Alberobelo – kamena slagalica

Sa jadranske obale, iz Monopolija, polazimo veoma rano. Autobus nas je pokupio nadomak željezničke stanice. Najprije se vozimo auto-putem u pravcu Barija, a onda na zapad, talasastim predjelom u pravcu Apeninskog gorja.

Današnji dan je rezervisan za Alberobelo. U njemu živi desetak hiljada ljudi, ali je svjetski poznat po svojoj arhitekturi. Unesko ga je 1996. uvrstio u svjetsku kulturnu baštinu. Razlog se može naslutiti već na prilazima gradiću.

Kamena kuća koju vidimo sa desne strane, usred maslinjaka, zove se trulo. Sam naziv je najvjerovatnije grčkog porekla, jer je u južnim djelovima Italije grčki, pa vizantijski svijet bio sveprožimajući skoro dva milenijuma. Većina etimologa se slaže da riječ potiče od antičke grčke riječi tholos što je označavalo kružnu građevinu sa konusnim ili sfernim krovom. Tokom vizantijskog perioda, ta se riječ promijenila u troullos što u prevodu znači kupola. Od te riječi, do lokalnog izraza trulo za jednu i truli za više kuća nije daleko.

Nisam se u tom trenutku sjetio starih Grka već belgijskog crtača stripova Pejoa, oca Štrumpfova. Plavi patuljci sa bijelim kapicama živjeli su u kućama nalik na pečurke. Zapravo nalik na apulijski trulo. Sa ovom mišlju izlazim iz autobusa. Hodamo ka centru, a ove apulijske kuće su sve gušće naređane oko nas. Ne mogu da se otmem utisku da ulazim u bajku ili u crtani film.

Potomci ljudi koji su osamdesetih gledali Štrumpfove, od 2018. sa Diznijevom serijom Priče iz Trulije dobili originalne crteže mjesta u koje ulazimo. Idejni tvorci te serije su iz Apulije, pa nije čudno što u njoj poznate kućice i lokalna hrana imaju značajnu ulogu.

Penjemo se prvim strmim sokakom na jednu od dvije padine na kojima se pružila varoš. Prodavnice suvenira i lokalnih proizvoda, sendvičare i barovi zaista su se ugnijezdili u ove neobične građevine. One su pokrivene istorijskim krovovima koji Alberobelo čine jedinstvenim.

Konzolni ili lažni svod je drevna tehnika natkrivanja prostora, korišćena širom svijeta prije pronalaska pravog luka. Mikenci su bili majstori ove tehnike, koristeći je za monumentalne grobnice i odbrambene zidine. Egipćani su koristili konzolne svodove za unutrašnje prostorije piramida, kao u Crvenoj i Keopsovoj piramidi. Tehnika je bila poznata i Majama. U praistorijskoj grobnici Njugrendž u Irskoj, koja je starija od Keopsove piramide, centralna komora sa konzolnim svodom već pet milenijuma ne prokišnjava. U ovaj niz građevina spadaju i tradicionalne okrugle kuće sa konusnim krovovima u Apuliji.

Mada ljudi misle da je Alberobelo dobio ime spajanjem riječi drvo (albero) i lijepo (bijelo), to nije tačno. U srednjem vijeku, ova oblast je bila nenaseljena i prekrivena gustom šumom hrasta lužnjaka. Od latinskog naziva za ovu šumu – Sylva Arboris Belli – što znači Šuma ratnog drveta, docnije je nastao naziv naselja. Od hrastovine su pravili katapulte i opsadne ovnove.

Zamišljam hrastovu šumu unaokolo. Zašto su je ljudi raskrčili i nastanili ovo mjesto? Mjesni grofovi Akvaviva su naselili seljake na ovu teritoriju da bi krčili šumu i uzgajali masline. Ali prema zakonu Kraljevine Napulj feudalac je morao da plati znatan porez kralju za svako novo, stalno naseljeno mjesto na svojoj teritoriji. Grof Đanđorolamo II Akvaviva je početkom 17. vijeka naredio svojim seljacima da kuće grade tehnikom suvozida, bez vezivnog materijala. Upotreba maltera bi bila oštro kažnjavana. Takve kućerke krasio je kupolasti krov sa ključnim kamenom. To su zapravo bile kamene slagalice. Kada bi došla kraljevska inspekcija, bilo je dovoljno vezati konje za ključni kamen na vrhu i cio krov bi se urušio u običnu gomilu kamenja. Seljaci bi naselili šatore, zemunice, priručne izbe. Kraljev inspektor bi zaključio da gomila ruševina nije naselje. Grof nije bio dužan da plati porez.

