nešto sasvim drugo.

I to drugo biće demonstrirano danas u Atlanti kada se sastanu Engleska i Argentina, bez obzira na to što će se opet igrati u - dvoranskim uslovima, ispod krova "Mercedes-Benz arene".

( Danilo Mitrović )