Nikšićani

Ima li gore stvari od ljetnjeg vjetra? Ne donosi svježinu nego samo hladi more. Mada ni more nije što je nekad bilo. Atraktivne destinacije na barskoj rivijeri dalje su nam nego ikad. Kad pomislim da ću se voziti sat i po od Sutomora do Bara, i to ako imam sreće da se niko ne „čukne“, jer onda zastoj traje satima, preusmjerim se na trosjed u dnevnom boravku, uključim klimu, i taman da uzmem knjigu, neki glas mi šapne: skroluj malo po telefonu, evo nisi punih 15 minuta…

* * *

Barani se ljeti dijele na cvrčke i mrave. Jedni pjevaju i uživaju, drugi rade i muče se. I zarađuju. Cvrčci se, kao, zimi nešto kaju, ali sve će ponoviti idućeg ljeta. Jer, ne znaju ništa drugo sem da pjevaju. Ali i mravi su se pogospodili, počeli su zimi da pjevaju.

* * *

Poslije dvije i po godine, otvoren je rekonstruisani Dvorac kralja Nikole na Topolici, obnovljen uz dosljedno poštovanje konzervatorskih principa. To je sada reprezentativno zdanje.

Moglo je da bude i reprezentativnije da je makar u jednoj prostoriji napravljen hologram, trodimenzionalna (3D) slika, koja omogućava da se, kada pomjerate glavu, ono što je na slici vidi iz različitih uglova, kao da je stvarno ispred vas, u prirodnoj veličini. Vidio sam to u Batu, gradu u jugozapadnoj Engleskoj, koji su Rimljani osnovali sredinom prvog vijeka nove ere, ubrzo nakon osvajanja Britanije. Oko prirodnih toplih izvora izgradili su veliki kompleks hramova i javnih termi koje su služile za kupanje, liječenje i društveni život. U muzeju Rimskih termi u Batu koriste se hologramske projekcije i digitalni efekti kako bi posjetiocima pokazali kako su ljudi nekada izgledali i koristili terme.

To je bilo toliko upečatljivo da sam predložio da Barski muzej na taj način oživi kralja Nikolu. Nažalost, ništa od toga, a mogao je naš jedini suveren da se zavazda, na bijelom konju, vrati u svoj „slavni grad Bar“, kako ga je, još u 12. vijeku, nazvao Stefan Nemanjić.

* * *

Trešnje u Beogradu koštaju dva evra. U Baru su tri puta skuplje. Na barskoj pijaci nema ništa ispod pet evra. Ne vjerujem da ima skuplje pijace u okruženju. Jedan osporavani regionalni lider, ne naročito simpatičnog ponašanja, povećao je penzije i sad ima armiju sigurnih glasača. Nije to nepromišljen potez: ko isposluje povećanje penzija u Crnoj Gori za 10 odsto do kraja godine, glasaću za njega na idućim izborima.

* * *

Porodica me na izvjesno, kratko, vrijeme, pustila da se sam staram o sebi i prvo što sam učinio – kupio sam „jadro“ napolitanke. Ako mi išta nije dobro za zdravlje to su napolitanke, „goli šećer“. Ali, ako opet budem u prilici da sam sastavljem svoj „meni“, okuražiću se još jednom, pa što bude. Taj ukus, ta slast, direktno vraćaju u mladost…

* * *

Uvijek sam imao respekt prema Nikšićanima. Možda još od onog kršnog tima, na početku sedamdesetih godina, za koji sam, zbog našeg Baranina Radovana Laleta Bokana, zdušno navijao: Vujačić, Stanišić, Gardun, Međedović, Grahovac, Đurović, Kovačević, Bokan, Tibljaš, Zeković, Samatović. Igrali su muški fudbal. Znam da je odavno sve dugačije: i moral i viteštvo, ali valjda pod uticajem nekih prošlih vremena to što se potuklo 80 Nikšićana poslije koncerta jednog folk pjevača, nije mi izazvalo zgražavanje nego izmamilo osmijeh, posebno jer niko nije teže povrijeđen. Ne bih da ih motivišem da grijeh (i glupost) ponove, ali, objektivno, to mogu samo Nikšićani.

