Vida Ognjenović: Humanost je postala neka vrsta starinske riječi

Veče posvećeno stvaralačkom opusu istaknute dramske spisateljice, rediteljke i književnice, Vide Ognjenović, održano je u nedjelju u Budvi na Trgu pjesnika, u okviru jubilarnog, 40. festivala Grad teatar. Ognjenović je autorka koja je svojim višedecenijskim radom, dramskim tekstovima i rediteljskim opusom ostavila neizbrisiv trag u identitetu ovog festivala i ugradila se u sam duh budvanskog kulturnog prostora.

O njenom obimnom dramskom stvaralaštvu, jezičkim istraživanjima, transponovanju istorije i mita u savremeni teatar, kao i o njenoj najnovijoj predstavi „Krađa, prekrađa i nekrađa“, sa autorkom je razgovarala Božena Jelušić, profesorica, teoretičarka književnosti i medijske pismenosti i spisateljica.

Jelušić je na početku razgovora istakla da je Vida Ognjenović tokom četiri decenije trajanja Grad teatra postala jedna od njegovih stvaralačkih konstanti i svojevrsni simbol, podsjetivši na hronologiju njenog dramskog opusa koji je svoj festivalski život započeo još krajem osamdesetih godina prošlog vijeka.

„Podsjetiću vas samo na drame koje su ovdje izvedene i koje sve bez ostatka predstavljaju savremene vrhunce dramske književnosti. Dakle, 1989. godine prvi put je izvedena njena drama „Kanjoš Macedonović“ i ona je bila priča o tom vremenu i priča o običajima u kostimu, u svemu, pa je čak imala i svoju meteomahiju vremenskih prilika, da bi ponovo bila izvedena 2011. godine, ali u jednom novom ključu kao priča o nadirućem fašizmu i o mogućnostima drugačijeg čitanja Kanjoša Macedonovića. Zatim je 1994. godine izvedena drama „Trus i trepet“ u kojoj se Vida poigrava Ljubišinim jezikom. Uzgred budi rečeno, iz te velike riznice Ljubišinog jezika i iz razgovora sa savremenicima, Vida je sačinila i svoj lični rječnik ovoga kraja, pa ga vjerovatno i danas koristi. „Jegorov put“ izveden je 2000. godine i pošla je od jedne historiografske činjenice koju je nevjerovatnom fikcionalizacijom Vida razvila u priču o sukobu sa dogmama i tragedijama malih mjesta, osobito u velikim i dramatičnim istorijskim pomjeranjima. Potom je 2007. izveden „Don Krsto“, opet drama o velikom čovjeku i maloj sredini, o melanholiji i sudbini malih naroda i malih jezika. Zatim je 2024. izvedena drama „Nadpop Kojović“, i evo 2026. godine, prema motivima Ljubišine pripovijetke „Krađa, prekrađa i nekrađa““, kazala je Jelušić.

Ona je naglasila da navedeni dramski tekstovi nikada nisu nastajali kao površinske ili prigodne predstave, već da predstavljaju povezanu cjelinu i pažljivo građen stvaralački sistem.

„Nakon svih ovih godina jasno je da ovo nisu bile narudžbe i naručene drame. Jasno je da je nastala jedna sprega drama koje funkcionišu kao jedan poseban sistem. Ako se u početku govorilo o „budvanskoj trilogiji“ („Kanjoš Macedonović“, „Trus i trepet“, „Jegorov put“), danas poslije „Don Krsta“, „Nadpopa Kojovića“ i „Krađe, prekrađe i nekrađe“, s pravom govorimo o Mediteranskom ciklusu“, istakla je Jelušić.

Ognjenović je potvrdila da svoje bavljenje ovim temama doživljava kao prirodan, organski proces i nastavak jedne iste stvaralačke potrage.

„Ja smatram da jeste ovo jedna vrsta segmentirane cjeline i ovo jesu likovi koji su činili i čine kulturno i istorijsko nasljeđe koje grad Budva i ovaj kraj uopšte, a i naša kultura imaju. Dramski pisci obično vole da kažu da pišu cijelog života jednu dramu, ili prozaisti da kažu da pišu jednu knjigu. To jeste simbolično i to jeste metafora, ali ima u tome nečega. Ja mislim da kod mene jedna ličnost nekako vuče ka drugoj ličnosti i provocira me da se i na tu drugu ličnost oslonim“, kazala je Ognjenović.

U nastavku razgovora, Jelušić se prisjetila autorkinog iskaza iz 2000. godine u kojem je budvanski i paštrovski kraj definisala kao geografiju mitskog i legendarnog, ukazujući na način na koji Vida Ognjenović u svom stvaralaštvu neprestano povezuje istoriju, književnost i savremeni trenutak.

