Nedjeljni komentar: Zašto radnička klasa na zapadu glasa za ekstremnu desnicu
Jedno od negativnih nasljeđa Angele Merkel jeste tretiranje imigracija kao humanitarnog pitanja, a ne i kao bezbjednosnog i geopolitičkog. EU i danas ima problem da prihvati činjenicu da su, s jedne strane, migracije postale geopolitički instrument država iz kojih polaze ili kroz koje prolaze talasi imigranata, a da su, s druge strane, transformisane u glavni argument i oružje ekstremne desnice
Predsjednik Turske Redžep Tajip Erdogan prvi je prozreo i maksimalno iskoristio tu grešku EU na spoljnopolitičkom planu. Ne samo da je dobio zeleno svjetlo da može da radi šta god želi u Turskoj i regionu, već je nagrađen milijardama eura za sprečavanje imigrantskih talasa ka Evropi iz Azije.
Marokanski kralj Muhamed VI samo kopira turskog predsjednika. Svaki put kada mu to odgovara ili mu je neophodno za unutrašnje političke potrebe, režim u Rabatu proizvede imigrantsku krizu u Seuti ili Melilji ili zaprijeti njome kako bi od Španije i EU dobio ono što želi.
Na unutrašnjem planu, jačanje ekstremne i radikalne desnice u Evropi direktno je vezano za pitanje imigranata.
U novom Nedjeljnom komentaru odgovaramo na sljedeća pitanja:
Gdje je i kako pogriješila EU oko imigracionih politika?
Kako je pitanje imigranata uticalo na Bregzit, povratak Trampa u Bijelu kuću, oživljavanje Alternative za Njemačku, „normalizaciju“ Le Penove i dolazak Melonijeve i Salvinija na vlast?
Kakva je veza između imigracionih talasa, promjene demografske slike i rasta ekstremne desnice?
Kako je ksenofobija zamijenila šovinizam?
Šta je doprinijelo rastu ekstremne desnice?
Zašto za ljevicu više ne glasaju siromašni, obespravljeni i radnička klasa?
Kako je ekstremna desnica osvojila nekadašnja ljevičarska uporišta?
Zašto ni u Skandinaviji nisu funkcionisale imigracione politike?
Kome odgovaraju apokaliptičke slike iz Seute?
( Vijesti online )