* * *

Jedna od omiljenih zanimacija ljeti bila mi je da pišem o „Barskom ljetopisu“, jer svi mi sve znamo o kulturi i niko nije pozvaniji od nas da se kritički osvrnemo na festivalske događaje. Sad sam „unutra“ (pomažem oko književnog programa) i iz druge perspektive gledam na „Ljetopis“.

Za ovu priliku izdvojio bih odličan nastup hrvatskih učesnika, pisca Ante Tomića i muzičara Ane Rucner i Marka Tolje, koji su pokazali da Hrvatska nije (samo) Tompson.

* * *

I kad smo kod Hrvatske: koliko smo puta, mi vojni policajci, pomagali u gašenju požara iznad Šibenika, u ljeto 1984. godine. Svaki čas je bila uzbuna, a protivpožarni vod nije skidao uprtače.

Počeli su požari i u barskoj opštini, ranije nego obično. Gorjelo je u jednom selu podno Lisinja. Avgust je tradicionalno mjesec požara i građani moraju da budu oprezni s vatrom, a vatrogasci pripravni.

* * *

U romanu „Kuća za pisanje“ Semezdin Mehmedinović kaže: „Kći. Lijepa riječ. Kao cvrkut vrabaca.“

Probaje tri put brzo da izgovorite „kči“ i vidjećete da je sjajni pisac koji će 2. avgusta biti na „Barskom ljetopisu“ (da li uživo, ako mu zdravlje dozvoli, ili na video bimu, vidjećemo), u pravu.

* * *

Promocijom pete knjige stavio sam tačku na „Barske priče“. Ova peta knjiga je, po opremi, najkvalitetnija i, po sadržaju, najbolja, samim tim što su u njoj 165 odabranih priča iz prethodne četiri knjige. Ne smijem od najmlađe kćerke da napišem da se na promociji opet okupio „jedan lijepi Bar“, ali mogu makar da kažem da su došli meni dragi Barani. Uvijek sam u ovom blogu iz „Barskih priča“ izvlačio neke duhovite anegdote. Za definitivni rastanak od njih evo jedne priče koja dosta govori o Baru koji volim. Naslov je „Savo i Kolja“:

Kolja je bez ičega, spasavajući živu glavu, prebjegao iz Albanije Envera Hodže u Bar. Zbog njegove čestitosti, vrednoće i duhovitosti, Barani su ga zavoljeli. Iz milošte su ga zvali Kolja emigrant. Teško je živio u ono oskudno vrijeme, željan svega.

Neko društvo je sjedjelo kod Oma u kafani, u Starom Baru, pilo se i duvanilo. Kolja bi sve na svijetu dao za cigar duvana, ali nije imao para a bilo ga je sramota da pita, nije još znao gotovo ni riječ srpskog jezika. Zato je, skrušen, krenuo ka Podgradu u svoju iznajmljenu sobu. Vidio je to Savo Prelević, krenuo za njim i da niko ne vidi, tutnuo mu dvije kutije „Boke“ u džep. Kad je došao u svoju samačku sobu i zapalio, Kolji se činilo da nema bogatijeg Crnogorca i Albanca od njega. Zakleo se da ovaj gest Savu nikad neće zaboraviti.

Dugo su te dvije paklice duvana žarile Kolju koji se, u međuvremenu, skućio i formirao lijepu porodicu. Sve do onog dana kad je, gurajući dvije svinje, došao pred kuću Sava Prelevića.

Njegova žena mu je otvorila kapiju: „Što je to, Kolja?“

„Dvije svinje za Sava.“

„On nije tu, a ja nemam para.“

„Savo ih je odavno platio, u zdravlje ih trošili.“

Kolja je znao da Savo nije kod kuće. Bio je na „prevaspitanju“ na jednom ostrvu u Jadranskom moru.

( Milan Vujović )