Ana Ivanović: Porazi su za mene bili kraj svijeta

Nova epizoda serijala (Ne)uspjeh prvaka: Specijal sa Slavenom Bilićem donosi prvi dio velikog razgovora sa nekadašnjom najboljom teniserkom svijeta Anom Ivanović.

Osvajačica Rolan Garosa u otvorenom razgovoru govorila je o životu nakon tenisa, velikoj podršci roditelja, uspjesima, ali i porazima koji su je oblikovali i pomogli da stigne do svjetskog vrha. Otkrila je zašto nikada nije požalila zbog završetka karijere, koliko joj je teško palo odustajanje od Olimpijskih igara u Pekingu te je prvi put otvoreno progovorila o snažnim napadima panike sa kojima se borila tokom posljednjih godina na terenu.

Slaven Bilić osvrnuo se na Anin život nakon završetka profesionalne teniske karijere i upitao je da li u sadašnjem poslu pronalazi kompetitivnost koju je imala u sportu. Nekadašnja najbolja teniserka svijeta odgovorila je:

"Ne. Mislim da ta vrsta adrenalina ne može da se ponovi… Taj osjećaj kada igraš na centralnom terenu i kada igraš velike turnire, jednostavno ta vrsta adrenalina ne može...“

Iako je priznala da joj nedostaju veliki turniri, rekla je da nikada nije požalila odluku o završetku karijere:

„Naravno da nije bio lak korak i nije bilo lako ostaviti tenis, jer ipak od pete godine to je moj život, moja prva ljubav, nešto što sam stvarno voljela i u čemu sam bila vrlo dobra. Ali, imala sam osjećaj da je to pravi momenat za mene. Željela sam nešto drugo, da slijedim neke druge puteve koje sam vidjela da mogu… Nedostaju mi veliki turniri, nedostaje mi to takmičenje, nedostaje mi taj osjećaj, taj adrenalin, ali ne žalim za svojom odlukom. Vrlo sam srećna tu gdje sam sada.“

Djetinjstvo - taj jedan dan nikad neću zaboraviti

Prisjetila se i svojih sportskih početaka i otkrila da su joj roditelji od samog početka bili najveća podrška:

„Tata je igrao košarku i bio je vrlo talentovan, ali njegov otac ga nije podržavao i nije smio da se bavi sportom jer je u to vrijeme bilo važno studirati i imati posao. Kada sam krenula da se bavim sportom, tata je od početka govorio – ja te vodim na treninge, podržavam te ako je to tvoja vizija. Nikada nisam imala nikakav pritisak. Samo podršku.“

Govoreći o djetinjstvu, prisjetila se i trenutka koji je promijenio njen teniski put. Iako tada još djevojčica, veoma je samosvjesno i zrelo objasnila roditeljima zašto želi da pređe sa grupnih na individualne treninge:

„Već sam nekoliko puta mamu i tatu pitala mogu li da idem na individualne treninge. Rekli su da je to mnogo skupo i da oni to ne mogu. Taj jedan dan nikada neću zaboraviti… mama je kuvala, došla sam do nje i rekla da moram nešto da joj kažem: želim da treniram individualno, ali ako mislite da nema para za to, onda je bolje da prestanem jer bacate pare. Jer ako nastavim da treniram u grupi, vi i dalje plaćate, a ja ne napredujem – tako da to nema nikakvog smisla. Mama me pomilovala po glavi i rekla: dobro, mila, vidjećemo. Sljedeće nedjelje sam krenula na individualne treninge.“

Sve je kliknulo u Parizu 2008.

Prisjetivši se finala Rolan Garosa 2007. godine i poraza od Žastin Enan, Ana Ivanović priznala je koliko su joj porazi uopšte teško padali:

„Porazi su za mene bili kraj svijeta.“

Nakon poraza u Parizu uslijedio je još jedan bolan poraz u finalu Australijan Opena, ali upravo su joj ta iskustva pomogla godinu dana kasnije u Parizu kada je osvojila Rolan Garos i postala najbolja teniserka svijeta.

