Prošlost nije mrtva, nasljeđe mora da se mijenja

U okviru Međunarodnog festivala KotorArt, XVI Pjaca od filozofa ove godine otvara jedno od najosjetljivijih pitanja savremenog društva: “Što se dešava sa našom prošlošću?” Tokom dvije večeri, 20. i 21. jula, sa početkom u 21 čas, u Palati Mazarovića u Perastu, učesnici će razgovarati o načinima na koje razumijemo, pamtimo i tumačimo prošlost - između istorijskih činjenica, kolektivnog sjećanja, kulturnog nasljeđa i savremenih potreba zajednice.

Ovogodišnja Pjaca od filozofa, čija je urednica profesorica filozofije u Gimnaziji Kotor Paula Petričević, kroz dvije tematske večeri otvara različite, ali povezane aspekte odnosa prema prošlom. Prvo veče, 20. jula, pod naslovom “Vrijeme prošlosti - Sukobljene politike sjećanja”, biće posvećeno pitanjima istorijskih narativa, kultura sjećanja i načina na koje društva oblikuju odnos prema sopstvenoj prošlosti. U razgovoru učestvuju prof. dr Dragan Prole sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu, istoričar Hrvoje Klasić sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Zagrebu i istoričar Milivoj Bešlin, viši naučni saradnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu.

Drugo veče, 21. jula, pod naslovom “Prostor prošlosti - Rizici muzealizacije nasljeđa”, posvećeno je izazovima očuvanja kulturne baštine i pitanju kako sačuvati nasljeđe, a istovremeno omogućiti da ono ostane živo i relevantno u savremenom društvu. Učestvuju dr Tatjana Koprivica, istoričarka umjetnosti sa Istorijskog instituta Univerziteta Crne Gore, filozof i naučni saradnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu Predrag Krstić i matematičar i fotograf Stevan Kordić. Obje večeri moderira Paula Petričević.

Uoči ovogodišnje Pjace od filozofa, Predrag Krstić za “Vijesti” govori o složenom odnosu prošlosti i sadašnjosti, o kulturama sjećanja, opasnostima instrumentalizacije istorije, ali i o potrebi da se nasljeđe ne pretvori u nepomičan spomenik prošlom vremenu.

Ovogodišnja Pjaca od filozofa postavlja pitanje: “Što se dešava sa našom prošlošću?” Da li je prošlost nešto što nasljeđujemo ili nešto što neprestano iznova proizvodimo iz perspektive sadašnjosti?

Savremene teorije sjećanja, pa i samorazumijevanje istorijske nauke, nedvosmisleno su bliže ovom drugom od dva ponuđena odgovora, ali na jedan pomalo, na prvi pogled, paradoksalan način. Shvatamo da prošlost nije nešto što pasivno leži u bližim ili daljim proteklim vremenima, da je naše individualno, kao i kolektivno pamćenje proizvedeno, ali nastojimo upravo da se probijemo kroz naslage njegove isfabrikovanosti ne bismo li dospjeli do “autentičnog” sagledavanja onog prošlog koje valja naslijediti. I to u slučaju da imamo časne namjere. U onom drugom slučaju, iz uvida da nema, ili da čak ne treba da bude, jedinstvenog razumijevanja prošlosti, priklanjamo se relativizmu i pod njegovim alibijem kujemo njene vizije i revizije prema vlastitim afinitetima ili, vjerovatno još gore, prema ličnim koristima viđenim na bilo koji način.

U vremenu intenzivnih politika sjećanja i sve češćih revizija istorije, kako razlikovati odgovorno suočavanje s prošlošću od njene instrumentalizacije?

U toj stvari, nažalost, odlučuje ono što je teško ustanoviti: namjere. Ponekad ih je samom sebi teško priznati. Vrlo načelno, moglo bi se reći da to suočavanje s prošlošću, onako kako je preduzeto u Njemačkoj, recimo, poslije pogubnog iskustva nacizma, podrazumijeva (samo)kritičnost i da ga je onda lako razlučiti od onog slavljenja vlastite zajednice i previđanja ili umanjenja njenih “ispada”. To drugo gotovo da je zaštitni znak instrumentalizacije, karakteristične, uostalom, za nacionalne istorije devetnaestog vijeka. Ali moguće je da i tu postoje interesi, da, kao što kažu da postoje ratni, postoje i antiratni profiteri.

