Kako čitati „Zamak”

Zavisno od toga kako pristupamo čitanju Kafkinog romana Zamak, otvaraju nam se dvije perspektive. U prvoj, Zamak je ono što nalazimo kod Kanta, dakle - Samozakonodavni Um, noumenalna stvar kojoj je nemoguće pristupiti, budući da se pitanje slobode, besmrtnosti duše i status Boga ne da egzaktno utvrditi, s druge, Selo je doista simbolički zatvoreni poredak iz kojeg se ne može izaći, utoliko prije sama struktura se svim figurama koristi kako bi kroz njihove jednom uspostavljene funkcije djelovala. K. je lik kojeg sve vrijeme vodi objekat malo a, uzrok-želje koja prije svega traži potvrdu, međutim, kako je ne dobija, on je - nepostojeće, od strane Zamka nepriznato, te lice koje nije verifokovano, tj, u selu on ostaje onaj koji je prekobrojan, nesmjestiv, stalna prijetnja da iz njega ne probije Realno, mada, obzirom da on pokreće sumnju, tako nešto održava situaciju donekle pod kontrolom. - K. jeste i ostaje neudvojiv, put ka Zamku nema prepreka i samim tim ga je nemoguće realizovati, dok put iz sela nazad u svijet jeste otvoren - ta vrata Zakona sve vrijeme su čekala na vas da ih otvorite - ali iza ne čeka drugi prostor.

Za svakog stanovnika sela karakteristično je da obavlja zadatak bez da se pita koja je njegova konačna ili krajnja svrha. “Vi svakako poznajete grofa? Ne! - odgovori učitelj i htede da se udalji, ali K. nije popuštao, već još jednom upita: Kako? Ne poznajete grofa? Kako bih ga poznavao?, odgovori učitelj tiho i dodade glasno, na francuskom: Vodite računa o prisutnosti nevine dece.”

Roman počiva na rečeničnoj konstrukciji koja iznova svaku situaciju postavlja u dvostruki ćorsokak: ne može se pristupiti Zamku o čijem se unutrašnjem funkcionisanju niko ne pita (no, nešto ispraksani čitalac može osjetiti kako se niko ne pita iz razloga što tako nešto smatra strogo zabranjenim, recimo upravo nemoralnim), istovremeno ne može izaći iz sela iako unutar njega ništa ne obavlja. Tim prije jedna stvar je vrlo interesantna.

Naime, K. dolazi u selo na poziv, kako tvrdi Zamka, ali bez geometarskih instrumenata, i garantuje da su njegovi pomoćnici na putu, trebaju doći sljedećeg dana, iako se ne pojavljuju. Kao geometar, on premjerava - prostor - dakle: njegov prostor je determinisan na kretanje bez cilja, koje je, u stvari, kretanje u krug, utoliko prije svaka radnja koje se poduzme, osuđena je na neuspjeh, zato je kod Kafke optimizam K. tako duboko deprimirajući. Međutim, ukoliko iz vida ne gubimo da je on vođen objektom malo a, koje jeste ono što ostaje bezinteresno slijeđenje, no istovremeno se ne da prevesti na riječi, biva donekle ili unekoliko pak jasnije odakle njegova ustrajnost, u nemalom broju situacija pribjegava i raznoraznim lukavstvima, naprosto, ne pristaje da ostaje onaj koji se stalno ponavlja kao u ‘lošoj beskonačnosti’, iz Glave u sledećoj uvijek već na istom mjestu, sa istim nizom nanizanih neuspjeha koji, kad se retrospektivno sagledaju, ukazuju da je to jedino i moguće, jer, radnja u Zamku okončana je u prvoj rečenici, zato je sasvim logično da se u posljednjoj prekida, ostaje nezavršena, otvorena ali prema čemu?

U jednom razgovoru, kočijaš će odbrusiti K. kako je on “ništa”; utom će se brzo ispraviti i dodati kako je ipak “nešto”; onda slijedi ono što je nama ovdje najvažnije, poenta njegovog ontološkog statusa - K. je prekobrojan. U redu, zastanimo za trenutak. Dakle, biti prekobrojan u simboličkom poretku u kojem djelujemo iz izbora koji je dublje gledav izabrao umjesto nas tako da sve što radimo jesu samo preuzimanja radnji, znači li to da je onda K. eksces, višak, ono što stalno upućuje na sebe, poput nekog predmeta kojeg smo lišili funkcije, na primjer, stolice kojoj smo pokvarili jednu nogu? K. jeste samo u onoj mjeri u kojoj nije, ili da se ovdje poslužimo jednom frazom slovenačkog filozofa Mladena Dolara: “biće je neuspjeh nebića”.