Penjemo se sokakom i teško nam je da zamislimo kako se ove kamene ljepotice, koje su umjele da prežive i zemljotres, radi utaje poreza pretvaraju u ruševine. To stalno ponovno podizanje krova usadilo je stanovništvu duboku čežnju za malterom. Kada je varoš 1797. godine kraljevskim ukazom dobila status slobodnog grada, malter je značio slobodu.

Prva zgrada izgrađena uz pomoć maltera nakon kraljevskog dekreta bila je Trullo Sovrano – Suvereni trulo, jedini dvospratni trulo u gradu. Uslijedio je vijek slobodne gradnje.

CRKVA KAO TRULO

Ipak, vjekovi suvogradnje ostavili su dubok trag. Stanovnici su njegovali svoje kuće, održavali ih i popravljali. Mada je na susjednom brdu stoljećima bila grofovska crkva Bazilika Svetog Kozme i Damjana, u četvrti Rione Monti kojom se penjem ka vrhu padine povećao se broj stanovnika, a time i potreba da se podigne crkva. Izgrađena je brzo – za svega 14 mjeseci, a otvorena za vjernike juna 1927. godine. Crkva Svetog Antonija Padovanskog u Alberobelu je jedina crkvu na svijetu podignuta kao džinovski trulo. Ona predstavlja spoj suvozidne estetike i monumentalne sakralne gradnje.

Cijela četvrt Rione Monti je još 1910. godine proglašena za nacionalni spomenik, pa je zakon dozvoljavao gradnju isključivo u tradicionalnom trulo stilu. Arhitekte su zato morale da prilagode monumentalni hram formi narodne kamene kućice. Spoljašnjost crkve vjerno slijedi elemente apulijske romanike, ali u formi trula. Glavni krov crkve je zapravo ogromna konusna kupola visoka čak 21 metar, pokrivena tamnim krečnjačkim pločama koje ovdje zovu kjankarele. Završen je velikim ključnim kamenom – pinakolom. I zvonik se završava malim konusnim krovom i pinakolom.

Ušao sam na trenutak u crkvu. Jednostavna bjelina na zidovima, skromnost je ovdje vrlina. Iza glavnog oltara nalazi se freska poznatog umjetnika Adolfa Roloa iz 20. vijeka. Na njoj je prikazano Drvo života u čijem središtu dominira veliko raspeće sa Hristom.

NA DRUGOM BRDU

Silazimo pomalo umorni od toliko neobične gradnje, od njene sugestivne, bajkovite ljepote. Ko bi rekao da će ovaj način podizanja kuća, koji su generacije seljačkih predaka ovih ljudi doživljavale kao tegobni namet, danas biti najveći zalog za budućnost. Marketinški stručnjaci bi sigurno potvrdili da ova varoš u samom svom istorijskom identitetu ima ugrađen USP – jedinstvenu prodajnu prednost. Kada vidite prizor iz Alberobela, odmah znate da je to – Alberobelo.

Konkurencija u globalnom turističkom selu teško može da kopira ovako nešto. A to se da dobro unovčiti. Zato ljudi i dolaze ovamo. Pa se, kao mi, spuštaju sa jednog brda na glavni trg, gdje ga dočekuju zgrada gradske uprave, spomenik poginulim mještanima u oba svjetska rata i fontana. A onda kreću sljedećom kosinom ka katedrali i istorijskoj četvrti Aja Pikola. Za razliku od kraja iz kojeg izlazimo, tamo u ovim kućicama zaista žive ljudi i ulice nisu prilagođene turističkim potrebama.

Kad se popnete do Crkve Svete Lucije, terasa pored nje će pružiti ono zbog čega je većina ljudi ovdje – pogled na krovove Alberobela. Moram priznati da me prizor omađijao.

Zalazimo potom u četvrt koja odiše mirom. Čak su i najbučniji posjetioci odjednom spustili ton, kao da su shvatili da su zakoračili preko tuđeg praga.