S druge strane, pretenzija na istinitost tumačenja jeste kompromitovana njegovim stavljanjem u određenu svrhu, ali to ne znači automatski da sugerisano tumačenje nije istinito ili da bespravno polaže pravo na istinu. Najzad, revizije istorije obično nastupaju kad se neka njena određena interpretacija okameni i postane jedina “zvanična verzija”, pa pati od iste bolesti kao bilo koji drugi zahvat u istoriju. Ponekad su učinci takvih revizija blagotvorni, opet tako što se kritički osvrću na narativ koji je imao aspiraciju da postane jednom-zauvijek važeći, a ponekad se stavljaju u službu neistinoljubivih, koristoljubivih interesa i, osporavajući čak i “činjenice”, arbitrarno kroje istoriju prema svojoj mjeri.

Ali, čak i kad nije riječ o svjesnoj prethodnoj odluci da se vlastiti rad na prošlosti instrumentalizuje, odnosno podredi vanteorijskim nalozima, pitanje je da li je moguće oduprijeti se naknadnim instrumentalizacijama drugih, utaborenjima u neki od društvenih i političkih blokova u koje će vas svrstati. Ako ništa drugo, to svjedoči o javnom značaju razumijevanja prošlosti, ali istoričare stavlja pred zahtjevan zadatak da se odupru svakoj instrumentalizaciji.

Jedna od tema panela jeste rizik muzealizacije nasljeđa. Da li nasljeđe počinje da umire onog trenutka kada ga pretvorimo u eksponat, turistički proizvod ili simbolički kapital?

Istina je. Dvadeseti vijek je obilježila izvjesna “muzeofobija”. Futuristi su u svom manifestu predlagali da se Italija oslobodi bezbrojnih muzeja koji su pokrivali zemlju poput nepreglednog groblja koje ne samo da konzervira prošlost već otjelotvoruje njen kult. Teodor Adorno ukazuje na jednom mjestu da muzej i mauzolej ne povezuje tek fonetska bliskost.

Taj rizik “muzealizacije” nasljeđa, koji se ne odnosi samo na muzeje nego i na sve institucije koje prenose tradicionalna znanja i vrijednosti, biblioteke i akademije, na primjer, čini mi se neizbježnim. Kao što je neizbježno, vjerujem, prihvatiti ga, preuzeti na sebe i, baštineći uvijek određeno nasljeđe, starati se da ne podlegne banalizaciji, vulgarizaciji i komercijalizaciji. Jednom riječju, i opet pomalo paradoksalno, nasljeđe je živo ne samo, ili ne uopšte, dok se istrajno konzervira, već dok se, ostajući vjerno sebi, mijenja u skladu sa zahtjevima novog vremena. No, naravno, to je lakše reći nego primijeniti.

Kotor, čije se prirodno i kulturno-istorijsko područje nalazi na Uneskovoj Listi svjetske baštine, suočava se s izazovom kako očuvati nasljeđe, a istovremeno omogućiti gradu da ostane živ i razvija se. Kako filozofska perspektiva može pomoći u razumijevanju odnosa između očuvanja nasljeđa i potreba savremenog života?

Jedan moj dragi profesor umio je da kaže kako postoje, naročito u javnim medijima, pretjerana očekivanja od filozofa. Priča kako su ga u nekoj radijskoj emisiji pitali za filozofski pogled na daljinsko grijanje ili tako nešto. Valjda se podrazumijeva da o svemu ili na sve filozof treba da ima poseban, obično zakrivljen pogled. Istina je i da je filozofija ubjedljivo najvećim dijelom svoje istorije njegovala taj “spekulativni totalitarizam”.

Ne mislim, međutim, da je filozofija nadležna da, osim na svoju štetu, ponudi posebno mišljenje o svemu, a naročito ne tamo gdje postoje već stručnjaci koji bolje od nje mogu da se orijentišu u problemu. Herotologija je, uostalom, i koliko znam, već uveliko priznata disciplina.