„Nikada neću zaboraviti taj poraz od Žastin gdje sam se, što se kaže, oduzela zato što sam igrala super tokom cijelog turnira… i dođem u finale… i odjednom shvatim gdje se nalazim, šta se dešava i više nisam mogla da izbacim lopticu za servis, nisam mogla da se pomjerim, noge su mi se oduzele. Onda dolazi Australijan Open kada sam izgubila od Šarapove u finalu. To mi je bio jedan od težih poraza zato što sam se osjećala spremnom… Nekako je taj Rolan Garos 2008. godine, dosta stvari mi je već kliknulo. Imala sam i iskustvo. Taj turnir uopšte nije bio lak… to finale, znala sam da je Safina umorna jer je isto imala jako težak put do finala. Iskoristila sam iskustvo koje sam imala i bila sam baš fokusirana.“

Osvajanje Rolan Garosa donijelo joj je i veliki doček u Beogradu, ali kaže da joj je uvijek ostala jedna neostvarena želja:

„Jedina stvar zbog koje mi je žao jeste to što nikada nisam imala turnir kući i što nikada nisam igrala pred svojim navijačima. Mislim da je to za svakog sportistu poseban osjećaj.“

Govoreći o periodu kada je bila prva teniserka svijeta, prisjetila se i jednog od najtežih trenutaka svoje karijere. Zbog povrede morala je da otkaže nastup na Olimpijskim igrama u Pekingu.

„Poslije Vimbldona imala sam blok treninga i tada sam se povrijedila. Dobila sam cistu na desnom zglobu… a vrlo brzo nakon toga bile su Olimpijske igre u Pekingu. Otišla sam u Peking u nadi da ću uspjeti da odigram i to mi je možda bio najteži trenutak u karijeri kada sam kao broj jedan morala da otkažem Olimpijske igre na kojima predstavljam svoju zemlju“, rekla je jedna od najpoznatijih teniserki.

Razgovor s bratom

Na Slavenovo pitanje gdje je pronašla snagu da se 2015. godine vrati u top pet, Ana je progovorila o mentalnoj snazi i psihologiji koja ju je oduvijek zanimala. Prisjetila se i razgovora sa bratom koji joj je u tom trenutku promijenio način razmišljanja.

„Željela sam da studiram psihologiju i dan-danas je psihologija nešto što me veoma privlači… u nekim momentima ulazila sam u teške emocije… željela sam da se sakrijem i pobjegnem, da ne budem u spotlajtu. Sjećam se kada mi je moj brat Miloš u jednom od razgovora rekao: Ana, stvarno, koga je briga?! Radi za sebe. Jer ti stalno želiš da zadovoljiš nekog drugog. Ili sponzore, ili ono šta drugi očekuju da je dobro za tebe ili šta ljudi pričaju… radi ono što ti misliš da je najbolje! I stvarno mi je to bio neki reset.“

Govoreći o odluci da završi profesionalnu karijeru, priznala je da ona nije došla preko noći.

„Dugo se to kuvalo. Sjećam se da sam još dok sam bila u svojim dvadesetim govorila kako nisam osoba koja će da igra do četrdesete. To me nikada nije privlačilo jer sam znala da želim druge stvari u životu.“

Nastavila je:

„Godinu sam počela odlično 2015… odem na Australian Open i jedno jutro, dva-tri dana prije turnira, kad sam izlazila iz kupatila udarim nogom u vrata i slomim mali prst… Odlučila sam da igram pod ljekovima i nisam mogla… onda je to otišlo na koljeno, imala sam bolove u koljenu i sve to malo-pomalo dovelo je do toga da sam bila psihički iscrpljena i da se borim protiv inflamacije… U sebi nisam imala osjećaj da se ponovo vratim u sam vrh.“

Potvrdila je da zbog svoje odluke nikada nije požalila, a potom je otvoreno progovorila o napadima panike:

„Taj momenat mi nije nedostajao. Možda upravo zato što sam mnogo vremena provodila u borbi protiv sebe zbog toga što sam bila u centru pažnje. Taj dio je bio maknut. Posljednjih godina imala sam jako velike napade panike kada bih izlazila na teren. Nikada nisam pričala o tome, ali imala sam jako velike napade panike. I onda bi se ljudi pitali šta se odjednom događa usred meča, zašto padnem, a u stvari u meni se okine panika i više ne mogu. Obuzme me strah da sjutra ponovo moram da izađem i igram pred ljudima", zaključila je Ana.

( Vijesti sport )