Argumenti za zabranu antidemokratskih partija

Jedna od ključnih pouka političkih katastrofa 20. vijeka djeluje paradoksalno: protiv onih koji bi cinično iskoristili demokratski sistem da dođu na vlast, a zatim demokratiju u potpunosti ukinu, demokratije ponekad moraju da primijene mjere koje na prvi pogled izgledaju nedemokratski. Problem je, naravno, u tome što takve mjere otvaraju prostor za optužbe da je demokratija već ukinula samu sebe.

Ova prividna dilema ponovo je izbila u prvi plan sa usponom krajnje desnih populističkih partija, čiji lideri mrtvi ozbiljni tvrde da su upravo oni istinski branioci demokratije. Ali, suprotno onome što sugerišu pojedini komentatori, taj paradoks je moguće razriješiti. Dovoljno je pogledati krajnje desnu Alternativu za Njemačku (AfD). S obzirom na prijetnju koju predstavlja po ustavni poredak Njemačke, postoje snažni razlozi da ta stranka jednostavno bude zabranjena.

Još tridesetih godina prošlog vijeka njemačko-jevrejski emigrant Karl Levenštajn bio je među prvima koji su tvrdili da demokratije treba da ograniče osnovna prava onih koji demokratskim sredstvima nastoje da ostvare autoritarne ciljeve. Suočen sa, kako se tada činilo, nezaustavljivim usponom fašističkih partija, pozivao je demokratije da se "protiv vatre bore vatrom".

Već tada se razumjelo da bi demokratije koje pribjegavaju ponašanju na prvi pogled nedemokratske prirode mogle same sebe da potkopaju. Ipak, ta ideja je nakon Drugog svjetskog rata prihvaćena i ugrađena u Temeljni zakon Savezne Republike Njemačke. Savezni ustavni sud Njemačke primijenio ju je najprije zabranom partije koja je bila nasljednica nacista, a potom i zabranom Komunističke partije Njemačke pedesetih godina prošlog vijeka.

U novije vrijeme, isti sud odbio je zahtjev za zabranu malene neonacističke Nacionaldemokratske partije Njemačke, NPD - kasnije preimenovane u Die Heimat - uz obrazloženje da ona nema ozbiljne izglede da dođe na vlast. Istovremeno, sud je predložio zakonodavcima da izmijene ustav kako bi partijama koje su zvanično proglašene neprijateljima demokratije bilo uskraćeno finansiranje iz državnog budžeta. Temeljni zakon je u međuvremenu izmijenjen upravo u tom smislu.

Za razliku od NPD-a, AfD bi već kasnije ove godine mogao da formira vladu u jednoj od istočnonjemačkih saveznih pokrajina. Imajući tu mogućnost u vidu, ugledna grupa stručnjaka nedavno je objavila obimnu studiju o tome da li bi Ustavni sud mogao da odobri zabranu ove stranke. Autori su analizirali ne samo zvanične programe AfD-a, već i dugogodišnji niz izjava partijskih lidera i njihovih pristalica, uključujući čak 2,9 miliona objava na društvenim mrežama.

Pravnici koji su ocjenjivali ovu studiju uglavnom su pohvalili njenu metodološku utemeljenost, iako pojedini smatraju da diskriminatorni politički predlozi AfD-a ipak ne dosežu pravni prag koji bi predstavljao prijetnju ljudskom dostojanstvu. Politička slika je, međutim, daleko složenija od pravne. Mnogi komentatori upozoravaju da bi zabrana stranke koja bi u nekoj od istočnih saveznih pokrajina mogla da osvoji i do 40 odsto glasova - a koja je trenutno i vodeća u nacionalnim anketama - značila isključivanje velikog dijela građana iz političkog procesa. Oni upozoravaju da bi takva zabrana kod birača mogla da izazove potpuno razočaranje u demokratiju, a krajnjoj desnici omogućila da se predstavi kao žrtva progona.

Ti strahovi su ipak pretjerani. Veličina jeste važna, ali ako nije opravdano zabraniti partiju koja je suviše mala da bi osvojila vlast, onda se ne može tvrditi da zabrana nije opravdana kada je riječ o velikoj partiji. Očigledno je - što je antidemokratska partija veća, to je i prijetnja koju predstavlja demokratiji ozbiljnija.

