Savićević: Sramota je što Barezi nije osvojio Zlatnu loptu, za to su krivi novinari
Predsjednik Fudbalskog saveza Crne Gore pričao za italijanske medije od Franku Bareziju
Fudbalski svijet još uvijek je pod šokom, nakon smrti Franka Barezija. Podsjećamo, čuveni italijanski defanzivac preminuo je 31. jula.
Od nekadašnjeg kapitena Milana opraštaju se mnogi bivši saigrači, a među njima i Dejan Savićević.
Predsjednik Fudbalskog saveza Crne Gore za "Gazetu delo sport" emotivno se osvrnuo na prijateljstvo sa Barezijem. Dijelili su svlačionicu pet godina.
"Steže me u grudima, imam težinu koju ne mogu da opišem. Jadni Franko, koliko mi je žao. Bio je moj kapiten, moj veliki kapiten. Volio je mene, volio je sve nas, jer smo bili Milan. Ali Milan je bio on, nije bilo i nikada više neće biti nikoga kao što je bio on", započeo je Savićević.
Bio je Barezi jedinstveno - u svakom smislu.
"Velika osoba, veliki čovjek. I veliki saigrač, čudesan fudbaler: imao je fudbal u sebi, sve je razumio, imao je nevjerovatan pregled igre. San Siro je pjevao: 'Jedan kapiten, samo je jedan kapiten'. Bilo je prelijepo slušati te pjesme, od njih se ježila koža, davale su snagu svima".
I prije dolaska u Milan znao je ko je Franko, susretali su se u okršajima Crvene zvezde i "rosonera".
"Znao sam ko je, izuzetno snažan i poznat defanzivac. U Jugoslaviji, u Crvenoj zvezdi, bio je veoma cijenjen. Onda smo se sreli u Kupu evropskih šampiona 1988. godine. Prvo na San Siru, a zatim u Beogradu".
Kažu da je bio bolji i od Bekenbauera...
"Bekenbauera sam gledao samo u reprezentaciji, bio sam dječak, imam daleka sjećanja. Bio je šampion, velika klasa. Barezi je bio poput njega. Zapravo, on i Paolo Maldini bili su najveći na svijetu. Franko je osvojio mnogo, a trebalo je da osvoji još više".
Smatra Savićević da je Barezi zaslužio Zlatnu loptu, a novinare vidi kao "krivce" zato što se to nije dogodilo.
"Prije svega nju. Ma dajte, to je sramota. Kako Bareziju ne dati Zlatnu loptu? Ali vi ste krivi...Vi novinari. Nijeste glasali za njega. Pobjeđivali su samo Holanđani. Rajkard je uvijek bio ispred njega, dobijao je prva mjesta. Uz sve poštovanje prema Rajkardu, govorimo o veznom igraču, dobrom dodavaču, dobrom fudbaleru. Ali Barezi je bio nešto drugo: bio je fenomen. Nemoj mi pričati o Zlatnoj lopti jer se iznerviram.".
Ni Fabio Kanavaro nije bio Barezijev kalibar po mišljenju Savićevića.
"A Kanavaro? Molim? A ne Franko Barezi, jedan od najvećih defanzivaca u istoriji fudbala. Ne kažem da je sramota, ali nisu bili kao Barezi. On je imao još jednu veliku vrlinu: nije se ljutio. Govorio je: 'Dobro, hajde, pustimo to, razmišljajmo pozitivno'. Bio je lider, prelazio je preko svega".
Bili su u odličnim odnosima, a prisjetio se popularni "genije" kako ga je Barezi ohrabrivao kada je prolazio kroz krizu na startu mandata u Milanu.
"Odličnim. Pomagao je svima. Uvijek sam osjećao da je uz mene, nije mnogo govorio, ali je uvijek bio tu. U početku sam bio u krizi, nisam igrao, bilo mi je teško. Franko bi me zagrlio i tješio: 'Hajde, Dejane, budi strpljiv, ima nas mnogo i svi smo dobri'. Ja sam želio da odem, a on mi je govorio: 'Gdje želiš da ideš? Ovdje smo u Milanu, gdje će ti biti bolje?' Govorio mi je: 'Ne ljuti se, ne odustaj'. On nikada nije odustajao. Uvijek bi ti poklonio dio svoje sreće.“
Pamti puno zajedničkih trenutaka. Međutim, Barezijev gol i slavlje protiv Padove 1995. posebno je ostalo urezano u memoriji.
"Bilo ih je mnogo. Mogao bih da navedem neku utakmicu u Kupu, neko finale. Ali ja se sjećam njegovog gola protiv Padove. Ostao mi je duboko urezan u sjećanju. Bilo je prvo kolo prvenstva 1995. godine i prva utakmica Vee i Roberta Bađa. Džordž je postigao lijep gol glavom, Padova izjednačila, a onda se Barezi uključio u napad. Vea mu je dobro dodao, Franko je u šesnaestercu primio loptu grudima, spustio je na butinu, zatim je udario unutrašnjom stranom stopala i poslao u ugao. Trebalo je vidjeti tu sreću. Izgledao je kao dijete, trčao je kao u transu, svi smo ga zagrlili i zatrpali. Bilo je dirljivo. Taj Barezi imao je 35 godina i odigrao oko 500 prvenstvenih utakmica. Bio je srećan i uzbuđen kao dječak. Onda je otišao pred televizijske kamere i ozbiljno rekao: 'Momci, moramo još mnogo da radimo'".
Posljednji put su se čuli prije nešto manje od tri mjeseca.
"U maju, mislim. Bio sam u kontaktu preko Danijelea Masara. Prije izvjesnog vremena bio sam sa njim u jednom Milanovom klubu blizu Bergama. Uvijek je bio ljubazan i dostupan", zaključio je Savićević.
( A.Ž. )