Uz rečeno, pošto se povratimo u radnju romana, primjetićemo kako K. odjedanput zapaža kako su seljani među sobom povezani na jedan za njega ipak nevidljiv način, budući da svako na koga bi nabasao (radnja se uglavnom odvija noću, neprestano pada duboki snijeg, što stvara sliku zavijanog sela koje je nedostupno, odsječeno od svijeta, koje je nešto poput limba - ne onog kojeg čitamo u teološkim tekstovima, nego ovdje viđenog kao topos gdje je sve okončano i gdje su naseljeni oni koji još jedino mogu što vjernije oponašati sami sebe, itd.), zna odakle dolazi, i s kim se ranije sreo i o čemu je želio da razgovara. U tom slučaju, može se dogoditi da tokom čitanja Zamka (Kafka se ne pozicionira kao - sveznajući pripovjedač - niti to čini u Procesu, gdje je odsustvo Zakona zabašureno postojanjem procesa, tako da je proces pokrenut iako ga Zakon u tome svojim nepostojanjem ne može podržavati, i kako bi se sâm Zakon izvukao naposljetku će Jozef K.a biti ubijen poput psa, bez ikakve prije toga izrečene presude, i sa njegove strane nijedne upućene riječi), osjetimo nelagodnost da je to simbol Panoptikuma, svjetionika ili tačke koja se uzdiže nad prostorom kojeg u svakom njegovom dijelu najstrože kontroliše. Međutim: za kontrolom nema ni potrebe, utoliko prije što seljani sami sebe kontrolišu još istu kontrolu sprovodeći nad drugima jer se ona u međuvremenu internalizovala, otud oni neodobravajući pogledi na svakog ko bi se na putu makar i za tren zaustavio sa K.

Da li je onda ovo roman koji se može čitati i tumačiti kao distopijski, jer je za totalitarne režime itekako važno da oni koji spadaju pod vlast, budu oni koji su bez privatnosti i uvijek već izloženi ogromnom ‘brisanom’ prostoru, gdje se ne može ostaviti nikakav trag, i na kojem se ne može razmjeniti nikakva poruka, čak ni šifrovana, kamoli ona u kojoj se dva subjekta nešto radeći domuđavaju među sobom, što je inače veliki propust, budući da - redukcija na rad ukida govor, tijelo tretira kao ono što je upućeno samo i jedino na proizvodnju, dok se prema subjektu spoljašni aparat odnosi kao prema inicijalu. (U komunističkim sistemima zato je bilo zabranjeno govoriti kako je zabranjeno misliti, pisati, stvarati ono što upućuje na pitanje smrti, seksa, religije, svega što proizvodi užitak (jouissance), ono što iako pričinjava bol, ipak ne može da nas zaustaviti da ga neprestano proizvodimo, što se u romanu Proces događa u birokratskom aparatu, dok je to u Zamku slučaj sa K.-vom upornošću iako sam biva suočen da se ništa ne može promijeniti iz prostog razloga što se na ništa kao ontološki status ne može reagovati.

Zapravo, od jednog trenutka seljani se počinju ponašati prema K. kao da on, naprosto, ne postoji. U nekom smislu treba ga vidjeti kao onoga koga je Zamak, bez da išta objavi, ekskomunicirao, doduše nije ga protjerao iz zajednice niti iz sela nazad odakle je došao iako to nećemo saznati, ali mu je u njoj uskratio svako moguće djelovanje. Tako selo biva za njega potpuno otvoreno, no, u toj otvorenosti ono je ujedno i zatvoreno, baš kao što je to slučaj sa slobodom na koju se neprestano pozivamo, iako a) sloboda je prirodnim zakonima ograničena i kao takva uopšte moguća, b) ona je državno kontrolisana i regulisana zarad mogućnosti funkcionisanja zajednice, c) sloboda kojom raspolažemo je poput Zamka u njegovom odnosu spram K. mi, zapravo, možemo činiti samo ono što nas u svakom činu iznova vraća na svijest o predeterminisanosti koja je uslov da se bude. Šta? To pitanje ostavljamo otvorenim.

( Vuk Vuković )