Vrzmamo se lavirintom uličica. Nailazimo na autentični stambeni trulo koji je adaptiran u kapelu posvećenu svetom Leopoldu Mandiću. To je katolički svetac iz Boke? Dječak koji je odrastao u Herceg Novom i koji se cijeli život zalagao za zbližavanje hrišćana? Da, to je taj Bogdan Ivan Mandić. Još jedna misaona i istorijska spona ide tridesetak kilometara do zapadne jadranske obale, pa preko mora sve do istočne obale.

Pitam se šta znače simboli iscrtani na krovovima kuća. Ukrštene linije i trouglovi se znaju ponavljati u grupama od tri, pet ili sedam, a ti brojevi imaju magijska značenja. Tu je i urokljivo oko – malokijo. Ono služi kao štit od zlih pogleda i uroka. Orao je duša koja teži nebu, a zmija opominje da treba sačuvati oprez. Potom hrišćanski simboli – krst, monogram IHS, prva tri slova Isusovog imena na grčkom, probodeno srce Bogorodice sa krstom na vrhu strele, što je simbol saosjećanja i majčinske zaštite. Najzanimljiviji mi je bio simbol koji udružuje Sunce i polumjesec. U hrišćanskom kontekstu, Sunce predstavlja Isusa Hrista, dok polumjesec označava čovječanstvo. Polumjesec je ovim ljudima uglavnom označavao čuvara koji bdi nad kućom dok ukućani spavaju. Povezivali su ga sa lunarnim fazama koje određuju sjetvu, žetvu i plodnost zemlje. A zvijezda je srećna zvijezda ukućana.

Da ne bi bio pomiješan sa osmanskim polumjesecom, na trulu se on uvijek crtao tako da mu je zaobljeni dio okrenut ka istoku. Vjerovalo se da bi pogrešno okrenut polumjesec bio turski i donosio bi nesreću kući. Stanovništvo južne Italije je vjekovima strahovalo od upada otomanskih gusara.

Pitao sam se kako izgleda ovakva kuća iznutra. Odgovor mi je ponudila Mala kuća, autentični trulo otvoren za posjetioce. Unutra je bilo tijesno, ali prijatno. Domaćini koji su i vlasnici i kustosi pokazivali su nam gdje su se pokoljenja njihovih prethodnika rađala, gde su živjela i umirala.

ŠAPAT ISTORIJE

Zbog bajkovitog pejzaža, u Alberobelu malo ko obraća pažnju na znamenitosti nastale u eri maltera. Katedrala posvećena ranohrišćanskim ljekarima Kozmi i Damjanu u novijem dijelu grada je svakako vrijedna pažnje. Ali po vrelom danu našu pažnju zaokupio je sladoled. Na trgu koji je dobio ime po Đuzepeu Di Vanju, socijalisti i prvom italijanskom poslaniku kojeg su ubili fašisti, hladovina ispod odnjegovanog drveća nudi nam zaklon od žege. Proučavam spomenik na trgu. Saznajem da je čovjek kojem je ukazana čast Domeniko Morea, sveštenik i prosvjetitelj. Na spomeniku piše da je Morea rođen u Alberobelu. Bio je pobožan, učen i vješt sa riječima. Potom najinteresantniji detalj. Spomenik je podignut juna 1933, na stogodišnjicu sveštenikovog rođenja. Iza datuma stoji uklesano XI. Rimska oznaka za broj 11 podsjeća na to da su za vrijeme Musolinijeve vladavine iza važnih javnih objekata pored normalnog datuma okončanja radova ili svečanog otvaranja bili i ovakvi redni brojevi. U prevodu – sagrađeno u jedanaestoj godini fašističke vladavine.

Na trenutak iz istorijske tame zapalaca otrovni jezik. Duboka hladovina, izvrsni italijanski sladoled, ime trga koje podsjeća na žrtvu fašista, datum na spomeniku koji podsjeća na to kako su fašisti veličali sami sebe. Usred lijepog Alberobela od toga može da se zavrti u glavi. Negdje sam pročitao da je nadomak varoši postojao fašistički logor, za protivnike režima, pripadnike manjina, a tokom ratnih godina i za jugoslovenske antifašiste.

Nije baš da priželjkujem da mi se sjećanje otme i uputi se na istorijske stranputice. Ionako ih ima više od srećnih perioda. Svaki putnik ipak mora da zna, da iza ljepote koju susreće uvijek postoji i neka mračna priča. Ne mora da mu ona pokvari dan. Ali je pošteno da prije nego što ode svojim putem na svu tu potisnutu patnju potrošiti makar jednu melanholičnu misao.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )