Kralj filma

Kao neko ko je sa prilično osnovnim znanjem pošao da gleda „Odiseju“, mogu da kažem da je ovo jedan od najboljih filmova koje sam pogledao ove godine. Dijelom zbog njega samog, a dijelom zbog prilično slabe konkurencije i manjka zaista kvalitetnih ostvarenja.

Ako uđete na društvene mreže da potražite preporuku ili mišljenje o filmu, vjerovatno ćete naići na veliki broj negativnih komentara – od priča o „nepoštovanju“ originalnog djela, lošoj interpretaciji, woke propagandi i slično. Kako ja gledam na to?

Iako je „Odiseja“ prvenstveno epsko djelo protkano mitologijom, ona je inspirisana i događajima i mjestima za koje mnogi istoričari vjeruju da imaju uporište u stvarnim događajima iz bronzanog doba. Upravo zato postoji prostor za različita tumačenja i umjetničke interpretacije, što je režiser Kristofer Nolan iskoristio na sebi svojstven i maestralan način. Zbog toga mi mnoge kritike o navodnom „izvrtanju“ priče nijesu naročito uvjerljive.

S druge strane, priča o woke propagandi i odabiru glumaca takođe mi djeluje prilično neubjedljivo kada gledate film u kojem se pojavljuju kiklopi, vještice, sirene koje svojim pjesmama mame ljude u smrt i džinovski ratnici koji pomjeraju drveće. U takvom svijetu mitologije i simbolike, takve rasprave mi djeluju kao najmanji problem.

Nolanova Odiseja

Za one koji možda nijesu upoznati sa pričom, „Odiseja“ je epska poema o povratku velikog grčkog ratnika Odiseja kući poslije Trojanskog rata. Nakon deset godina iscrpljujućeg ratovanja, upravo njegov britki um dolazi do rješenja koje će dovesti do pada Troje i okončanja sukoba.

Međutim, pobjeda ne donosi mir. Tokom povratka kući, Odisej i njegovi ljudi dolaze u sukob sa kiklopom Polifemom, sinom boga mora Posejdona. Nakon što oslijepi Polifema kako bi spasio sebe i svoje saborce, navlači na sebe Posejdonov gnijev. Upravo zbog toga njihovo putovanje nazad na Itaku postaje niz iskušenja, oluja i tragedija koje će trajati godinama.

Ali najveća bitka koju Odisej vodi nije protiv bogova, čudovišta ili mora. Ona se vodi u njemu samom. Progoni ga osjećaj odgovornosti za ono što se dogodilo u Troji, strah da je izdao vrijednosti u koje je vjerovao i pitanje da li će ga Itaka dočekati onakva kakvu je ostavio. Da li mu je porodica živa? Da li su njegove odluke bile ispravne? Da li uopšte zaslužuje da se vrati kući?

Film je napravljen za modernu publiku – sa prilično jednostavnim i razumljivim dijalozima, ali i dubokim filozofskim porukama koje se provlače kroz čitavu priču. Recimo, jedna od najupečatljivijih scena u filmu je Odisejev susret sa sirenama, scena kroz koju Nolan pokazuje da su iskušenja sastavni dio životnog puta svakog čovjeka. I da kroz niih čovjek raste i sazrijeva. Odisej je to iskustvo opisao na sljedeći način:

„Rekao ti je da ono što najviše želiš jeste ono što najmanje možeš imati, a da je ono što najviše ne možeš imati upravo ono što si već imao i izgubio.“

Možda najvažnija poruka koju Nolan šalje ovim filmom jeste da čovjek često sam sebi postavlja najveće prepreke. Podjednako izazovne kao one koje Posejdon stavlja pred Odiseja. Sve dok nije pobijedio sopstevene strahove, sumnje, grižu savjesti, Odisej nije uspijevao da pronađe snagu i da se vrati kući. U čemu opet vidimo glavnu poruku filma - da čovjeka nerijetko više sputavaju sopstveni, unutrašnji demoni, nego objektivne okolnosti ili neprijateljsko okruženje.

Mogao bih još dugo da govorim o likovima, simbolici i brojnim detaljima koje film nudi, ali da ne dužim, evo zaključka.

Da bi se film doživio na najbolji mogući način, bioskopska projekcija je gotovo obavezna. A kad Nolanova Odiseja tamo počne, onda vas skoro tri sata filmska avantura zakuca za stolicu. Čak toliko da zaboravite na naćose i koka-kolu, iako su vam oni podjednako važni činioci bioskopskog doživljaja.

Na kraju, svako će film doživjeti na svoj način, ne zamjeram ni onima koji izađu razočarani. Jer, stari Latini su davno zapisali kako “o ukusima ne treba raspravljati”.

Uživajte.

( Filip Ivanović )