Od danas u prodaji knjiga Damjana Abramovića “Za, uz grižu savjesti”

Mnogi se još sjećaju “Zelene strategije razvoja Crne Gore”, autora Branka Abramovića, koji je, umjesto zbog plana kako da Crna Gora postane istinski ekološka i održiva država, u istoriju ušao kao prvi uhapšeni ministar u vladi Mila Đukanovića.

Koliko smo surovi dok potkazujemo ili se “samo” sklanjamo da nas neko ne vidi sa onima koje su moćni precrtali zbog svojih interesa? Upravo o tome govori knjiga “Za, uz grižu savjesti”, književni prvenac Damjana Abramovića koja je od danas u prodaji u Gradskoj knjižari i Kosmosu.

To je intimna i gorka ispovijest o ocu i sinu koji, svaki u svom vremenu, postaju mete sistema. Dječak koji pamti lokalne špijune i očeve kolege koje okreću glavu od dojučerašnjeg prijatelja izrasta u čovjeka koji i sam prolazi kroz izolaciju i javni progon.

Recenziju knjige potpisuje književnik i publicista Mišo Vujović:

“Za, uz grižu savjesti”

Knjiga protiv organizovanog zaborava

Uskoro pred čitaocima knjiga “Za, uz grižu savjesti”, u izdanju beogradskog Princip Presa, književni prvenac Damjana Abramovića — snažno, lično i dokumentarno svjedočanstvo o ocu i sinu, o sistemu koji je progon pretvarao u proceduru, o državi koja je znala da bude nemilosrdna prema poštenom čovjeku, a neobično nježna prema onima koji su je koristili kao privatni pečat.

Ovo nije knjiga o politici, iako će mnogi poželjeti da je tamo smjeste. Politika je najudobniji izgovor za one koji ne žele da razgovaraju o savjesti. Ovo je knjiga o sistemu. O načinu na koji država melje čovjeka kada odbije da se uklopi. O vremenu u kojem je istina bila opasna, ćutanje korisno, a partijska disciplina jača od obraza.

U središtu ove knjige stoji sudbina Branka Abramovića — čovjeka znanja, rada i vizije, koji je u sistem ušao sa namjerom da služi državi, a iz njega izašao sa ožiljkom. Nijesu mu našli krivicu. Našli su mu kičmu. I to je, u takvom poretku, bilo dovoljno.

Jedna podignuta ruka u Skupštini bila je teža od presude. Jedno “za, uz grižu savjesti” postalo je rečenica koja opisuje epohu: strah koji se pravda savješću, poslušnost koja se šminka kajanjem i sistem koji od čovjeka traži da pristane — makar ga to koštalo života, porodice, časti i mira.

Kad savjest glasa “za”, istina završi u samici, pravda u ludnici, a laž u stolici. Tako počinje anatomija jedne podignute ruke. Tako počinje porodična hronika koja prerasta u optužnicu vremena.

Damjan Abramović ne piše samo o ocu. On piše o društvu u kojem je porodica mogla postati kolateralna šteta partijske discipline. O kući u kojoj telefon prestaje da zvoni. O djetetu koje odrasta sa tuđom laži na svojim leđima. O čovjeku koji nije naslijedio bogatstvo, već metu. O žutim fasciklama u kojima su sačuvane crne istine. O državi koja je imala silu, ali ne pravdu i istinu.

Ovo nije porodična ispovijest. Ovo je službena sramota sa kućnom adresom.

U knjizi “Za, uz grižu savjesti” lična priča postaje javni dokument. Intimno postaje političko, ne zato što autor to želi, nego zato što je sistem ušao u porodicu, u djetinjstvo, u tišinu, u strah i u pamćenje. Tamo gdje je država trebalo da štiti, ona je obilježavala. Tamo gdje je pravda trebalo da govori, ona je zaćutala. Tamo gdje su institucije trebalo da stanu uz istinu, one su često ličile na dobro uvježban hor poslušnosti.

Ali ova knjiga nije pisana da moli za sažaljenje. Nije pisana da dramatizuje. Nije pisana da ukrasi ranu. Naprotiv — njena snaga je upravo u tome što ne traži milost. Ona traži pamćenje.

A pamćenje je, kod nas, izgleda, najveća provokacija.

“Za, uz grižu savjesti” je knjiga protiv organizovanog zaborava. Protiv one udobne društvene navike da se sve zna, ali se ništa ne kaže. Protiv one stare, dobro podmazane logike po kojoj su svi nevini dok su korisni, a krivi onog trenutka kada postanu smetnja. Protiv svih koji su u ime države čuvali plijen od države.

Otac je platio istinu.

Sin isporučuje račun.

Ne zbog osvete. Osveta je brza, plitka i prolazna. Ovo je nešto opasnije: pamćenje koje više ne pristaje da ćuti. Knjiga koja ne zatvara priču, nego otvara pitanje: koliko košta ostati uspravan u društvu koje je od pognute glave napravilo preporuku?

“Za, uz grižu savjesti” je knjiga koju će najteže čitati oni koji znaju zašto. Oni koji su dizali ruke. Oni koji su okretali glavu. Oni koji su ćutali iz praktičnih razloga. Oni koji su se predugo pravili da ne vide. I, naravno, oni koji će se u njoj prepoznati, pa će se uvrijediti — jer je to, valjda, poslednje utočište savjesti kad već nije stigla na vrijeme.

Ovo nije napad na državu.

Ovo je obdukcija njene savjesti.

“Za, uz grižu savjesti” — knjiga o jednoj porodici, jednom sistemu i jednoj rečenici koja je preživjela svoje vrijeme.

Mišo Vujović

(Damjan Abramović)

( Promo sadržaj )