To, međutim, ne znači da su i troškovi zabrane nužno veći. Tačno je da će se dio građana osjećati lišenim političkog glasa. Ali to je neizbježan pratilac svake demokratije. Demokratija nije utopija u kojoj se svačiji, posebni zahtjevi uvijek uvažavaju. Da bi jedni politički ciljevi prevladali, drugi moraju biti poraženi. A ponekad je neophodno zabraniti određeni politički program kako bi se sačuvale temeljne obaveze političke zajednice prema demokratskoj vlasti, vladavini prava i ljudskom dostojanstvu. Suštinski imperativ jeste da se dugoročno očuva slobodno i pošteno političko nadmetanje.

Moglo bi se prigovoriti da bi, ukoliko bi krajnje desničarska vlada usvojila zakone koji podrivaju ravnopravan položaj pojedinih manjina, sudovi takve zakone oborili. Ali u međuvremenu bi ljudi trpjeli posljedice. Uz to, već i sama činjenica da je jednoj partiji dopušteno da otvoreno zagovara antidemokratske ciljeve nanosi štetu političkom životu zemlje, jer građanima šalje poruku da su takvi ciljevi možda prihvatljivi.

Neutemeljen je i strah da bi u tom slučaju vođe krajnje desnice prerasli u mučenike, jer se oni već odavno upravo tako predstavljaju. Njihov uobičajeni politički obrazac svodi se na uvjeravanje građana da ih zlonamjerni establišment sistematski ugnjetava i da su upravo oni jedini koji se usuđuju da govore istinu moćnicima.

Dovoljno je poslušati Marin Le Pen u Francuskoj ili Najdžela Faraža u Ujedinjenom Kraljevstvu. Čak i kada im je omogućeno da nesmetano učestvuju u političkoj utakmici (uprkos tome što su, po svemu sudeći, prekršili elementarna pravila), oni sebe predstavljaju kao žrtve spletki političkih elita.

Ipak, ostaje još jedan, ozbiljniji prigovor. Ako se krajnjoj desnici zamjera to što nastoji da ljude isključi iz političkog nadmetanja ili da demokratsku utakmicu namjesti u svoju korist - što se, između ostalog, prebacuje i AfD-u - onda zaista djeluje paradoksalno da odbrana demokratije zahtijeva isključivanje jedne partije iz te iste političke utakmice.

Ali i taj argument previđa jednu ključnu činjenicu. Krajnja desnica po pravilu odbacuje osnovni demokratski sporazum koji su svi ostali prihvatili. Demokratija počiva na uzajamnoj spremnosti da se prihvati vlast onoga ko pobijedi na izborima, ali mnogi lideri krajnje desnice jasno su pokazali da taj sporazum ne namjeravaju da poštuju. Oni žele vlast bez stvarnih ograničenja i odbijaju da prihvate da njima upravlja, kako tvrde, korumpirani establišment ili predstavnici manjina koje oni ne smatraju dijelom "istinskog naroda".

Ovo nije tek teorijska pretpostavka. Predstavnici krajnje desnice koji su osvojili vlast - od Viktora Orbana u Mađarskoj i Jaroslava Kačinjskog u Poljskoj do Donalda Trampa u Sjedinjenim Državama - dosljedno su nastojali da političku utakmicu, koja bi morala biti ravnopravna, preokrenu u svoju korist. Dajte krajnje desnoj partiji dovoljno vremena i dovoljno moći i vrlo je vjerovatno da će uspostaviti kompetitivni autoritarizam - sistem u kojem se izbori i dalje održavaju, ali više nisu slobodni i pošteni.

Zato je pogrešno govoriti o dvostrukim aršinima kada je riječ o demokratama i autoritarcima. Jedni nastoje da očuvaju političku konkurenciju, a drugi da je ukinu jednom zauvijek.

Autor je profesor na Univerzitetu Prinston

Copyright: Project Syndicate, 2026.

( Jan-Werner Müller )