„Citiraću Vas: „A središte te „ruže mitova“ je Ljubiša, a osim njega Anton Kojović, Krsto Ivanović, Stjepan Zanović, jer je Ljubiša naslijedio dosta od njih.“ Čini mi se da ovo u potpunosti potvrđuje i Vašu sadašnju poziciju. Ja sam ponekad o Vama kao dramskoj spisateljici razmišljala kao o čitateljki mogućnosti. Kod vas se uvijek nešto prevodi: istorija u dramu, dokument u književnost, lokalno u univerzalno, arhaični govor u savremeni jezik, mit u ljudsku priču, prošlost u sadašnjost“, kazala je Jelušić.

Ognjenović je objasnila da je u odabiru tema i ličnosti koje obrađuje presudna njihova izuzetnost, ali i obilje istorijske građe koje omogućava dublje razumijevanje vremena u kojem su živjeli.

„Kao što postoje ruže vjetrova i dijelovi nekih planina koje predstavljaju ružu vjetrova pa su time ljekoviti, isto tako ruža mitova predstavlja neiscrpno bogatstvo za istraživanje i za traganje za likovima koji čine ovo što mi danas znamo o Budvi i što smatramo prethodnicom naše naobrazbe i našeg znanja. Kada se opredjeljujem za neku ličnost, rukovodi me najprije obilje podataka o njoj, a drugo, i sami ti istorijski podaci govore da je to bila izuzetna ličnost. Nije nimalo ličnost današnjice. Te ličnosti stvarno čine neku vrstu temelja ili ishodišta onoga što mi danas razmišljamo i što danas branimo kao stanovišta ili gledišta. To su ljudi koji zaista čine osnovnu potku svega što danas ima u našoj književnosti, u našem mitu kojim se služimo i u našem istorijskom nasljeđu. Ti ljudi su, u stvari, autori naše sadašnje kulture“, naglasila je Ognjenović.

Centralni dio večeri bio je posvećen njenoj najnovijoj predstavi „Krađa, prekrađa i nekrađa“, izvedenoj u Manastiru Stanjevići, koja polazi od Ljubišine pripovijetke, ali je Ognjenović dramski proširuje i otvara pitanja savremenog morala, odgovornosti i načina na koji društvo opravdava sopstvene postupke.

Kako je kazala Ognjenović, predstava je nastala i iz potrebe da se kroz jednu staru priču progovori o problemima savremenog društva, posebno o mehanizmima kojima se moralni prestupi pokušavaju preimenovati i opravdati.

„Uveliko sam imala u vidu upravo našu stvarnost, koja je demokratizovala mnogo toga, a premalo u stvari društvenog bića. Mislim da je naša stvarnost bremenita nekrađama, proizvodom koji se krsti kao nekrađa da bi se izbjegla moralna odgovornost i da bi se izbjegla istorija tog postupka. Primjera je bezbroj i mi ih dobro znamo. Naše se društvo malo izmjestilo iz moralnih odgovornosti. Ne postoji više društveni moral i ne postoji više društvena moralna odgovornost. Postoje samo materijalne odgovornosti, pa se sve može novcem poravnati, otkupiti i iskupiti“, upozorila je Ognjenović.

Govoreći o dramskom sukobu u predstavi i razlozima zbog kojih je uvela likove Lješnjana, autorka je objasnila da joj nije bilo dovoljno da prikaže samo čin krađe i stranu onih koji su oštećeni, već da je željela da istraži mehanizam opravdavanja moralnog prestupa.

„Najprije, Ljubiša nije prikazao kradljivce. Neko je ukrao zvono i oni su otišli tamo da ga uzmu. Mene je zanimalo sljedeće: ako već razgovaramo o moralnom ogrešenju i moralnom opravdanju, onda moramo o objema stranama govoriti. Nije dovoljno da čujemo i znamo samo razloge ove strane koja je pokradena, nego da čujemo i te koji su krali, njihove razloge. I onda smo došli do drame gdje je u suštini najvažnije bilo naći opravdanje za to moralno nepočinstvo. I tog trenutka kad se nađe opravdanje, to prestane da bude prestup i prestane da bude kažnjivo“, kazala je Ognjenović te objasnila da likovi Lješnjana u predstavi nisu uvedeni samo zbog istorijskog konteksta, već kao ogledalo savremenih društvenih mehanizama u kojima se lični ili kolektivni interesi često predstavljaju kao moralno opravdani.

„Lješnjani, na primjer, imaju svoje opravdanje i svoje tumačenje riječi „čojstvo“. Oni smatraju da su zadužili ove ljude jer su im pomogli da se Turci protjeraju iz ovih dijelova svijeta. I to je tačno, oni su zaista učestvovali u tome. I onda oni naplaćuju tu svoju drevnu zaslugu tako što „lacmanima“ uzmu zvono. Smatraju da s pravom uzimaju to zvono jer su ih već zadužili, a sami ne mogu da ga kupe. Time dolazimo na teren savremenosti. Ja nisam uvela Lješnjane da bih o tom plemenu pisala, nego da govorim o nama danas. Bez obzira što danas više ne raspravljamo o plemenima, ipak radimo takve stvari i zaboravljamo da to ne treba, pa sam htjela na to da uperim prstom“, objasnila je Ognjenović.

