CGO: Izostanak sistematskog praćenja otežava borbu protiv vršnjačkog nasilja
Objavljena publikacija „Kad odgovor zakasni - vršnjačko nasilje i maloljetnička delinkvencija između percepcije i institucionalnog odgovora“
Sistem koji ne mjeri vršnjačko nasilje ne može ni da ga spriječi, a izostanak sistematskog praćenja ostavlja škole i nadležne institucije bez stvarne slike problema i otežava prevenciju, ocijenjeno je u publikaciji Centra za građansko obrazovanje (CGO) „Kad odgovor zakasni - vršnjačko nasilje i maloljetnička delinkvencija između percepcije i institucionalnog odgovora“.
Kako je saopšteno iz CGO-a, publikacija autora Miloša Kneževića objedinjuje rezultate istraživanja javnog mnjenja među srednjoškolcima i građanima, stavove predstavnika pravosuđa, policije, centara za socijalni rad i školskih službi, kao i nalaze Državne revizorske institucije (DRI), ukazujući da institucionalni odgovor kasni jer se zasniva na nepotpunim podacima.
"Sistem koji ne mjeri vršnjačko nasilje ne može ni da ga spriječi, a izostanak mjerenja ostavlja i škole i nadležne institucije bez stvarne slike problema, pa se prevencija svodi na formu, dok odgovor stiže tek kad je šteta već nastala", navodi se u publikaciji CGO-a.
Kako se ističe, o tome koliko je ta slika nepotpuna, najbolje pokazuje odnos škola prema mjerenju obima zastupljenosti nasilja.
Iz CGO-a su upozorili da nijedna škola u Crnoj Gori nije primijenila standardizovani Olweusov upitnik, koji im je Zavod za školstvo dostavio i koji je jedini pouzdan instrument za utvrđivanje stvarnog obima vršnjačkog nasilja.
Kako su kazali, bilo kakvu anketu o nasilju sprovodi svega 11,5 odsto škola (16 od 138), i to bez dublje analize faktora rizika.
"Istovremeno, 29,4 odsto nastavnika ne prepoznaje pojedina ponašanja, poput čupanja za kosu ili štipanja, kao nasilje, iako svi anketirani tvrde da u teoriji znaju da ga prepoznaju", kazali su iz CGO-a.
Kako su dodali, posljedica je sistem koji o nasilju zna mnogo manje nego što bi trebalo.
Iz CGO-a su ukazali na podatke Zavoda za školstvo, prema čijem istraživanju je 43 odsto djece svjedočilo nasilju, a 17 odsto bilo žrtva.
Sa druge strane, kako su ukazali, kroz informacioni sistem obrazovanja evidentirano je svega 605 slučajeva tokom četiri školske godine.
"To ne znači da nasilja nema, već da ono ostaje nevidljivo, a ono što nije evidentirano ne može biti ni analizirano ni prevenirano", upozorili su iz CGO-a.
Takođe, škole koje ne evidentiraju nasilje najčešće ne sprovode ni preventivne aktivnosti.
U CGO-u smatraju da se izostanak mjerenja vidi i u tome kako mladi doživljavaju nasilje.
"Za više od polovine srednjoškolske populacije nasilje je redovan dio školske svakodnevice, dok i mladi i odrasli, po istraživanja CGO-a, najčešće procjenjuju da je nasilje „povremeno“ prisutno", istakli su iz NVO.
To je, kako su naveli, upozorenje da je nasilje normalizovano i da je postalo očekivan dio odrastanja.
"Bez sistematskog praćenja raste prag tolerancije, blaži oblici se više ne prepoznaju, a reaguje se tek kada problem eskalira", upozorili su iz CGO-a.
Prema njihovim riječima, najzastupljeniji su upravo manje vidljivi oblici nasilja.
"Psihičko nasilje kao najčešće prepoznaje 30,9 odsto mladih i 27,8 odsto odraslih, dok se u iskustvu žrtava fizičko nasilje nalazi iza psihičkog, socijalnog i digitalnog", kazali su iz CGO-a.
U adolescenciji, kada se identitet gradi kroz pripadnost grupi, riječ i isključivanje, kako su naglasili, često ostavljaju dublje posljedice od fizičkog napada.
"To su i oblici koje je najteže uočiti bez sistematskog praćenja", kazali su iz CGO-a.
Kako su naglasili, kada institucije ne mjere, ne evidentiraju i ne reaguju, mladi prestaju da prijavljuju nasilje.
"Preko trećine žrtava (35,8 odsto) nasilje nikada nije prijavilo. Među svjedocima koji su ćutali, 38,7 odsto ne vjeruje da bi se išta promijenilo, a 32,4 odsto smatra da to nije njihov problem", kazali su iz CGO-a.
Ipak, kako su dodali, 80,6 odsto učenika navodi da bi nasilje prijavilo kada bi sami bili žrtve, što pokazuje da problem nije u spremnosti mladih, već u povjerenju koje sistem nije uspio da izgradi.
"Posljedice ne trpe samo žrtve. Izloženost nasilju povezuje se sa sniženim samopoštovanjem, anksioznošću i depresijom, dok je kod učinilaca povećan rizik od antisocijalnog ponašanja i kasnije delinkvencije", kazali su iz CGO-a.
Oni su istakli da rana intervencija zato nije samo zaštita žrtve, već i prevencija budućeg prestupništva.
"Da problem nije u nedostatku propisa već u njihovom sprovođenju potvrđuje i nalaz DRI da u prvoj godini sprovođenja Strategije za prevenciju i zaštitu djece od nasilja 34,28% planiranih aktivnosti nije realizovano, a 48,57 odsto samo djelimično", kazali su iz CGO-a.
Istovremeno, kako su naveli, resorno Ministarstvo socijalnog staranja, brige o porodici i demografije saopštilo je da „nije u mogućnosti“ da obezbijedi sveobuhvatnu analizu normativnog okvira.
"U takvim okolnostima zahtjev 77,1 odsto građana za strožim kaznama prije je izraz nepovjerenja u sistem nego stvarno rješenje", smatraju u CGO-a.
Oni su preporučili uvođenje kontinuiranih preventivnih programa od predškolskog uzrasta, kadrovsko jačanje škola i centara za socijalni rad, uspostavljanje specijalizovanih ustanova za maloljetnike, standardizaciju međuinstitucionalne saradnje, razvoj kapaciteta za odgovor na digitalno nasilje i sistemsko finansiranje uloge civilnog društva.
"Ulaganje u preventivan i rehabilitativan odgovor nije trošak, već minimalni standard koji Crna Gora duguje djeci i mladima koji u njoj odrastaju", zaključili su iz CGO-a.
( MINA )