Takođe, Kotor nije usamljen u nevoljama s kojima se susreće i koje ste tako dobro opisali. Mnogi italijanski, pa i gradovi Bliskog istoka, takođe na Listi svjetske kulturne baštine, osciliraju između nerijetko suprotstavljenih imperativa očuvanja nasljeđa i funkcionisanja savremenog života zajednice; između, ako se pozovemo na prethodnu raspravu, muzealizacije i života u zaboravu nasljeđa.

Dovijaju se, koliko mi je poznato, na različite načine, od smjenskog regulisanja saobraćaja do izdvajanja posebnih, za moderni način života “zabranjenih” zona... Ali, dozvolićete mi i lično zapažanje: Kotor je jedinstven i zaista ne bih volio da se kompromituje kulturno-istorijska cjelina koju predstavlja. Nadam se samo da i njegovi stanovnici isto osjećaju.

Vaš naučni rad značajno se bavi prosvjetiteljstvom i njegovim savremenim nasljeđem. Kakvo je danas mjesto ideja prosvjetiteljstva u društvu koje se često okreće tradiciji, identitetskim politikama i kulturi sjećanja?

Samo prosvjetiteljstvo predstavlja jedno intelektualno i društveno nasljeđe koje je od svojih početaka, kao i danas, izloženo afirmisanju, revidiranju i odbacivanju. Za njega načelno važi da je antitradicionalističko, da je u svojoj borbi protiv, prije svega, državnih i crkvenih nametnutih autoriteta i protiv predrasuda koje su oni generisali sklono da počinje ispočetka, ne oslanjajući se ni na šta drugo do na autoritet uma.

Istini za volju, to da prosvjetiteljstvo ne poštuje tradiciju uglavnom je primjedba njegovih protivnika. Oni ga najradije sagledavaju kroz prizmu Francuske revolucije, za koju ga, iz problematičnih razloga, smatraju odgovornim. Ako se prosvjetiteljskim nasljeđem smatraju društvena kritika i emancipacija, onda je, upravo s obzirom na neupitno priklanjanje identitetskim politikama, tradicionalnim vrijednostima i dirigovanim kolektivnim sjećanjima, ono potrebno danas možda podjednako toliko koliko i u osamnaestom vijeku.

Ali, ukoliko se i ono samo pretvori u ukrućenu pozitivnu doktrinu, zaslužuje da se, prema sopstvenom modelu, makar prosvijetli o samom sebi.

Kakvu ulogu obrazovanje ima u oblikovanju našeg odnosa prema prošlosti? Može li ono zaista razvijati kritički odnos prema nasljeđu ili je, kao društvena institucija, uvijek povezano s prenošenjem određenih interpretacija prošlosti?

Otkad je obrazovanje postalo masovno i univerzalno, a to je, opet, od Francuske revolucije, postalo je društvena, što će reći državna stvar. Interes države, “državni razlog”, diktira i njegove programe. Bezmalo u svima njima stoji da je cilj, između ostalog, razvijanje kritičke svijesti ili “kritičkog mišljenja”. Upravo zbog te inflacije zaklinjanja u kritičnost, takve deklaracije ne znače mnogo, a ne koštaju ništa.

Obrazovanje je uvijek bilo, i još uvijek je, vjerovatno osnovni medij u kojem se “implementiraju” odozgo doznačene interpretacije prošlosti. Kada bi postojao takav glagol, možda bi bilo bolje reći: “implantiraju”. Jer, uz sva plemenita nastojanja onih ne malobrojnih koji brane časnu i plemenitu profesiju nastavnika, odbijajući da budu “indoktrinator(i)”, da usađuju doktrinu, obrazovanje se i dalje prevashodno vidi kao modelovanje bezobličnog materijala ili kao ratarsko odgajanje određenih sorti, kultivisanje ili, u savremenijoj slici, usađivanje saznajnih implanata koji će oblikovati nastupajuće generacije prema našoj viziji kakve treba da budu.

Srećom, i unutar takvog obrazovnog pogona ili obrazovne industrije uvijek postoje džepovi otpora koji razvijaju svoj kritički odnos i prema nasljeđu, ali, po pravilu i nažalost, uprkos zvaničnom obrazovanju koje nije kadro da taj element ugradi u svoju agendu ili u protivstavu prema njemu.

( Nataša Đačić Božić )