STAV
Ima nešto ispravno u državi Danskoj
Pitanje borbe protiv korupcije nije isključivo, pa ni dominantno moralno i/ili pravno. Stanje će se promijeniti praktikovanjem onoga što je suprotnost korupciji - uređena konkurencija
Prije nekoliko dana sam razgovarao sa turistima iz Danske. Rekli su mi da je zbog situacije oko Grenlanda i rusko-ukrajinskog rata uvedeno služenje vojnog roka. Objasnili su mi da postoji broj regrutovanih koji treba da se popuni, a ostalo se popunjava nasumično, žrijebom.
- Uh, koliki prostor za korupciju - ja što na um to na drum.
- Kako misliš? - začudi se gospođa.
- Pa to nasumično kod nas sigurno ne bi bilo nasumično - rekoh.
- Razumijem, ali to nije pitanje lične odluke, nego mladići i djevojke idu i izvlače kuglice kao na tomboli, pa ako izvuku manji broj, idu u vojsku.
Ne dadoh se pokolebati, odmah rekoh:
- To kod nas ne bi pomoglo, odmah bi se koristile lakše i teže kuglice ili bi dodavali ili smanjivali broj kuglica u zavisnosti od toga imaš li vezu ili ne.
Dankinja se samo nasmija, ali ostade bez odgovora.
Bilo je par sličnih situacija u toku razgovora, no suzdržah se od daljeg davanja sličnih komentara.
I stvarno, pogledajte indeks percepcije korupcije - Danska je najbolje pozicionirana zemlja na svijetu dok Crna Gora već niz godina stagnira sa istim koeficijentom, što je drži tu oko 65. mjesta na svijetu. Pa zašto je tako?
Krenimo redom - korupcija postoji odvajkada. Plutarh u svom djelu Uporedni životopisi navodi da ni antička demokratska Atina nije bila imuna na ove prakse. Veliki orator Demosten bio je jedan od prvih osuđenih za ono što bismo danas mogli nazvati korupcijom, pošto je, nakon što je novčano podmićen, pomogao Harpalu da pobjegne iz atinskog zatvora. Tom prilikom je nestalo oko 350 talenata, što je okvirno bilo oko četvrtine atinskih godišnjih prihoda. Danas bismo rekli - korupcija na visokom nivou!
No, usudio bih se reći da je korupcija mnogo starija od antičke Atine i da počinje već u Rajskom vrtu. Svi znamo biblijsku priču - Eva je, po nagovoru zmije, ubrala zabranjenu jabuku i podijelila je sa Adamom. Tužilaštvo bi reklo da imamo podstrekača, izvršioca i saučesnika. I zaista, koliko god pojmovi grijeha i korupcije bili različiti i udaljeni po raznim osnovama, oba imaju nešto zajedničko - označavaju izopačenost i iskvarenost, u prvom slučaju ljudske duše, u drugom praksi koje se kose sa zakonom.
Pa šta sada, da li su žitelji Crne Gore grešniji od onih u Danskoj? Sklon sam da kažem da nisu. A da li su koruptivniji? Očigledno da jesu, jer neće biti da indeks korupcije mjeri državu kao apstraktni entitet, nego prakse ljudi i zajednice koje se na tom prostoru odvijaju.
Da ne izmišljam toplu vodu, sve ono što se obično nalazi u literaturi na ovu temu moglo bi se prepoznati u Crnoj Gori - siromaštvo, slabe institucije, klijentelizam, kronizam i nepotizam, slab rizik od kazne itd. No ono što je moguća specifičnost Crne Gore jeste da se u narodu samo primanje, a nikako davanje smatra korupcijom. Dakle, ponuditi ljekaru novac za uslugu koja bi trebalo da bude besplatna, uhvatiti vezu za svoje dijete u školi, ubrzano završiti proceduru u katastru preko poznanika - sve je to prirodno ili, što bi Amerikanci rekli, business as usual. Iz toga proističe da je na pojedincu sa vrlinom, koji je po pravilu izuzetak, da spriječi korupciju, dok je njeno nuđenje, pa i življenje, potpuno uobičajeno. Odatle i izraz "endemska korupcija". Oni među nama koji praktikuju neki vid korupcije reći će: "Više oni (obično misleći na javne vlasti) kradu mene, nego ja njih". Drugi neće ni tražiti opravdanje, ni obrazloženje za izopačeno ponašanje, čak će se začuditi ili uvrijediti ako im na to ukažete. Na kraju krajeva, manje je bitno da li praktikujete korupciju, naši umovi funkcionišu na koruptivan način jer prvo što uočavamo jesu rupe u praksama i normama. Odatle i prenormiranost pravnog sistema na koju naši pravnici često ukazuju. Ovakvo stanje nije ništa drugo do simptom koruptivnih praksi onih na koje se te norme odnose, kako u javnom, tako i u privatnom sektoru.
U hrišćanskom učenju, grijeh je iskupljen žrtvom jednog pojedinca, Sina Božijeg, i iskupljuje se svakog dana kroz pokajanje grešnih ljudi na Zemlji. No korupcija se ne može dugoročno umanjiti, niti iskupiti žrtvom jednog ili nekoliko pojedinaca koji staju na put ovakvim praksama. Korupcija će stati onda kada budemo mogli svome bratu, sestri i kumu, pa i sebi samima da se usprotivimo u nekoj namjeri koja nije zakonita i moralna. Dakle, korupcija nikada neće biti iskorijenjena, ali se stanje nesumnjivo može poboljšati.
I pored navedenog, ne mislim da je pitanje borbe protiv korupcije isključivo, pa čak ni dominantno moralno i/ili pravno pitanje. Niti je ključ poboljšanja stanja u valjanoj strategiji za sprečavanje korupcije i njenoj implementaciji, mada to nije nebitno. Borba protiv korupcije je dominantno ekonomsko pitanje i tu je ključ za suzbijanje ove pojave, a ne ni u kakvoj prevenciji i sankciji, kako se dominantno smatra. Dakle, stanje će se promijeniti praktikovanjem onoga što je suprotnost korupciji, a to nije ni moral, ni bezgrešnost, nego uređena konkurencija. Korupcijom se konkurencija guši, a svaki euro dat u koruptivne svrhe je euro manje na pravom mjestu, najčešće u državnoj kasi koja bi svima nama trebalo da služi. Manjak konkurencije je garant nekvaliteta sa kojim se nemoguće takmičiti u globalnim okvirima. Svaki profesor, sudija, arhitekta, službenik ili istaknuti preduzetnik koji je na to mjesto došao koruptivnom praksom zauzeo je mjesto nekom sposobnijem i vrednijem od njega. Da ne pričamo o tome da će se oni koji su došli na određeno mjesto na koruptivan način vrlo vjerovatno i ponašati koruptivno, a zbog takvog ishoda ne trpe samo konzumenti njihovih usluga, već i cjelokupna država i društvo.
Što više budemo integrisani u regionalnu, evropsku i globalnu ekonomiju, uz pomjeranje od periferije ka centru koje će se, po svemu sudeći, desiti ako naš region ostane stabilan, koruptivnih praksi će biti manje jer nećemo moći da se takmičimo sa onima koji to ne rade ili rade u manjoj mjeri. Ta dinamika neće biti jednoznačna i bez kontradiktornosti, ali će se u krajnjem desiti, a stanje u oblasti antikorupcije će se time daleko više poboljšati nego trčanjem za štrikove iz Brisela.
Autor je politikolog
( Stefan Lakušić )