Leče – karneval od kamena

Iz Barija polazimo ranim jutarnjim vozom. Najprije ispred nas promiče jadranska obala. Potom voz zamiče i u ravnicu podalje od mora. Južna Italija pod suncem – maslinjaci, crvenica, pomalo oronule stanice u varošima za koje nikada nisam čuo.

Prošle nedjelje smo zašli duboko na jug kada smo posjetili Materu. Ovaj put je naš cilj na sličnoj geografskoj širini, ali na karti to izgleda drugačije, jer se grad Leče smjestio nasred pete italijanske čizme, na poluostrvu Salento koje razdvaja Jadransko i Jonsko more.

Stižemo u Leče dovoljno rano da nam sunce miluje potiljke i ne moramo da tražimo spas u sjenci. Od stanice prema starom gradu pješačimo desetak minuta.

Vrlo brzo uviđamo da će to biti hod pun zastajkivanja, jer ne možemo da odolimo zovu skladnih građevina. Zastajemo pred ulazom u dvorište bivšeg franjevačkog samostana iz 13. vijeka, na čijoj je osnovi u 18. vijeku izgrađen kompleks koji je pred nama. Služio je kao gimnazija nazvana po najpoznatijem ekonomisti kojeg je dao ovaj grad, Đuzepeu Palmijeriju. Tu je smještena i značajna biblioteka. U kafeu koji je uz biblioteku, rado bismo se okrijepili, ali čeka nas jedan čaroban grad.

Nešto dalje već ulazimo u splet uličica koji nas vodi srcu grada poznatom po nadimku „Firenca juga“. Čime je Leče zaslužio ovo laskavo zvanje? Svojim jedinstvenim baroknim građevinama. Svakako, barok je međunarodni fenomen i ima mnogo gradova koji se ponose takvim neimarskim nasljeđem. Ko je bio na Maloj strani ili stajao na Karlovom mostu u Pragu, ko se gurao sa bjelosvjetskim turistima da fotografiše Fontanu di trevi u Rimu ili je šetao Bečom, vrzmao se po Valeti, nagledao se baroka. Ali ne ovakvog.

LEČE OD MEKOG KAMENA

Tokom 16. i 17. vijeka, pod španskom vlašću, Leče je pretvoren u jedno od najvažnijih kulturnih i umjetničkih središta južne Italije. Ali pomogla je i priroda. Lokalni kamen krečnjak zlatno-žute boje izuzetno je mekan i savitljiv kada se tek iskopa. Lokalni vajari i arhitekti su mogli da ga klešu kao da rade sa voskom ili drvetom. Kasnije bi se kamen u kontaktu sa vazduhom stvrdnuo i postao izuzetno otporan.

To objašnjava ovu igru sunčeve svjetlosti na rascvjetalim, pastelnim fasadama. Uputili smo se najprije ka mjestu koje je vrhunac baroka iz Lečea, kako ovu lokalnu varijantu nazivaju istoričari umjetnosti. Celestinska palata.

Nekada je ova zgrada pripadala monaškom redu celestinaca, na ovom mjestu je podignuta zajedno sa katedralom jer je kralju bilo potrebno njihovo staro zemljište za utvrđenja. U potpisu umjetnika koji su ukrasili fasadu pojavljuju se dvije zvijezde baroka iz Lečea – Đuzepe Zimbalo je započeo, a njegov učenik Đuzepe Čino je završio posao.

Barokni bum u katoličkim zemljama bio je između ostalog estetska reakcija crkve i vlasti na pojavu protestantskog učenja – opasnost da katoličko sveštenstvo izgubi monopol na tumačenje svetih spisa natjeralo ga je da zajedno sa plemstvom odriješi kesu. Umjetnici su znali to da iskoriste kao božje davanje. Ne znam koliko je to pomoglo da se zadivljeni vjernici vrate u crkve ali je posljedično Leče postao pravo svetilište barokne umjetnosti.

Hodajući gradom koji ima stotinak hiljada stanovnika na svakom uglu nailazimo na dokaze da smo na izuzetnom mjestu. Iako je udaljeno desetak kilometara od obale, već se po njemu vrzma mnogo turista. Došli su, kao i mi, da provjere koliko je istine u marketinškim hvalospjevima gradu koji se mogu pročitati na sajtovima agencija i turističkih biroa.

KAFE LEČEZE

U jednoj mirnoj, sporednoj ulici, naišli smo na kafe, koji će nas ugostiti narednih sat vremena. Grad se najbolje osjeti u tim trenucima. Iz bašte kafea posmatraš ljude kako idu na posao. Zastajkuju da se pozdrave. Gestikuliraju i smiju se. A na sto dolazi lokalni specijalitet, koji se nekada pio samo ovdje i nigdje više – kafe lečeze.

