Više od festivalske premijere

Postavljajući na scenu komičnu jednočinku Služavka gospodarica Đovanija Batiste Pergolezija, KotorArt je otvorio pitanje koje prevazilazi okvire samog festivala – može li opera postati trajna kulturna ponuda grada. Dan prije kotorske premijere, predstava je izvedena pred tivatskom publikom kao koprodukcija s Tivatskim muzičkim festivalom, a srdačan prijem publike na obje predstave potvrdio je da kamerni operski repertoar zavrjeđuje pažnju. U Kulturnom centru „Nikola Đurković“, koji je ujedno i koproducent ove opere, nastupili su sopran Petra Radulović, bas Jakov Kalajžić i glumac Matija Grabić, uz Kamerni ansambl novoosnovanog Bokeljskog simfonijskog orkestra, kojim je dirigovao Mladen Tarbuk.

Kada je 1733. godine napisao Služavku gospodaricu, Pergolezi nije mogao pretpostaviti da će upravo intermezzo, zamišljen kao zabava gledalaca između činova njegove ozbiljne opere Ponosni zatvorenik, nadživjeti djelo kojem je služio kao predah. Jednostavna ljubavna intriga između lukave sluškinje Serpine i vremešnog gospodara Uberta, oslobođena mitoloških i istorijskih zapleta karakterističnih za operu seriju, publici je ponudila prepoznatljive karaktere i svakodnevne ljudske odnose. Upravo zato ova opera i danas ostavlja prostor za različita čitanja – od komedije o društvenoj pokretljivosti i preraspodjeli moći, preko priče o emocionalnoj manipulaciji, do promišljanja granice između interesa i ljubavi. Ta otvorenost značenja, uz Pergolezijev smisao za muzičku karakterizaciju likova, učinila ju je temeljem razvoja italijanske bufo opere.

Petra Radulović je Serpinu oblikovala kao energičnu, samouvjerenu i proračunatu junakinju, koja od samog početka dominira odnosom s Ubertom. Njena scenska pojava prirodno je pratila razvoj lika – od razigrane koketerije do odlučne manipulacije kojom ostvaruje svoj cilj. Glasovno je ulogu nosila sigurnim fraziranjem i stilskom disciplinom, uz dovoljno glumačke razigranosti da komične situacije ne skliznu u karikaturu. Jakov Kalajžić predstavio je Uberta kao dobronamjernog, ali nemoćnog gospodara, čija se strogoća postepeno pretvara u zbunjenost, a zatim i u prihvatanje osjećanja koja je do tada potiskivao. Posebnu živost predstavi dao je Matija Grabić u nijemoj ulozi Vesponea. Oslanjajući se isključivo na pokret, gest i mimiku, uspješno je povezivao operske numere i dodatno naglašavao komične situacije, naročito u scenama prerušavanja u izmišljenog vojnika Tempestu, kada Serpinina spletka dostiže vrhunac. Međutim, ekonomičnost muzičkih sredstava ne znači i manji izvođački izazov. Naprotiv, dramaturgija opere gotovo se u potpunosti oslanja na dvoje pjevača, koji nose i muzički i scenski tok radnje.

Reditelj Paolo Tišljarić nije težio radikalnom osavremenjivanju Pergolezijevog djela, već njegovom predstavljanju iz današnje perspektive. Kostimi su evocirali barokni stil, rekvizita je bilo malo, dok su praktikabli obloženi bijelim platnom jednostavno označavali prostor Ubertove kuće. Takav pristup odgovara izvornom karakteru djela, ali istovremeno pokazuje da Služavka gospodarica ne zavisi od spektakla. Njena pozorišna snaga počiva na odnosima među likovima, zbog čega jednako uvjerljivo funkcioniše u skromnijim produkcionim uslovima kao i na velikim operskim scenama. Upravo zato ovakvi naslovi predstavljaju prirodnu polaznu tačku za sredine koje tek grade kontinuitet operskog života.

Važan doprinos produkciji dao je dio novoosnovanog Bokeljskog simfonijskog orkestra pod dirigentskim vođstvom Mladena Tarbuka. Sama činjenica da se u Boki formirao ansambl sposoban da učestvuje u operskoj produkciji predstavlja značajan iskorak za lokalnu muzičku scenu. Tehničke okolnosti, međutim, nisu bile idealne. Zbog nepostojanja orkestarske rupe, ansambl je bio smješten na sceni, iza scenografije. U akustički ipak zahvalnoj sali Kulturnog centra takvo rješenje nije ozbiljnije narušilo odnos glasova, mada su kontinuo instrumenti – čembalo i violončelo – u seko-rečitativima ostali gotovo nečujni.

Ova produkcija pokazala je da Kotor raspolaže umjetničkim i produkcionim potencijalom za redovnije prisustvo opere u svom kulturnom životu. Još važnije, potvrdila je da opera ne mora biti vezana isključivo za velike institucije i stalne ansamble. Kamerna djela poput Služavke gospodarice, s malim brojem izvođača i skromnijim produkcionim zahtjevima, mogu postati održiv model razvoja operske prakse u sredinama koje nemaju opersku kuću. Ujedno, njihova tematska otvorenost omogućava da svaka nova produkcija naglasi drugačije slojeve priče – od klasnih odnosa i preraspodjele moći do pitanja manipulacije, ljubavi i interesa. Ako ovakvi projekti postanu kontinuitet, a ne festivalski izuzetak, opera bi u Kotoru mogla prerasti iz povremenog događaja u sastavni dio kulturnog života grada.

( Boris Marković )