Na pitanje moderatorke kako u vremenu ubrzanja, digitalnih mreža, algoritama i post-istine sačuvati ljudskost, kao i kako se izboriti sa revizionizmima i novim oblicima fašizma, Vida Ognjenović govorila je o dubokoj krizi savremene civilizacije i opasnosti od gubitka osnovnih humanističkih vrijednosti.

„Dehumanizacija je u toku, dobro to znamo i dobro to osjećamo. Dehumanizacija je počela odavno, mi smo se branili koliko smo mogli, ali dehumanizacija je već sada ozakonjena. Ona je već „nekrađena“. I mi nećemo dugo moći da se opiremo tome. Humanost je postala neka vrsta starinske riječi i sve što ona pokriva je nekako zastarjelo i usporava ovu brzinu do koje smo došli, koja je vrtoglava. Humani impuls je usporen i ne znam kako će se ovo završiti. Treba da činimo sve da branimo humanost na svim nivoima“, kazala je Ognjenović i dodala da poseban problem vidi u urušavanju obrazovnog sistema i sve češćem preskakanju procesa mišljenja, naglašavajući da brzina dolaska do informacija ne može zamijeniti znanje i razumijevanje.

„Mislim da je teško, ali vrijedno svakog pokušaja. Najveća odgovornost danas je na prosvjeti. Svi koji sada prosvjetu usporavaju i pojednostavljuju čine to zato što je brzina dolaska do činjenica koju nam je omogućila elektronika dovela do dolaska do rezultata bez mišljenja. Rezultat je tu već u postavci problema. To su sve zamke za nas, za humani dio civilizacije. Mislim da smo previše požurili. Tu je i prosvjeta žrtvovana, žrtvovana je i kultura, i u toj vrtoglavoj brzini i postizanju cilja promašimo razloge zbog kojih smo krenuli, promašimo sredstva koja smo morali birati. Vrijeme razloga dolaska do rezultata je smanjeno. To su sve opasne zamke i moramo biti svjesni toga i učiti našu djecu“, naglasila je spisateljica.

Govoreći o mitu i njegovoj zloupotrebi kroz istoriju, Ognjenović je istakla da mit predstavlja važan dio ljudske kulture, ali da je posebno ugrožen kada postane sredstvo političke manipulacije.

„Od ranijih diktatura, jer sve carske formacije su diktature, i to ne samo diktatura cara nego i carevih moćnika i slugu koji imaju zadatke i titule, pa do diktature proletarijata, koja je takođe poništavala mit, odnosno mitologizovala politički mit o jednakosti koji je poslije sam sebe progutao. Mit je nastao iz nekog razloga, nešto se mitologizovalo: da li vrlina, da li snaga, moć, pravda ili čovjekoljublje. Mit je imao svoje razloge. Ja se na mit oslanjam, ali ga preokrećem.Posredovanje mita i njegova zloupotreba u političke svrhe najveća je greška savremene kulture. Politika se služi mitom i operacionalizuje ga u datom momentu da bi opravdala svoje postupke“, istakla je Ognjenović.

Govoreći o procesu nastanka svojih drama, Ognjenović je istakla da pisanje podrazumijeva stalno preispitivanje, skraćivanje i ponovno oblikovanje teksta.

„Citiraću Kiša koji je uvijek govorio da najviše zavidi piscima koji lako pišu. Lako i brzo. On sam nije pisao ni lako ni brzo, nego skoncentrisano, potpuno izolovan i sam sa riječima i podacima. Od njega sam naučila još jednu stvar: da je pisanje ujedno i brisanje. Da je veliki učinak u brisanju. Ja se ne libim da izbrišem četiri strane od jedne drame, da izbrišem cijelu scenu, pa je preradim ili dopišem novu. Nikada ne završim dramu, ni ova drama nije završena, još na njoj može da se radi i još će se raditi“, otkrila je Ognjenović.

Posebno nadahnut dio razgovora bio je posvećen specifičnom jezičkom izrazu u dramama Vide Ognjenović, koji objedinjuje arhaično leksičko bogatstvo ovog prostora sa savremenim dramskim izrazom.

„Govorili ste o Budvi i uopšte o ovom prostoru kao o vrsti babilonske pometnje jezika, tu su lokalni govori, blizina Albanije, turska uprava, Italija, uticaji Austro-Ugarske, čitava jedna ruža jezika. Kako ste se vi opredijelili za ovaj jezički iskaz koji čuva i standardnu varijantu, ali i neobično snažne karakteristike ovog govora?“, upitala je Jelušić.

