Branislav Brano Perović za "Vijesti": Planina je lijek protiv otuđenosti

Planinarski klubovi imaju neprocjenjivu i dragocjenu ulogu, naročito u današnje vrijeme kada se društvo otuđilo od prirode i izazova, a socijalne mreže uzele primat nad našim životima. Sve je više građana koji traže način da pobjegnu od digitalnog pritiska, a boravak na planini pruža upravo to, kaže za “Vijesti” bivši predsjednik Planinarskog saveza Crne Gore (PSCG) i član PK “Gorica” Branislav Brano Perović.

Rođen davne 1949. godine u Danilovgradu, Perović se planinarenjem bavi još od gimnazijskih dana. Prve planinarske korake napravio je u PK “Stevo Kraljević”, a nastavio je u klubovima “Železničar”, RCA “Penjalara”, nakon čega je uslijedio angažman u “Komovima” i “Gorici”.

Od “Komova” do “Gorice”

Perović je, kako je ispričao novinaru “Vijesti”, godinama pohodio brojne planine i peo se na vrhove Crne Gore i Balkana.

Svoju priču za redakciju započeo je Planinarskim klubom “Komovi” čiji su počeci, tvrdi on, bili mali, a sigurni.

“’Komovi’ su u početku bili manji planinarski kolektiv. Kasnije se razvijao i postao najmasovnije i najjače gradsko planinarsko društvo. U ‘Komovima’ smo imali do 40 aktivnih planinara, ali smo, zahvaljujući aktivizmu i dobroj organizaciji, i angažmanu, uspjeli za 15 godina da postignemo masovnost... Popeli smo se na Triglav, a prije 40 godina i na Mont Blan. Dvije godine nakon toga uslijedio je uspon na Ararat zajedno sa ekspedicijom planinara ‘Javorka’ iz Nikšića”, priča Perović.

Dodaje da nakon toga odlazi da se bavi diplomatskim poslovima u inostranstvu. Kaže da je decenijama radio kao diplomirani pravnik u resorima unutrašnjih i spoljnih poslova, te da je imao diplomatske mandate u Argentini, Meksiku i Sjevernoj Makedoniji.

Međutim, ljubav prema planinarstvu se nikada nije ugasila. Sa ponosom kaže da mu se vratila 2001. godine kada je i osnovan PK “Gorica”.

“Bilo je to veoma dinamično vrijeme. Turizam se razvijao u Crnoj Gori, a tadašnje Ministarstvo turizma priznalo je značaj planinarstva. Od osnivanja PK ‘Gorica’ sam njihov član. Tada se konačno i aktivirao PSCG. Korak po korak, PSCG je počeo da zauzima mjesto koje mu pripada”.

Početke je, dodaje, obilježilo organizovanje brojnih manifestacija, planinarskih susreta, kampova, memorijalnih skupova... Planinarski klub “Gorica” je, kaže, isprva brojao oko četrdesetak članova. Taj broj je, ističe Perović, danas znatno veći.

“Danas je to uvećano do 80 članova. Već se stvorila jedna jaka baza. Radimo na stazama, kao i na razvoju planinarstva. Na inicijativu PSCG Skupština Crne Gore je donijela Zakon o planinskim stazama kojim se regulišu pitanja planinarskih staza, kategorija, uslova korišćenja i zabrane... Tada su Savezu i “Gorici” značajnu pomoć pružili Ministarstvo turizma Crne Gore, Nacionalna turistička organizacija, USAID... Oni su prepoznavši značaj planinarstva i planinarskih aktivnosti za turizam, počeli da nam daju ekspertizu, podršku, stručnjake...”, objašnjava Perović, dodajući da veliku zahvalnost duguje Doris Polet Kabelander, Angeliki Temper, Silviji Drovs, Krisi Hyvaerinen, Danijelu Danku Vinceku i Midogradu Miju Kovačeviću.

Planinarski klubovi neprocjenjivi

Sagovornik “Vijesti” podsjeća da je uloga planinarskih klubova neprocjenjiva, te da mali broj mladih “ide u prirodu”.

“Ljudi svakog dana traže nešto novo, a odlazak na planinu, katune i sela je dragocjen i spasonosan, ne samo za mlade, već i sve građane Crne Gore. Zato je dobar ruralni turizam, jer pruža šansu mladima da ne zaborave ta mjesta u državi. Klub je izuzetno značajan i sve više dobija na značaju, jer pomaže omladini da se riješi telefona i spase svoju psihu i fizičko zdravlje”.

Podsjeća da je “ondašnja omladina živjela skromno i bez interneta”, te da su posjećivali svega “dva, tri lokala u gradu”.

“Bilo je gimnazijsko korzo pored Skupštine Crne Gore... Mladi su se nekada mnogo više bavili sportovima, prije svega fudbalom i biciklizmom. Bili smo stalno u prirodi, na selu i trčali za loptom. Osim toga, igrali smo i basket. Fudbal i basket su izuzetno socijalne igre. Planinarenje takođe. Družili smo se i bili smo kao braća i drugovi povezani”, rekao je on.

Prema njegovim riječima, velika je šteta što je internet “dosta zarobio mlade”:

“Ondašnja generacija je znatno više vremena provodila vani i u prirodi. Tada nije bilo kafića. Samo su bila tri lokala, i poneka kafana gdje ste mogli da naručite hranu. Otuđenost društva je danas, nažalost, sveprisutna. Parovi često sjede po kafićima i svako gleda u svoj telefon, i rijetko kad pričaju”.

O Gorici

Odgovarajući na pitanje kakvo je brdo Gorica bilo nekad i sad, Perović navodi da je ona “nekada bila nepošumljena i slabo posjećena”.

“Posjećivali su je đaci iz osnovne škole (OŠ) ‘Branko Božović’, a nekad i gimnazijalci. Naravno, penzioneri i srčani bolesnici. Dok je postojala Jugoslavija, Gorica je bila malo ‘napadnuta’ sa sjeverne strane od mještana i građana koji su gradili i izbjegavali kazne. Nakon raspada desio se bum u gradnji i to sa svih strana. Na kraju krajevima, tim objektima tu nije mjesto”.

Kaže i da se Gorica našla u “obruču i velikoj opasnosti da nestane”, istakavši da je građane strah da je više neće biti i da će ih poklopiti “ilegalna, gruba, lakoma i pohlepna gradnja”.

“Dani vikenda, proljeće i ljeto ispunjeni su posjetiocima, pa se zbog njih često ni ne može proći Goricom. Grad je pun diplomata i stranih predstavnika, čuju se strani jezici... Gorica postaje centralno mjesto. Ona je nekada bila na periferiji, zato što nije bilo ničega... Jako je ohrabrujuće što ima toliko ljudi. To je znak da je neophodna i dragocjena građanima i strancima. Gorica je postala izuzetno posjećena, poznata, privlačna, uprkos tim oštećenjima koje je pretrpjela i još postoji šansa da se moratorijumom i čvrstom politikom ne dozvoli da se uradi više još jedan objekat”, kazao je Perović.

( Nikola Saveljić )