Najprije je iz španske Valensije preko luke Otranto početkom 17. vijeka u Leče stigla kafa sa ledom i kriškom limuna – kafe del tiempo. U to vrijeme na jugu Italije, led je bio luksuz. Sakupljao se zimi na planinama i čuvao u posebnim podzemnim odajama. Tokom ljeta se mrvio u sitne komade kako bi hladio pića plemstva i trgovaca. Ali u priču stižu i Arapi, njihov gastronomski trag na jugu Italije, gdje su donijeli sadnice badema. Običan šećer se slabo rastvara u hladnom napitku. Ali sirup od bademovog mlijeka kao zaslađivač daje ovom napitku, na koji se navikava moje nepce, zaista originalan ton. Kafe lečeze kakav danas poznajemo krenuo je u svoj slavodobitni pohod na Italiju i svijet prije oko 70 godina zahvaljujući standardizaciji recepta koja se pripisuje lokalnom ugostitelju Antoniju Kvarti. U gradu je i on svakako zaslužio makar spomen-ploču.

Vrijeme je da se nastavi šetnja istorijskim centrom, koji se, probuđen, polako pretvara u mravinjak. Izlazimo na Trg Svetog Oronza. Grad se u rimsko vrijeme zvao Lupije. Oronzo je bio patricij u prvom vijeku naše ere. Prema predanju, njega je u hrišćanstvo preobratio Sveti Pavle, nakon čega je Oronzo postao prvi biskup grada, a potom je stradao kao mučenik pod carem Neronom. Kada je 1656. godine kuga harala Apulijom, Leče je ostao čudesno pošteđen. Građani su to pripisali Svetom Oronzu. U znak zahvalnosti, podignut je originalni rimski stub na čijem vrhu se nalazi bronzana statua sveca. A stub su zahvalni stanovnici Lečea donijeli iz Brindizija, gdje je označavao kraj Apijevog puta.

Rimski Amfiteatar ispred kojeg je postavljen Oronzov stub u baroknom gradu djeluje kao artefakt sasvim druge civilizacije. Dugo je bio zaboravljen i zatrpan. Otkriven je ponovo tek 1901. kada su kopali temelje za zgradu banke. Izgrađen je u 2. vijeku nove ere, u vrijeme cara Hadrijana. Mogao je da primi između 12.000 i 25.000 gledalaca koji su dolazili da gledaju borbe gladijatora i divljih zvijeri. Pošto se iznad njega nalaze istorijski važne barokne zgrade i crkve koje nisu mogle biti srušene, danas je vidljiva samo polovina amfiteatra dok je ostatak i dalje pod zemljom.

VESELA TUGA JUGA

Vrijeme je da krenemo dalje. Prolazimo pored značajnih građevina, ali ne zastajkujemo pored svake. Meni se u ovakvim varošima ponekad najviše svide obični prizori sa ulica.

Zapravo, ovaj žućkasti kamen i sunce, na čudan način usporavaju putnikov unutrašnji sat. Vrijeme na jugu zahtijeva sporost. Znao je to Vitorio Bodini, najveći pjesnik Lečea i Salenta, koji je živio i umro u prošlom vijeku. Bodini je bio i vrhunski prevodilac španske književnosti. On je poznavao svoj grad i volio ga skoro očajnom ljubavlju. Jednom je rekao da su mu ulice Lečea, njihovi mirisi i „vesela tuga“ ušli u krv.

Ovaj pjesnik govori jezikom koji razumijem. Tumači mi ono što osjećam dok obilazim grad, a još uvijek ne znam da to imenujem. Da, vesela tuga. Kao da je to napisao Dvorniković o balkanskoj muzici.

Bodini je svojevremeno zapisao da je Leče zapravo neočekivani incident na jugu: „Kako zalazimo dublje u ovaj grad koji sam za sebe zauzima čitavu petu Italije, uvjeravamo se da nas ništa na našem putu kroz Jug nije pripremilo za ovakav susret, toliko je drugačiji od svakog drugog mjesta koje mu prethodi. Nalazimo se u utrobi sedamnaestog vijeka.“

A središte te utrobe je trg sa Bazilikom Svetog Krsta i njenim zvonikom, visokim sedamdesetak metara. Fasadu crkve su radili više od sto godina, završena je 1679. Zapravo je riječ o biblijskom i istorijskom stripu uklesanom u kamen. Spoj religioznih i svjetovnih motiva, uključujući i prikaze bitke kod Lepanta, ne plijeni toliko time šta su nam umjetnici poručili, jer se to kreće unutar koridora koji su zadali naručioci – imućno sveštenstvo i bogati patriciji. Kao i kod svake prave umjetnosti, prizor nas fascinira načinom na koji su umjetnici na fasadama ispričali priču o gradu. Krasnopis u kamenu. Cijeli Trg izgrađen je u tom duhu. On je prvobitno bio zamišljen kao ogromno dvorište. U prošlosti su se kapije trga zatvarale noću kako bi se katedrala, zvonik i biskupska palata zaštitili od lopova, pljačkaša i drugih nezvanih gostiju.

