Potemkinova sela u EPCG: kako je Vlada pala na prvom testu reformi

Odluka Vlade da Skupštini akcionara Elektroprivrede Crne Gore predloži novi sastav Odbora direktora - u kojem se nalazi i dosadašnji izvršni direktor Zdravko Dragaš - na prvi pogled djeluje kao tek još jedna kadrovska rokada. Međutim, njen stvarni značaj je mnogo dublji. Ovim potezom Vlada nije samo predložila imena. Ona je izrazila puno povjerenje dosadašnjem pogubnom načinu upravljanja našom najvećom kompanijom.

Takva odluka dolazi u trenutku kada EPCG bilježi istorijski gubitak od oko 92 miliona eura, suočava se sa ozbiljno narušenom likvidnošću i ponovo zavisi od državnih garancija za novo zaduživanje. Zato pitanje upravljanja ovom kompanijom više nije samo kadrovsko, već strateško i fiskalno pitanje od prvorazrednog državnog značaja.

Ostavljanjem upražnjenog mjesta izvršnog direktora otvoren je brisani prostor da se vođenje EPCG ponovo oblikuje kroz međupartijske trgovine i podjelu "na ravne časti", umjesto kroz otvoren izbor profesionalnog kriznog menadžmenta. A upravo bi nezavisni menadžment morao prvo odgovoriti na pitanje koje politika godinama izbjegava: kako je EPCG, od finansijski najstabilnijeg državnog giganta, dovedena na ivicu kolapsa.

Da bismo razumjeli razmjere današnje odluke Vlade, moramo se vratiti nekoliko godina unazad.

Kada je 2018. godine italijanski partner izašao iz vlasništva EPCG, kompanija je ostavila oko 250 miliona eura čiste gotovine. Bila je to istorijska prilika za modernizaciju proizvodnje i pripremu sistema za energetsku tranziciju.

Umjesto toga, najveći dio novca usmjeren je u ekološku rekonstrukciju Termoelektrane Pljevlja. Projekat je 2022. godine nastavljen sa istim izvođačem, uprkos jasnim stručnim upozorenjima da elektrana ne može zadovoljiti nove evropske standarde i da se direktno ignorišu rizici ubrzane dekarbonizacije Evropske unije.

Danas su posljedice takve politike ogoljene do kraja.

Nakon investicije vrijedne preko 100 miliona eura, budućnost Termoelektrane više ne zavisi prvenstveno od tehničkog stanja postrojenja, već od evropskog regulatornog okvira i njene ekonomske održivosti. Dugoročno, postojeći evropski propisi ostavljaju mogućnost rada od svega oko 1.500 sati godišnje - odnosno jedva dva mjeseca u godini. Istovremeno, EPCG je prešla put od kompanije sa stotinama miliona eura rezervi do iskazanog gubitka od oko 92 miliona eura i potrebe za novim državnim garancijama. Ukratko, najveća investicija u istoriji EPCG nije ojačala kompaniju, već je opustošila njene finansije.

Još ozbiljnije od toga jeste činjenica da je gotovo cjelokupna energetska strategija Crne Gore godinama bila zasnovana na pretpostavci dugoročnog opstanka Termoelektrane Pljevlja. Upravo zato posljedice pogrešnih odluka danas daleko prevazilaze jednu kompaniju i postaju pitanje ukupne energetske i fiskalne sigurnosti države.

U svemu ovome Vlada nije bila nijemi posmatrač, već direktni saizvršilac.

Kao većinski vlasnik, Vlada je godinama bezrezervno davala saglasnost na sve ključne odluke uprave, usvajala finansijske izvještaje i štitila pogrešnu strategiju. Pri tome je svjesno ignorisala kontinuirane stavove Energetske zajednice i Evropske komisije da Crna Gora ne rješava suštinske probleme TE Pljevlja i da ozbiljno krši pravila u oblasti energetike. Time je Vlada pokazala da joj je kratkoročna politička računica važnija od evropske agende i vladavine prava.

Upravo zato današnja odluka ima porazno značenje. Njome je Vlada zvanično potvrdila da u lošem upravljanju EPCG ne vidi problem koji treba preispitivati, već model koji treba nastaviti.

To je posebno sporno jer je upravo ova Vlada promovisala novi Zakon o upravljanju privrednim društvima u vlasništvu države, obećavajući građanima profesionalizaciju, depolitizaciju i odgovornost.

Prvi i najvažniji ispit tog zakona bila je upravo EPCG.

Umjesto nezavisne procjene rada postojećeg menadžmenta, Vlada je posegnula za proceduralnim akrobacijama. Pozivanjem na statut usvojen neposredno prije stupanja novog zakona na snagu, izbjegla je sopstvena pravila i zadržala stari truli model upravljanja. Propuštena je prva prilika da se pokaže da je profesionalizam važniji od partijskih kompromisa.

Pravi krizni menadžment morao bi otvoriti pitanja od kojih vlast uporno bježi - od odgovornosti za promašenu rekonstrukciju TE Pljevlja, preko neodrživog poslovnog modela, do preispitivanja pogubne kadrovske politike i ekonomskih posljedica zapošljavanja oko 1.500 novih radnika u posljednjih nekoliko godina.

Za Vladu je, međutim, suočavanje sa istinom politički rizično. Mnogo je lakše održavati privid da je sve pod kontrolom.

Zato današnja odluka predstavlja lakmus papir reformskog kapaciteta ove vlasti. Test vjerodostojnosti reforme upravljanja državnim preduzećima Vlada je - pala.

Umjesto reforme dobili smo kulise. Umjesto profesionalizacije - partijski kontinuitet. Umjesto suočavanja sa stvarnošću - Potemkinova sela. Takva sela mogu neko vrijeme zavaravati javnost i odlagati političku štetu, ali ne mogu promijeniti ekonomsku stvarnost. Prije ili kasnije, račun uvijek stiže na naplatu. A na kraju će ga, kao i mnogo puta do sada, platiti građani Crne Gore.

Autor je ekonomski analitičar

( Dejan Mijović )