Smrt u svoj bezdan ne može baš sve povući
U svojoj svijesti sačuvao si najljepše i najdalekosežnije, najuzbudljivije i najzačudnije stihove, ostajući i dalje sabran, čak malo izmaknut u stranu kako bi se dublje zagledao u život
Kažu da je s ljudima najteže. Rekla bih da nije mnogo lakše ni sa riječima. Jer, preko njih, opet smo okrenuti ka ljudima. A kako im značenje često zna zavisiti i od konteksta, mnogi ga jednostrano dešifruju, a time i olako ulaze u poruku, u perceptivnu moć, ukratko, u suštinu izrečenog, odnosno napisanog. A ti, dragi kolega, baš zato što si bio svjestan takvog iskustva, nastojao si da svemu onome što napišeš i izgovoriš podariš jasno značenje. Ono pravo, dubinsko, koje mu i pripada. Čak i kad se nije podudaralo sa određenim tumačenjima, koliko god bila referentna, to značenje počivalo je na jasnom principu, otvorenoj idejnoj i doživljajnoj strani tvog analitičkog pera.
Iza sebe si ostavio poveliki broj naslova - proze, poezije, esejistike, novinskih članaka, zbornika i antologijskih izbora. Tvoja riječ i tvoj prilaz drugima bili su lakog hoda, bez one tragičeske prenapučenosti i težine. Dostojanstveno, stoički nenapadno i odmjereno stvarao si dijaloški krug oko sebe - uvijek kroz susrete, pozive, razgovore, bez rezolutnih presijecanja drugačijih mišljenja, ili ironijskog preslišavanja i negatorskog distanciranja od određenih problema, stanja i pojava u ovdašnjoj književnoj praksi. Na taj način si doprinio da ovo naše književno tlo bude svježije i na svoj način dovršenije; da sve ono što je pokretala i doticala tvoja riječ i dalje diše; da svojim tragom ispuni prohujalo vrijeme i tako ublaži nalete zaborava, i uveliko minimizira razornost vremenskog hoda. Tome te je, najprije, učio tvoj kućni prag.
Tamo gdje si se rodio, rastao, na zemlji na kojoj si i sa kojom si živio, učio si lekcije ne samo o životu djetinjstva (kroz koji, inače, svi prolazimo), već i onom koji će se kasnije formirati, razgranavati i stasavati u zrelost, promišljanje, odmjeravanje sopstvene odgovornosti prema drugom i drugačijem, u život kao nezaustavljivu putanju kroz scile i haribde ovoga svijeta. Ta zemlja naučila te je da se ne treba razbacivati ni mišlju ni izrečenim. Jer, svijet tvog djetinjstva počivao je na žulju, muci, na stoput provjeravanoj javi. A na drugoj strani - san, želja i vizija drugačije stvarnosti samo su jačali tvoj osjećaj za mjeru. Jer, tek kasnije, sa životnim iskustvom, u uporednoj ocjeni jednog i drugog, raslo je i tvoje saznanje da je relativnost prateća “osjećajnost” mnogih naših eureka!
O tome najbolje govori tvoja poezija. Sad joj se opet vraćam. I kao da tek sad otkrivam neke njene koordinate koje su mi se ranije činile kao dorađeni slikovni portreti, čija prepoznatljivost ne iziskuje od nas neki značajniji analitički potez. Što je život složeniji, a on je u tvojoj percepciji zaista takav i bio, on traži smireniji narativ, postupnost u njegovom fokusiranju, balansiraniji ritam, staloženije sažimanje... Ta prepoznatljivost koja diše kroz govor poezije samo se na prvi pogled čini jednostavnom. Lidija Vukčević, poznata crnogorska pjesnikinja i teoretičarka (svoj radni vijek uglavnom ostvarivala u Hrvatskoj), proniciljivo zapaža da “Bogić običnost pretvara u začudnost svojim osjetljivim lirskim perom”.
Otuda, u svoju poeziju sabirao si i svoj i naš život. Jer, nijesmo uvijek mogli, koliko god bili stvaralački nadahnuti, predodređeni i određeni, da tu svoju energiju usmjeravamo po pravilima ars poeticae. Iz razloga što i životi pjesnika često plaćaju obol dnevnoj fakturi kretanja, preslišavanju pred neočekivanim preprekama, ustaljenim ljudskim navikama i naravima, koliko i višim silama. A jedna takva viša, neumoljiva sila, bila je bolest, pred kojom smo bili nemoćni i ti i mi, tvoji prijatelji i tvoji čitaoci. Ti - da se s njom sam izboriš, a mi - da ti u tome pomognemo. Bolest koju si stoički podnosio, i kojom nijesi druge opterećivao. U tim tenucima možda si se pitao šta nam to pruža i oduzima zemaljski, a šta nebeski svod. U svojoj svijesti sačuvao si najljepše i najdalekosežnije, najuzbudljivije i najzačudnije stihove, ostajući i dalje staložen, čak malo izmaknut u stranu kako bi se dublje zagledao u život, a kojeg si u medjuvremenu već postavio na itekako vrijedan pažnje književni postament.
Ako se slutnje ostvaruju, onda je ona koju si opisao u pjesmi “Izgubljene stvari” (posljednja zbirka, pod nazivom “Opomene”, 2024) bila, nažalost, nepomirljiva istina. Njeni završni stihovi to neizostavno potvrđuju:
“Eto, izgubio sam ne znam baš šta,/ izgubio sam i sebe negdje na rubu vremena,/ molećivo čekam od života da me poštedi/ laganih koraka što me vode krajnjem času,/ trudim se da mu se nekako dopadnem/ kotrljajući se ka gubilištu kao odbačeni čep na ulici”.
I ljudi i Bog mogu nas zaboraviti. Ali Smrt - neće nikad! Ako se već jednoga dana, prije ili kasnije, moramo pojaviti pred njenim vratima, a pred koja si ti, nažalost, prerano stigao, nije svejedno su čim dolazimo. Da ne računamo druge stranice, naslove i tomove, samo svojom poezijom dovoljno si pokazao da će se i Smrt pred njom dobro zamisliti. I da u svoj bezdan neće moći baš sve povući! Ostaće napisano, pogotovo ono pisano životom, kao što si ti činio. Ostaće svi oni damari i putopisi, portreti i svekolika zemaljska sazvježdja kojima si svjedočio o svijetu, o ljudima i podneblju kojima si i sam pripadao.
Ostavio si živim i životvornim čitav jedan kosmos - planine, vrleti, pejzaže duše i neke oskudnosti i zaumnosti koje su nas iščikavale, a ti ih, kao pjesnik, mudro osluškivao, odmjeravajući, pri tom, svoju snagu, poetsku viziju, promisao... Riječju, ostavio si poeziju koja je izrastala iz jednog samobitnog tla, čija je toponimija i danas, u eri sveopšte tehnološke premreženosti i neba i zemlje, kao prepoznatljiva sociološko-kulturološka paradigma, sačuvala svoju autentičnost. I, hvala ti na tome!
( Jovanka Vukanović )