DIVLJE JAGODE I SLATKA BRLJOTINA

Sa ovog trga odlazimo u noviji dio grada. Parkovi u kojima vrijedi predahnuti. Recimo, Garibaldijev park. Spomenici koji govore o slavnim pripadnicima Mlade Italije, koji su iskusili tamnicu, egzil, da bi dočekali ostvarenje sna – ujedinjenje Italije.

Sigizmondo Kastromedijano je jedan od njih – plemić normanskog porijekla koji je postao revolucionar. Zbog svoje izuzetne moralne čistote i velikodušnosti, u narodu je ostao upamćen pod nadimkom „Bijeli vojvoda”. Zbog svojih uvjerenja odrobijao je 11 godina. Poslije ujedinjenja okrenuo se književnosti i arheologiji – osnovao je gradski arheološki muzej, prvi takve vrste u Apuliji. Prolazimo pored opere koju je izgradila porodica Greko, pa pored pozorišta Apolo, moderne koncertne i teatarske bine. Prelazimo Macinijev trg, koji je središte gradskog života izvan istorijskog jezgra. Glad nas vodi u lokal koji smo izabrali jer je izvan turističke zone. Ćime di repe – repin vršak, nije naziv koji obećava fenseraj. To mu je prednost.

Tu provodimo naredna dva sata, uz vino Versante Rosato Negroamaro, odlične lokalne vinarije, uz savršenu picu. Negroamaro je inače autohtona crna sorta grožđa iz Apulije. Naziv sorte bukvalno znači „crno-gorko“, ali kada se od nje pravi roze, daje nevjerovatno voćne i svježe rezultate. Zahvaljujući ovom izboru Leče ćemo pamtiti i po aromama divljih jagoda, malina i višanja ugrađenih u ukus apulijskog vina.

Okrijepljeni i pomalo začuđeni umjerenošću cijena na jugu Italije – i Crna Gora i Grčka su skuplje, a da o Hrvatskoj i ne govorimo – vraćamo se laganom šetnjom prema starom gradu. Tu i tamo zastajemo pored izloga, jer je ovaj dio grada okrenut trgovini.

Na preporuku, ulazimo u jednu poslastičarnicu koja je poznata u gradu. Tražimo najpoznatiji slatkiš – pastičoto lečeze. Ali nemamo sreće – ta poslastica plane kao alva. Nijedan primjerak za radoznale putnike.

Nešto dalje, nadomak tvrđave i zamka Karla V, najmoćnijeg Evropljanina 16. vijeka, našli smo lokal sa baštom u dubokom hladu. Tu smo dobili svoj kolačić i još jednu kafu lečeze.

Prema lokalnoj legendi, poslastičar Nikola Askalone prije 280 godina nije htio da baci ostatke materijala od velike torte – malo tijesta i malo poslastičarskog krema. Na brzinu je sklopio ovalni kolačić. Nije bio oduševljen izgledom, pa ga je nazvao pasticciotto – što sa jedne strane znači paštetica, ali u svakodnevnom govoru označava neuspjeh, brljotinu. Kada je prvi kupac probao toplu „brljotinu“ bio je opčinjen, rođen je najslavniji slatkiš ove regije.

Naspram bašte lokala, ispred zidina koje su branile grad od osmanskih upada, nalazi se fontana sa skulpturom Harmonija. Ljudi je ovdje zovu Fontana zaljubljenih.

DUČE, VODA I LJUBAV

Skulptura je nastala 1927. godine, a izradio ju je lokalni vajar iz Lečea, Antonio Macota. Povod je bila proslava završetka radova na Apulijskom akvaduktu i dolazak pijaće vode iz rijeke Sele u do tada sušni Leče. Svečanom otvaranju prisustvovao je i Benito Musolini.

Bronzana skulptura prikazuje nagog mladića i djevojku. Isprepletanim rukama drže školjku iz koje piju vodu. Italija dvadesetih je bila do te mjere konzervativna, da je ovdašnjim ljudima zasmetala golotinja Adama i Eve. Poslije je ovo djelo postalo jedan od najčešće fotografisanih motiva u Lečeu.

Poslije iskustva sa slatkom brljotinom potrebna nam je šetnja. U prethodnom obilasku grada preskočili smo mjesto koje vrijedi pogledati – Rimsko pozorište. Dok je amfiteatar nudio krvavu zabavu za mase na tom mjestu su se odvijale finije predstave za 4.000 gledalaca, koji su voljeli drame i komedije.

Još jednom nam se ukaže nevjerovatan kontrast antičkog i baroknog. Vitorio Bodini je u bujanju baroknog plašta preko gradskih fasada vidio izraz južnjačkog straha od praznog prostora.

Svaka životna praznina, svaka gola površina ima se popuniti nabujalim životom, obiljem detalja. Kako bi se lakše podnijela sopstvena konačnost.

Ili, kako to Bodini u stihovima kaže za Leče:

Karneval od kamena

na hiljadu načina oponaša beskraj.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )