Iskustvo ti je palanačko, zemljače

Vrelo je ovih dana u Crnoj Gori. Obećavali su kišu i osvježenje, nije ga bilo. Ni u prirodi, ni u društvu, a najmanje u politici. Ono što se davno diglo da nas osvježi odavno je isparilo.

Koliko je sunce pržilo podgorički asfalt, toliko me više pogodilo kada sam gledao Skupštinu Crne Gore u kojoj se raspravljalo o svakodnevnim životima LGBTIQ osoba. Ujedno i o mom. Vrućinu je podigao solo nastup poslanika Milana Kneževića, branitelja tradicije, časti i poštenja njegove Crne Gore. Ovog puta nijesmo bili problem kao zajednica. Problem su bili direktno homoseksualci i naši bidermajeri sa budvanskih plaža, kako on reče.

Iskustvo ti je palanačko, zemljače. Palanačko i primitivno.

Da odmah objasnim zašto se obraćam sa “ti”. Ne obraćam se instituciji nego čovjeku iz iste zemlje, koji o meni govori kao da me nema. Sa “ti“ se razgovara među svojima, a mi to jesmo, htio ti to ili ne. I da objasnim uopšte zašto ovo pišem. Ne zato što si mi neko važan, nego zato što se tog dana o nama raspravljalo bez ijednog našeg glasa. Ti u toj sali imaš mikrofon. Ja imam samo ovo.

O tome šta u zakonima o kojima si govorio piše i zašto nijesi u pravu već je rečeno dovoljno. Ono što je ostalo jeste način na koji si to uradio. Cijelo izlaganje složio si tako da nas postaviš nasuprot građanima koji nemaju crnogorsko državljanstvo. Ali nema te vage, Milane. Neće niko “tvoj” brže doći do državljanstva, ako neko “moj” ne može da prijavi prebivalište na adresi na kojoj živi sa partnerom.

Ne slušaš nas, to stoji. Ali čuješ nas savršeno. Kad god treba da nam se uskrati neko pravo, prvi si za riječ. Tada tačno znaš kako se zovemo. Tada pažljivo čitaš članove zakona. Sve preko naših leđa. Iako smo na Prajdu 2019. rekli da na to ne pristajemo.

Ne tražim da nas razumiješ. Tražim samo da na trenutak zamijenimo mjesta. Zamisli da ti supruga završi u bolnici, a da na prijemu traže kontakt nekog drugog iz njene porodice. Ne tvoj, iako stojiš tu, pored nje. Zamisli da joj sjutradan doneseš lične stvari i da u hodniku KBC-a, pred svima, moraš da objašnjavaš ko si i šta si joj, pa isto ponoviš i sljedećoj smjeni. To nije zamišljena situacija. To je jedan moj dan od prije dvije godine. Dan o kojem ti ne moraš da razmišljaš, jer imaš privilegiju većine.

A sada ono što mi je najviše zasmetalo. Ti si od pitanja jednog naziva jezika napravio politički prioritet. Tvrdiš da ti ova država oduzima srpski jezik i tražiš promjenu Ustava. Braniš svoju zajednicu. Ja ovim tekstom branim svoju.

Ali postoji jedna razlika. Ti tražiš da se mijenja Ustav. Ja ne tražim ništa ni približno tome. Ne tražim da se dira definicija braka. Znam šta u Ustavu piše. Tražim samo da zakoni budu usklađeni sa Ustavom koji mi već garantuje da sam jednak pred zakonom kao i ti. Tvoj zahtjev je najveći koji jedna država može da dobije. Moj je najmanji. A upravo se njemu iz poslaničke klupe ismijavalo.

Ono što ti imaš zove se brak. Ono što ja imam sa čovjekom sa kojim živim ne smije tako da se zove. Prihvatili smo i to. Bilo nam je važnije da uopšte postojimo u zakonu nego kako će nas u njemu nazvati. Tebi niko nije zabranio da izgovoriš svoju riječ. Ja svoju i danas vagam. Kada, pred kim i kako.

Ostali smo bez ijedne riječi podrške u toj sali. Umjesto toga dobili smo porugu. One nazive koje koristiš iz kafane ponovio si dva puta. Jednom na početku, drugi put na kraju. Da se dobro upamte. I uspio si. Po ko zna koji put nasmijao si svoje kolege na račun ljudi koji samo pokušavaju da žive svoj život.

Tek tada sam shvatio da tvoj govor zapravo nije bio tvoj. Radomir Konstantinović napisao ga je mnogo prije nego što si ti ušao u politiku. Pisao je da palanka sve što joj protivrječi odbacuje sa neiscrpnom brutalnošću i da ima gotovo instinktivnu potrebu da ismije sve što odstupa od njenog obrasca. Da je znao za furundžije i bidermajere, vjerovatno bi ih samo dodao u novo izdanje. Jer palanka ne griješi iz neznanja. Ona griješi iz potrebe. Uvijek joj treba neko ko će stajati izvan norme da bi znala gdje su njene granice. Godinama smo to mi. Ali mi nijesmo iza nekog brda, kako palanka voli da zamišlja. Stojimo sa tobom u istom redu u pošti. Plaćamo isti račun za struju. Pečemo se na istom podgoričkom asfaltu. Rodili smo se u istoj zemlji i u istim porodicama.

I zato da ti na kraju kažem šta sam zaista osjećao poslije tog dana. Nije bio bijes. Bio je umor. Umor od toga da uvijek iznova objašnjavamo da smo ljudi. Ali umor nije odustajanje.

Ne tražimo ništa što ti već imaš. Tražimo samo da prestanemo da molimo za ono što nam po zakonu pripada.

I tražićemo, koliko god puta bude trebalo.

Jer tvoju platu plaćamo i mi.

Autor je koordinator za razvoj u Centru za građansko obrazovanje (CGO)

( Miloš Knežević )