Ognjenović je, govoreći o svom odnosu prema jeziku, evocirala uspomene iz djetinjstva i objasnila duboku ličnu vezu sa jezikom kojim je pisao Stefan Mitrov Ljubiša.

„Jezici o kojima govorimo su dijalekti, nastali su iz usmenog napora da se saobraća i sporazumijeva. Mene je jezik oduvijek zanimao. Kad smo mi čitali Ljubišu u osmogodišnjoj školi u Vrbasu, nekoliko mojih drugova i ja služili smo za tumače u razredu. Naši drugovi, đaci iz te škole, ništa nisu razumjeli, pa ni naš nastavnik nije bio baš siguran šta koja riječ znači. Moja baka je govorila tim jezikom. Oni su iz gornjeg dijela iznad Nikšića, a taj dio se oslanja na primorski rječnik i primorski akcenat. U Ljubišinom rječniku ima dosta riječi koje je upotrebljavala moja baka: tavulin, pjat, pirun i razne druge. Moji drugovi i ja smo razumjeli Ljubišu i tada sam ga zavoljela, jer sam vidjela da pisac govori jezikom koji je blizak mojim ljudima. Ljubišin jezik mi je i danas mnogo jasniji i sigurniji kada se govori nego jezik narodnih pjesama. Narodne pjesme je Vuk popravio da budu razumljivije, a Ljubiša je pisao jezikom koji je naučio u narodu i od svoje žene. U tom jeziku ima neobične dramatike. Jezik inače smatram najzanimljivijim i najširim područjem za proučavanje čovjeka, događaja i psihologije“, ispričala je Ognjenović.

Na samom kraju večeri na Trgu pjesnika, Jelušić se osvrnula na veliki značaj jubileja festivala, istakavši da je četiri decenije trajanja Grada teatra podvig i za mnogo veće kulturne sredine od crnogorske. Podsjetila je na okolnosti u kojima je festival nastajao, na njegov razvoj kroz turbulentne društvene periode i na činjenicu da je ostao jedan od najznačajnijih kulturnih projekata u savremenoj Crnoj Gori.

Govoreći o počecima festivala, Jelušić je podsjetila da je Grad teatar nastao u obnovljenoj starogradskoj cjelini nakon zemljotresa, te da je uprkos brojnim izazovima uspio da izgradi prepoznatljiv umjetnički identitet i međunarodni ugled.

„Grad teatar je nešto skoro pa najbolje što je crnogorska kulturna scena dobila“, kazala je Jelušić.

Ognjenović se najprije sa dubokim pijetetom prisjetila istoričara dr Miroslava Luketića, čovjeka koji je, kako je kazala, imao presudnu ulogu u njenom upoznavanju sa istorijskom građom Budve i ovog prostora.

„Za moje bavljenje ovim podnebljem, mitom i istorijskim nasljeđem veoma je zaslužan dr Miro Luketić. On je prva osoba koja me uputila na istoriju, na istorijske podatke kojih je mnogo. Dao mi je svoje knjige, svoje separate, svoje bilješke. Ti naši razgovori su bili vrlo česti, ja sam uvijek vodila bilješke i ne mogu dovoljno da zahvalim tom čovjeku. Ne samo što sam bolje upoznala ovaj kraj i istoriju čitavog ovog podneblja, nego što me je uputio na to šta je istorijska činjenica. On je sam bio vrhunski istoričar i djelovao sa najfinije tačke gledišta, da ništa nije istina ako nema dovoljno podataka“, naglasila je Ognjenović.

Osvrćući se na četiri decenije postojanja festivala, Vida Ognjenović je govorila o posebnoj vezi koju ima sa Gradom teatrom, ističući da ga ne doživljava samo kao mjesto umjetničkog susreta, već kao prostor kojem pripada.

„Riječi su nedovoljno izražajne da kažem šta mi predstavlja ovaj festival. Da kažem samo to: ovo je zaista festival kome pripadam u pravom smislu riječi i za koji se borim podjednako sa svim ljudima koji na njemu rade i koji ga stvaraju. Vjerujem da je ovaj festival postigao mnogo, prije svega evropsku reputaciju. Danas kad se kaže Grad teatar, nikome se ništa ne objašnjava. To je teško postići. Grad teatar je za mene oaza gdje znam da sam zaštićena, gdje znam da će svaki moj kvalitet biti branjen. Ja sam imala i neprilika u mojoj karijeri, iz smjena i odlaska iz pozorišta i tako dalje, ali sam uvijek znala da ovdje mogu doći kao u zaklon“, zaključila je Ognjenović ispraćena dugotrajnim i srdačnim aplauzom mnogobrojne publike na Trgu pjesnika.

( Vuk Lajović )